Dragi moji, ja večeras neću govoriti toliko o samoj knjizi koliko o razlozima nastajanja i djelovanja dobrih ljudi, u njoj opisanih te o knjizi, uopće, kao fenomenu suvislo složenih i zapisanih riječi, koje ostaju za pamćenje. O njoj će, vjerujem, više govoriti Ena, Rade, Goran i Amer te na koncu i sam autor. Malo je to neobično, ali držim da je svakako i korisno i dobro i potrebno to pojasniti. Pogotovo danas.
Ja pripadam ovome Gradu, gotovo punih 80 godina i njegovoj generaciji rođenoj pod sam kraj Drugog svjetskoga rata. Generaciji koja je imala teško djetinjstvo i dječaštvo u periodu Obnove i izgradnje Grada nakon rata, koja se školovala i položila ispit zrelosti u čuvenoj Mostarskoj gimnaziji, koja je u to doba, 1963. godine, slovila kao druga najbolja, u Bivšoj nam državi (odmah nakon Varaždinske), koja je imala sjajne profesore koji su nas poučavali životu i ljudskoj dobroti te znanju i istini, ali i onim trima najvrjednijim životnim maksimama, kojima smo se uvijek rukovodili, da: „MEDALJU JE LAKŠE ZARADITI, NEGO JU NOSITI“ ; da „KNJIGA JE NAJBOLJI DRUG“ i da „DOBRO SE DOBRIM VRAĆA“, dok smo od naših majki naučili i one tri, tipične za naš Mostar: „OD ČEG’ JE VRIJEME-OD TOG’ JE I VAKAT“, „VODA ĆE SVE OPRATI-DO CRNA OBRAZA“ i „NAJPRIJE TREBA POMESTI ISPRED SVOJIH VRATA“. Pripadam, s ponosom, onoj mostarskoj gimnazijskoj generaciji čije ideale i ljudskost, osim jednoga, nitko nije izdao, čak ni po cijenu smrti, a koja je prošle godine obilježila, uz nas još 33 živih (od ukupno 97), 60 godina od mature.
Naučili su me, još odmalena, voljeti knjige. Dobivao sam ih kao poklone, još od osnovne škole na kraju svake školske godine, kao odličan đak, sa posvetom, ili kao pokolone za rođendane, a i sām ih kupovao, kad god sam mogao. Imao sam u svojoj biblioteci preko 1500 naslova, koje su mi, do zadnje, u Drugom mostarskome ratu bile uništene i zapaljene u okupiranome stanu, na Aveniji 14. februar br 87/1. Formirao sam opet, nove biblioteke u Splitu, Mostaru i u Lumbardi na Korčuli, gdje povremeno provodim svoje umirovjeničke/ penzionerske dane. I čitam ih, jer, u njima je mudrost. Tome sam naučio i svoja dva sina. Odmalena. Kao i dobroti, istini i pravdi, svemu usprkos.
Šest knjiga, uvijek sam nosio sa sobom, kao relikvije i sačuvao ih do danas: BIBLIJU (STARI I NOVI ZAVJET), KUR’AN, BRAGAVAT GITHU, TALMUD I KOMUNISTIČKI MANIFEST, a uz njih i NACIONALIZAM Bragandravata Tagorea, napisanu još koncem 19. stoljeća.
Tako Biblija („Knjiga postanka“) započinje sa: „NA POČETKU BIJAŠE RIJEČ. I RIJEČ TIJELOM POSTADE I NASTANI SE MEĐU NAMA…“ I zapamtio sam to. Dakle, riječ je bila na početku svega. Možda i nije, ali ja sam do riječi uvijek držao i izvršavao je i kao datu ili kao obećanu. I ona mi je, uvijek, bila i najjače oružje. A riječi su i dio knjige, kao skup suvislo zapisan.
Ili, u Kur’anu časnom (Sura VII Al’ Araf, Bedemi, 88) stoji:
„I poslije njih ostala su pokoljenja
koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice
ovoga prolaznog svijeta i govorila: „Bit će nam oprošteno“.
A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto ,opet bi to učinili.
Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, a oni čitaju ono što je u njoj,
da će o Allahu samo istinu govoriti?Onaj svijet je
bolji za one koji se grijeha klone; opametite se“.
Dakle, nije dobro kupiti mrvice ovoga prolaznoga svijeta, treba se kloniti grijeha, treba istinu govoriti i temeljem svega toga…opametiti se.
A u Tagoreovom „NACIONALIZMU“ stoji da „SVAKI NACIONALIZAM PRERASTA U NACIZAM, A NACIZAM U FAŠIZAM. A FAŠIZAM JE NAJCRNJI I NAJGORI OBLIK UPRAVLJANJA DRUŠTVOM. NEMA GOREGA.“ Ove su mi knjige, uz dosta drugih, puno pomogle da postanem ovakav kakav jesam i ono što jesam. I njihove mudre riječi, koje sam zapamtio, bile su i ostale moje veliko bogatstvo.
Već odavno je na ovim prostorima zavladalo neko čudno vrijeme („pogani vakat“-kako piše Milan) i sasvim su drugi odnosi nastali među ljudima, kakve pročitah prije nepunih 15 dana, na FB: „A DANAS TE NIKO NE VOLI AKO OD TEBE NEMA KORISTI. DANAS SE MIJENJA LJUBAV ZA NOVAC. DANAS SI JADAN I SMIJEŠAN, AKO SI DOBAR. DANAS SI GLUP I NAIVAN, AKO SI POŠTEN. DANAS SI SĀM, AKO SI DRUKČIJI. DANAS NE VRIJEDIŠ, AKO SI ČOVJEK. DANAS BOLJE PROLAZE SKOTOVI, A ONI DOBRI ISPAŠTAJU. DANAS NIŠTA NIJE KAKO BI TREBALO BITI. DANAS SAMO LOŠI LJUDI UŽIVAJU, A ONI DOBRI, ISKRENI, NAJBOLJI…BORE SE DA PREŽIVE“- kako napisa nepoznati autor.
Teško mi je to priznati, ali, izgleda da je tako. I to nakon više od jednoga stoljeća otkako je pisao Tesla o važnosti činjenju dobra. „Pogani vakat“ je uzeo svoj danak i dalje ga uzima, i pored dobrih ljudi u njemu. I tko zna kada će i kako on i završiti. Prijeti nam kataklizma, ako se ovako nastavi živjeti, a o tome se ne razmišlja.
Pa ipak, svemu usprkos, ni ja, a niti ovi moji „suborci“ iz Milanove knjige ne bismo se željeli promijeniti, „ni za dlaku“- što se ono kaže, jer pamtimo onu staru mudrost koju su nam je usadile naše majke u ranome djetinjstvu, da „VODA SVE OPERE DO CRNA OBRAZA“. U ovoj knjizi svi smo zajedno, poredani… i nije nam tijesno. Lijepo nam je jednima uz druge, jer nas nisu uspjeli ni prevariti, a niti zavaditi oni s početka devedesetih. Vidi se to i po slikama, jer, previše toga nam je lijepoga podario ovaj Grad da bismo bili drukčiji. I sačuvali smo obraz, a i glavu smo, neki, uspjeli sačuvati.
Drago mi je da je ova večerašnja večer posvećena upravo KNJIZI koja govori o dobrim ljudima ovoga Grada (koji NISU KUPILI MRVICE OVOGA PROLAZNOGA SVIJETA, KOJI SU SE KLONILI GRIJEHA I OPAMETILI SE), o tim njegovim kćerima i sinovima, koji su ga, uvijek, obilježavali svojim mostarskim odgojem, čak i u „poganome vaktu“ zadnjega rata i poraća, za kojega se, usrdno nadam da se nikada više neće ponoviti. Nigdje i nikome. Osjećam se, večeras, i počašćenim i ponosnim što me je Milan takvim doživio i zapisao u svojoj knjizi, ali i pozvao kao jednog od njezinih predstavljača . Odavno se poznajemo i poštivamo, a bili smo, jedno vrijeme i ratni drugovi, na istoj promostarskoj strani, u Civilnoj zaštiti Grada, 1992. godine.
