Kad bih sličila na Vitu, i ja bih izabrala Virginiju.
Glancala bih svoje motore u spremištu, vodila hrtove u šetnju, kopala i sadila u vrtu, pisala članke o bilju za novine, nosila jahaće hlače i šešire široka oboda, pekla joj buhtle s pekmezom, slala joj namirnice za kuhanje, budila je kao Snjeguljicu iz njene hibernacije i emotivne utrnulosti. Sasvim sam sigurna da bih jednom uspjela, jer ja ne odustajem nikada od stvari i osoba koje ljubim. Ja nisam “poput svih drugih” i takve nikad ne uzimam u obzir.
Kupila bih joj najfiniju muštiklu, razvrstavala rublje po ladicama, brinula se da ima dosta tinte i odlično pero, da uzima vitamine i iscrpljuje se nesanicom. Zahtijevala bih da nosi dobre cipele za šetnju, da ne kvari oči, čitajući bez naočala, da vodi računa o madežu na ramenu, pazeći da se ne razvije u melanom. Pokrpala bih joj poderani džep u kome izgubi maramicu, kartu za tramvaj i svaku novu olovku. Poticala bih je da mi priča o Bloomsbury group, njihovom mladenačkom izletu u Grčku i što se zaboga tamo desilo, tko je od nebesnika ugrabio Tobyija i odnio ga zauvijek?
Bacala bih joj noću kamenčiće u prozor, strašila je da ću doći prespavati, napominjući usput kako postoje dobri i fini muškarci, koji lijepo mirišu, lijepo se smiju, govore glatko i uljudno i ne žele te razbiti na milion komadića, svaki put kad te zagrle. Uživala bih u njenom slatkom zamuckivanju, dok mi odgovara, rješavajući u glavi ovu tešku dilemu.
I malo bih joj nadigla živce, radi one stare grabljivice G., koja je prošli mjesec na nju bacila oko, a V. je ohrabruje, lucidna kakva jest, ali istodobno nepopravljivo naivna. Ne treba joj nitko, ima mene doživotno, kupila me je za dva novčića i dva akvamarinska oka, vrijedna Krezovih krunskih dragulja.
Kako rekoh, kad bih ja bila Vita, pisala bih joj pisma, doslovce svakoga dana u godini, čak i kad bi me ubijale kostobolja, migrena i bijeli bijes na užasne malograđane, na gomilu i njeno prostaštvo, na zadrigle i tupe političare, na djecu koja nemaju kompasa ni budućnosti, na prijatelje čija je jedina uloga da dosađuju i osuđuju, na svijet u kojemu smo se obje zabunom zatekle i koji valja preživjeti, upirući se jedna drugoj o nakrivljeno rame.
Pisala bih joj pisma, čovječe, hraneći je jedinom hranom za kojom ona žudi i koju može jesti bez mučnine, duša moja ispaćena, srce moje samohrano i golubinje. I rijeku, rijeku bih dala presušiti, i sve bih kamenje iz njenih džepova istucala u prah i odnijela na planinu na Tibetu. Voljela bih je prekosmrtno, samo nju, čak i kad bih osvijestila da ona nije voljela mene, nego sliku o Viti, svom blistavom Orlandu, kakva u zbilji nikada nije postojala.