KNJIGA je, u svojoj biti, SKUP SUVISLO ZAPISANIH RIJEČI KOJE SVJEDOČE O NEČEMU, kao već rekoh. Posebno je važna KNJIGA koja istinito svjedoči o minulom vremenu i koja će biti od koristi budućim naraštajima, za nauk i za pamćenje. Njom pisac dokazuje da smo postojali, da nas je bilo i da smo bili ljudi koji su znali i smjeli slijediti svoje stavove i o ljudskoj dobroti, čak. Ali, i pored hrabrosti (koja je potrebna pri pisanju i objavljivanju svake knjige) treba postojati i potreba za traženjem istine o onom o čemu piše, da se istraži do sada neistraženo, da se spozna do sada nespoznato. Posebno je važno imati i NADARENOSTI da se prenese drugima to istraženo na dojmljiv i zanimljiv način, a to nije nimalo lak zadatak, a zahtijeva i dosta vremena, sve sa ciljem da se dade cjeloviti prikaz stanja i događanja i da se on uputi nekome drugome, uz prikaz piščeva odnosa spram svijetu oko sebe. Da se prikaže njegov stav kako prema napisanome, tako i prema onima za koje je to napisano, što nije niti malo jednostavno. Pogotovo ako se zna da autorima knjige, u pravilu, reakcija na nju nikada, zvanično ne stiže. I dok su ostale tematske forme knjiga (poezija, roman, putopis, životopis i dr.) okrenute prvenstveno njihovome tvorcu, kao bilježnica njegovog osobnog iskustva i doživljaja svijeta, dotle knjiga, koja prikazuje ljude u minulom vremenu Grada, uvijek dovodi do pitanja općeg MEĐUSUBJEKTIVITETA, ali i do problema odnosā. A to je odnos: ja i Svijet, tj. ja i oni koji će vjerovati onome što sam napisao i što je svjedočenje za budućnost, koje će, na svakoga od nas, ostaviti određeni trag. A da bi se spoznala čista istina ovakve se knjige ne pišu naprečac, već s malo dalje vremenske distance, da bi se sve spoznaje u njoj, malo „slegnule“. I postale nesumnjive.
Neka lica, opisana u ovoj knjizi, osobno poznajem, a s nekima sam čak i drugovao, počev od Bogića Bogićevića i Seje Đulića, tu su Hamo Voloder i Slobodan Andrić, pa prof. Vjeko Domljan i Zlatko Šoše (u ratu), pa…da ih dalje ne nabrajam. Ali ima tu, za mene, i novih imena sa njihovim teškim i tragičnim životnim sudbima u njihovome okruženju (jer ima u njoj i imena koji ne gravitiraju Mostaru) gdje su učinili velika ljudska djela, za primjer, za ponos i diku. Zapisana je tu veličina, ljudskost i hrabrost Srđana Aleksića i njegovoga oca Rade iz Trebinja; nesretna sudbina male braće Petra i Pavla Golubović iz Konjica, pa Štefice i Neđe Galić iz Ljubuškoga sa njihovom teškim i tužnim sudbinama, i drugih i to samo zato što su bili ljudi puni dobrote, poštenja i hrabrosti. Što su bili samo DOBRI LJUDI. Tu je i mali Maggio- novi „Princ s Neretve“ u nastajanju i čuvena veležova legenda „Jazo“ Đurasović, pa zlatne kapljice „Mostarskih kiša“ Adnan Pintul i Dijana Šoše, pa Goran Karanović, Mustafa Šantić i Zdravko Ivanišević, pa heroji BiH, pa Tomo Buzov, Kaštelanin iz vlaka/voza 671 (koji su svojim životima platili svoju ljudskost i dobrotu), pa dobitnici nagrada 14. februar i uspomene na događanja oko Partizanskoga spomen-groblja, pa utisci s puta po Kosovu i još mnogo toga, časnog i poštenog, a koliko je moglo stati na 250 stranica ove knjige. U njoj je opisan STVARAN ŽIVOT u „poganome vaktu“ na ovim prostorima za trajno svjedočenje, a koje prihvaćam do zadnjega slova. A za to što su postali dobri ljudi, svemu usprkos, treba se odati zahvalnost ponajprije njihovim roditeljima, pa njihovim učiteljima i profesorima, njihovoj „pravoj raji“ s kojom su odrastali te, konačno, i mjestima u kojima su odrastali, kao institucijama koje su sve to njegovale do 1990. godine, kada je bio mir, rad, dobro, zajedništvo, uzornog komšijsko vladanje u komšiluku gdje je cvjetao lijep i iskreni život. Život, a ne „suživot“, kako ga neki, danas, nazivaju. A sve se „tumbe“ okrenulo, kad smo dozvolili da na ovim našim prostorima zavladaju NACIONALIZMI, (najveće zlo, posebno za višenacionalne zajednice), a s njima i MRŽNJA i RAT. Nisu nam oni bili nametnuti, sami smo ih izabrali 1990., a u korist vlastite štete. Prevarili su NAROD oni koji su mu obećavali, tada, „brda i doline“, čak i „zlatne kašike“. A loši đaci ga povedoše u NIGDJE, da bi, na kraju dobio NIŠTA, osim srušenoga Grada, podijeljene i nesložne države, preko milijun raseljenih ljudi, oko 200 hiljada novih grobova i mezareva, pola milijuna zapaljenih i porušenih kuća i isto toliko raseljenih mladih visokoobrazovalih ljudi i to samo u BiH, koji i dalje odlaze (podatak od 27.01.2022.). O ostaloj šteti da se i ne govori. O „dvije škole pod istim krovom“ i različitim nastavnim programima, (osim stranog jezika) i o temeljnom obrazovanju pogotovo. I sve se vrti u krug već 30 godina. Nevjerojatno, ali istinito. Sva ta događanja i preobrazbe toga vremena pokušao sam i sām pojasniti u svojim knjigama. U knjizi „MOJ MOSTARSKI SPOMENAR“, koju upravo dovršavam te u trilogiji „Mostar: kronika destrukcije I, II, i III“, koje su( zadnje dvije) u pripremi za štampanje. U njima sam naveo sve ono čega se sjećam iz mojega života u ovome Gradu (a pamtim dobro, svim godinama usprkos). I iza svake te svoje zapisane riječi, kao i iza ovih Milanovih, čvrsto stojim, jer je u njima iskazana ISTINA, kakva je, zaista, bila i koja treba ostati kao svjedočenje nekad i nekome tko tu istinu, konačno, bude želio spoznati. Jer, doći će i to vrijeme. Mora doći. Uvijek je dolazilo, samo… što prije dođe to će svima biti i lakše.
Nadalje, ova knjiga govori tek o nekim ljudima ovoga Grada, prema autorovoj spoznaji i odabiru, koji su ostavili pozitivan ljudski trag svojim djelovanjem u “poganom vaktu“ od devedesetih godina prošloga stoljeća do danas (kao „Enciklopedija živih, a što rade instituti u sretnim zemljama..“, kako naglasi prof. Amer Bahtijar u njezinom pogovoru), a bilo ih je, barem što ja znam, još puno više. I znanih i neznanih, i onih koji su otišli iz Grada da se više ne vrate i koji su ostali tu. Jer, biti dobrom osobom i činiti dobro, u doba našega odrastanja nije, u ovome Gradu, bio nikakav eksces, niti pojedinačan slučaj, već pravilo i način življenja. Njime smo bili obdareni i obogaćeni našim ljudskim, mostarskim odgojem. A onda je, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća jedan dio naših sudobnika, odjednom, iz samo njima poznatih razloga, „okrenuli ćurak naopako“ i, usuprot svemu naprijed rečenome, radili užase neprimjerene i ljudskome rodu i „Božjim zakonima“. A oni govore: „NE ČINI DRUGOME ONO ŠTO NE BI ŽELIO DA DRUGI UČINI TEBI“, „ NE LAŽI“, „NE KRADI“, „NE UBIJ“. „LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE“ , „NE MOŽEŠ SLUŽITI DVOJICI GOSPODARA: BOGU I BOGATSTVU“ i td. A svi, baš svi, smo rođeni kao nevina i dobra djeca, da bismo, kasnije, postali ono što smo sami od sebe napravili. Oni dobri su zadržali svoju dobrotu, svoj odgoj i karakter, a oni zli su zlima postali iz samo njima poznatih razloga, makar da smo svi imali iste prilike, pri odabiru. I ne mogu se, poput nekih, danas „pravdati“ da nisu znali što će se dogoditi. ZNALI SU. MORALI SU ZNATI. KAKO SMO MI ZNALI? ZNAJU TO I DANAS, TRIDESET GODINA POSLIJE. SRAMOTA JE I VELIKA ŠTETA UNIŠTAVATI ONO ŠTO JE LJUDSKA RUKA IZGRADILA. I ONO ŠTO JE NASLIJEĐE SVIH NAS. I JOŠ SE BILJEŽE VJERNICIMA, A VJERA IM NJIHOVA NALAŽE SASVIM SUPROTNO. Zaboravili su da grad gradom ne čine njegova zdanja, već njegovi ljudi…u svakome vremenu. Zaboravili su i to da je baština, nezamjenljiv dio materijalne i duhovne kulture svakoga grada i da je svaki čovjek, pripadnik svakoga od naroda sa ovih prostora, dio te baštine i da ona može poslužiti kao putokaz onima koji dolaze. Bilo na ponos, ili na sramotu. I da ono što nam je u baštinu ostavljeno ne pripada samo ovome Gradu, već CIVILIZACIJI, uopće. Zato moramo biti svjesni svega toga što se radilo i događalo, jer nam je i to u naslijeđe ostavljeno, ali i da se moramo držati osnovnoga pravila njezinoga očuvanja, a to je da baština, kao djelo, pripada njezinom stvaratelju, i da mi u njemu možemo uživati, diviti mu se ili ga prezirati, analizirati sve faze njegovog nastajanja i postojanja, ali NEMAMO PRAVO DIRATI GA, BILO DA SE RADI O ZDANJIMA ILI LJUDIMA. Jer svaka intervencija, pogotovu ona NESTRUČNA, LAŽNA, ILI ČAK GENOCIDNA, PREDSTAVLJA ZLOČIN I SUPROTNA JE TEMELJNIM ODREDNICAMA LJUDSKOGA ŽIVLJENJA. Tim više što se takva ponašanja, danas, nastoje što prije ZABORAVITI, NEGIRATI, ILI, NEISTINITO PREDSTAVLJATI, tj. REVIDIRATI, s obzirom da se sve češće, na ovim prostorima, pojavljuju zlodusi, krivotvoritelji i drugi lažovi, kojima nipošto nije cilj istina.
Ovaj Grad, njegova zdanja i znamenja, njegova kultura, stvaralaštvo, jezik i običaji i, konačno, njegovi ljudi koji su ga stvarali i održali do devedesetih, predstavljaju značajne povijesne vrijednosti i to je najveća poruka, poduka i vrijednost ove knjige, uz autorovu iskrenost koja se može smatrati nespornom, jer proistječe iz njegova velikoga truda i vlastitoga svjedočenja istine, u koju on neopozivo vjeruje. I zbog neizbrisivih dobrih, ljudskih djela koja su, svaki od njezinih junaka vlastitom svijesti, savjesti i karakterom, ni od koga podgovarani, učinili. Bili smo svjedoci i dobro smo to zapamtili. A o tome hoće li ova knjiga biti upućena na pogrešnu „adresu“ saznati će se tek kad postane predmet interpretacije, prepuštena čitateljevim mogućnostima razlučivanja, pohvali ili pokudi.
A imao je, Milan, o čemu pripovijedati u ovoj knjizi (i još ima) vezano za naš bivši život u ovom Gradu, u kojemu smo imali izvore trajnih nadahnuća u našemu zajedništvu. A dok vam ovo govorim, poput bujice, naviru mi slike mojega djetinjstva, dječaštva i mladosti, pa i nekoga srednjega životnoga doba, koje su mi duboko urezane u pamćenje, u srce i dušu, jer znam da je to vrijeme nepovratno prošlo i da se nikada više neće ponoviti. I sad mi se, pred očima, pojavljuju oni naši, davni, dolasci u Grad za svaki od praznika, kada smo, kao Njegova djeca, čeznuli za Njim studirajući u maglama Sarajeva, snjegovima Zagreba i Ljubljane, košavama Beograda i drugih gradova, gdje nas je sve bilo doteklo. I u tim dalekim daljinama jedva smo čekali da mu dođemo „brzim preko Bosne“. Kao svome, kao našem- najrođenijem. A kad bismo prošli tunel „Ivan“, obasjalo bi nas sunce, i, makar da se još trebalo voziti sat vremena, našoj sreći ne bi bilo kraja. Počeli bismo mahati vindjaknama kroz prozore staroga „Ćire“, našoj „Kaliforniji“- kako smo tada, među nama, zvali ovaj naš predivni krajobraz. Nevjerojatan je to bio osjećaj. I sve to, nostalgično, izlazi iz ove knjige, jer su njezini junaci takvima postajali u vremenu kada je Mostar bio „Osnovna organizacija ljudi dobrih namjera i takvih duša“ (kako jednom napisa naš drugar Mišo Marić, danas izbjeglica u Egzeteru-Engleska, koji , također, spada u ovu kategoriju ljudi o kojima piše Milan). I žalostan sam što takve iste ljubavi prema Gradu, nema danas u dobrom dijelu Njegovih sinova i kćeri „novih generacija“, ili ju, barem ja, nisam uspio prepoznati. Izuzev, tek kod onih koji, potjerani i protjerani, napustiše ovaj Grad, prije 30-tak godina i u njega, povremeno navrate da napune dušu, da obiđu groblja i hareme, da posjete „tetku u bolnici“, i tako „potroše“ svoj godišnji odmor, da bi se, iznova, vratili graditi tuđe zemlje i gradove, bolesniji nego li su ranije ikada bili. Velika je njihova bol za negdašnjim Gradom, jer su svjesni da za njih, ovdje, onakve kakvi su nekada bili (i ostali), jednostavno, nema mjesta. Preteško je i neprebolno biti protjeran iz vlastitoga grada samo zato što si ga volio i radio u njegovu korist, a bio si protiv nacionalizama i, konačno, podjela. Znadem to, predobro. I ako se vrijeme mjeri minutama, duljina-metrima, težina-kilogramima, žalost-suzama ili radost-osmjesima, onda se ljubav junaka ove knjige ljubav prema Gradu, njegovim ljudima i prema čitavoj BiH, može mjeriti samo-srcima. NAŠIM SRCIMA, MOSTARSKIM, KOJE KUCAJU ZA NJIH NADAJUĆI SE, ISKRENO, DA ĆEMO OPET ŽIVJETI MIRAN, UREĐEN I LIJEP ŽIVOT. I BITI BOGATI U NAŠEM ZAJEDNIŠTVU.
I zato vas sve pozivam, večeras, da podržite ovu knjigu, da je čuvate i sačuvate, kako za sebe tako i za buduće naraštaje. Jer, starimo, prijatelji moji i…zaboravljamo pomalo, pa će nam ova Milanova knjiga, koju toplo preporučam svakome pravome mostarskome domu, vječno svjedočiti o jednom lijepom, minulom, životu i potsjećati nas na vrijeme i ljude, koji su uspjevali sačuvati, i namrijeti nam, svu onu nepatvorenu ljepotu, svo ono neizmjerno bogatstvo kulture, tradicije i običaja ovog jedinstvenog krajobraza…a ljubav i ljudskost, ponajprije, kakva je u njemu bila dok sve to nisu, neki zli ljudi, što iz ljubomore-što iz očaja, nepovratno, uništili. A namrijeti, uvijek je značilo na samrti u zavjet (ili amanet, svejedno) na očuvanje ostaviti. I stoga nikada ne zaboravimo riječi istine mudroga i dobroga „pastira“ Bosne srebrene, Fra Luke Markešića, koji reče: „PRAVA VJERA OGLEDA SE U TOMU DA SE SUPROTSTAVIŠ LAŽIMA I DIKTATURAMA, ALI NE NACIONALISTIČKOM RETORIKOM VEĆ SNAGOM ARGUMENATA I ISTINE, PRUŽAJUĆI RUKU SVIMA ONIMA KOJI TI STOJE S DRUGE STRANE, POZIVAJUĆI IH NA MEĐUSOBNO BRATSTVO, ŠTO JE SIGURNA GARANCIJA MIRA I ZAJEDNIČKOGA ŽIVOTA. JER, SVE ONO ŠTO TI JE POTREBNO MOŽEŠ NAĆI U DRUGOME, U ONOM DO TEBE“.
I jedino na taj način možemo iznova pronaći onaj, izgubljeni Mostar, a što su Njegovi tvorci-naši pređi i zaslužili. I svojim su mjestima ukopa u Njemu to potvrdili.
Moram napomenuti još i to da Milan Račić zna što piše i zašto to piše, s obzirom da ga karakteriziraju dvije iznimne, ljudske, vrijednosti:
– neizmjerna ljubav i zahvalnost prema ovome Gradu, u kojemu je proveo svoje najbolje godine i
– neizmjerna energija, volja i htijenje da svu tu svoju ljubav, kopajući po prašinama sjećanja, osmisli i, i podari nam istinu koju, do sada, nismo, znali, makar da smo proživjeli život uz ove dobre ljude.
Milan je ovu knjigu posvetio uspomeni na hrabroga, poštenoga i iznad svega velikoga čovjeka, SRĐANA ALEKSIĆA- sina Radinog, a namijenio ju je svima mladima, kao naputak kako bi trebali koračati kroz život, ali i način kako bi trebali graditi svoju budućnost idući hrabro, samo prema naprijed. I isto se onako, svesrdno, oduživajući Gradu svojim radom, djelima i ljubavlju, kako su to radili naši roditelji i nekoliko sjajnih generacija mostarske mladosti koje još pamtimo. Zato je dobro došla ova Milanova knjiga, nama starima da se potsjetimo, a onima koji tek dolaze da spoznaju kakav je ovo bio grad.
I što reći, u zadnju, do hvala ti, Milane na ovom večerašnjem daru. Hvala i svima vama koji ste došli na ovaj kulturni događaj. I budite sigurni da IMA, JOŠ UVIJEK, U OVOME GRADU DOBRIH LJUDI I DA ĆE IH I DALJE BITI. ONIH KOJI NISU NA „PRODAJU“, JER ONI SU, JEDNOSTAVNO, TAKVI, MAKAR BILI I U MANJINI. I SVIJETLIT ĆE, POPUT SVJETIONIKA, U NAŠIM ŽIVOTIMA, OSVJETLJAVAJUĆI, UVIJEK, PUTOVE OVOGA GRADA PREMA NAPRIJED. JER, TAKVIMA SU ROĐENI I ODGAJANI NA ISTINSKI MOSTARSKI NAČIN, A KOJI JE JEDINI ISPRAVAN U OVOME OPAKOME VREMENU DIOBA I BEZUMLJA. SVE OSTALO JE ZABLUDA. ZATO MOŽE OVA KNJIGA POSLUŽITI I KAO UDŽBENIK DOBROTE I LJEPOTE ŽIVLJENJA, SVIM POSLJEDICAMA RATA KOJE NAS JOŠ UBIJAJU, SAMO NA DRUGI NAČIN, USPRKOS. I ne zaboravite da „SVE PROLAZI-NEPROLAZEĆI“ i da „SVE OSTAJE KADA JE VEĆ ODAVNO PROŠLO“.
A MISLIO SAM DA SMO RAT, NAKON ONIH TEŠKIH I SRAMNIH GODINA, KONAČNO NADŽIVJELI.
DRAGO MI JE ŠTO STE, VEČERAS, U OVOLIKOM BROJU DOŠLI OVDJE. BAREM DA SE, NA MIRU, MOŽEMO PREBROJATI. I IDEMO DALJE, PA DUR-DUR. I MUSVDG. Ne znate šta je to? PA MOSTAR U SRCU-VELEŽ DO GROBA. Uvijek i vazda. ZDRAVI I VESELI BILI!
