foto: tačno.net
Ionako vrelo, mostarsko ljeto postalo je još vrelije u Ulici Adema Buće 6, kada su čelnici Veleža u osmom mjesecu prošle godine, nakon tri odigrana kola i prilično neuvjerljive igre protiv Širokog Brijega (1-1) odlučili da raskinu saradnju s dotadašnjim šefom stručnog štaba Nedimom Jusufbegovićem.
Bio je to pomalo neočekivan ali i hrabar potez uprave, koja je procjenila da popularni Feja i grupa igrača koju je trenirao nisu “kliknuli” te da je prekid daljnje saradnje obostrano najbolja opcija.
Odluka da novi šef stručnog štaba “Rođenih” bude Dean Klafurić činila se jednako hrabrom i rizičnom kao i smjena Jusufbegovića. Nova filozofija, drugačija komunikacija i pristup te insistiranje na izgradnji sistema igre i tima u odnosu na pojedince bile su ključne reference novog Veležovog trenera. Također, Klafurić je izdanak hrvatske trenerske škole, koja se posljednjih 15 godina pokazala rezultatski daleko najboljom u čitavoj regiji. Najveća prepreka Klafuriću bila je činjenica da je preuzeo tim koji nije selektirao, ali i pritisak sredine koja je očekivala isporuku rezultata u što skorijem periodu.
Nakon poraza od Sarajeva na Koševu (1-0), ali i obećavajućih drugih 45 minuta, prvu zvaničnu utakmicu pod vodstvom Deana Klafurića Velež je odigrao u Mostaru protiv Željezničara i golom Haskića u samom finišu slavio minimalnu pobjedu. Nakon toga slijedi pobjeda u Konjicu protiv Igmana te domaći trijumf protiv Sloge i serijom od devet bodova Velež je uhvatio priključak za vodećim ekipama.
U narednom periodu ekipa je pokazala više lica i prilično puno oscilacija u igri, ali i rezultatski. Od jako dobre utakmice s igračem manje u Banjoj Luci, do blijedih predstava u Tuzli i Ugljeviku, gdje je Velež spašavao po bod protiv timova koji će, kasnije će se ispostaviti, napustiti Wwin ligu.
Ključna utakmica jesenjeg dijela prvenstva bila je ona u Gabeli, kada je Velež s visokih 4-0 savladao Gošk, a nakon toga u vjetovatno najboljoj utakmici sezone pobijedio gradskog rivala Zrinjskog rezultatom 3-0. Pali su te jeseni i Posušje i Sarajevo u Mostaru te Željezničar na Grbavici, pa se ni bod u zadnjem kolu protiv Igmana u Mostaru nije doživio tragično, jer je ekipa izgledala stabilno, uigrano, a sve je više bio vidljiv rukopis hrvatskog stručnjaka na klupi. Jesenji dio sezone Velež je završio kao treći iza Borca i Zrinjskog. Igra Veleža bila je zasnovana na savremenim principima na kojima igraju najbolji evropski timovi Presing s visokim intenzitetom, koji je svoje bazno uporište imao u odličnoj zadnjoj liniji s Oreč, Hrkač, Oliveira i Šturm, koja je svojim stalnim izlascima i ponavljanjima smanjivala prostor protivniku i nerijetko upravo iz tih tranzicija Velež je ugrožavao svoje protivnike. S druge strane, organizacija igre i izgradnja napada polazile su od zadnje linije, gdje je Velež zahvaljujući opet zadnjoj liniji, prije svih Hrkaču i Oliveiri, ali i golmanu Hadžikiću, čija je odlična igra nogom timu Deana Klafurića omogućavala da u ranoj fazi izgradnje napada pravi jedan ili čak dva igrača viška.
Velež je imao nekoliko rješenja u napadu, ponajviše jer je u Oliveiri i Hrkaču imao pouzdane igrače, s odličnim pasom i pregledom igre te bekovima koji su igrali jako visoko i u kontinuitetu napadali dubinu i stvarali viška igrača u završnici. Statistički, Velež je najveći broj golova u jesenjem dijelu dao nakon ubačaja lopte sa strane koje su došle od bočnih igrača.
Standardno dobri Pršeš i Vehabović igri Veleža davali su kreaciju i mirnoću, a raspoloženi Haskić i Guliashvili takvu igru pretvarali u rezultat vrijedan trećeg mjesta. Ono što je bio najveći problem jeste kratka klupa te činjenica da ti igrači nisu bili u stanju ni taktički i trkački odgovoriti zahtjevima igre koju je Klafurić preferirao. Također, tu je i konstantno prisutan problem zaštićenog godišta, koji je dodatno usmjeravao sastav i sistem igre tima. Ako je ljeto bilo vruće i neizvjesno, zima je bila mirna i bez turbulencija. Nakon dugo vremena u redovima Veleža svi su bili sigurni da ekipa ide prema svom cilju te da izlazak na evropsku scenu neće doći u pitanje. Pripreme su kao i ranijih godina odrađene u Turskoj. Ono što je sve zanimalo jeste prelazni rok te jačanje igračkog kadra, ali konkurencije na nekim pozicijama. Pogotovo na bekovskim pozicijama te poziciji centralnog napadača, jer je bilo jasno da Nermin Haskić s 35 godina na leđima ne može iznijeti 40 utakmica u sezoni po 90 minuta. Također, očekivalo se da se igračima poput Džafića, Domića, Emira Halilovića raskine ugovor s obzirom na njihov doprinos u jesenjem djelu, a koji je bio više nego skroman.
Ipak, Klafurić je odlučio jedino pojačati konkurenciju na golu, gdje je doveden Tomislav Duka, te u sredini terena dovođenjem na posudbu kapitena juniora zagrebačkog Dinama Vite Čajića, koji pored hrvatskih ima i bh. papire, pa ga je Klafurić mogao koristiti kao bonus igrača. Ostatak ekipe ostao je nepromijenjen i Klafurić je donio odluku da sa tada postojećim snagama krene u proljetni dio prvenstva i u lov na jedno od mjesta koja vode u Evropu. Pobjeda na kraju priprema protiv kombinovanog tima Shakhtara od 3-2 davala je nadu da će taj cilj i biti ispunjen. Pri povratku iz Turske uprava i stručni štab na posudbu u Igman i Željezničar šalju dva mlada stopera (bonus igrači) Adina Bajrića i Azura Mahmića, a na samom početku sezone nakon uvodnog remija sa Slogom klub je odlučio prodati jednog od najstandardnijih igrača u jesenjem dijelu lijevog stopera, Brazilca, Brunu de Oliveiru, a na njegovo mjesto došao je nekada mladi reprezentativac Irana Areef Gholami. Niz poteza koji su i upravu, ali Klafurića zamalo koštali izlaska na evropsku scenu. Iranac Gholami nije bio spreman da odmah isporuči ono što se očekivalo, niti je isti profil igrača kakav je bio Oliveira. Povreda Oreča, za kojeg nije bilo nikakve alternative, kartoni i pad forme nekih igrača, a što je neminovno u toku sezone, doveli su Velež u vrlo nezavidnu situaciju.
Klafurić nije odustajao od svojih primarnih zahtjeva i principa u igri te od sistema za koji je imao sve manje igrača na terenu. Velež je u proljetnom djelu izgledao neubijedljivo, naročito kući, gdje su svi protivnici prilično lagano stvarali po nekoliko prilika, a ključni čovjek Veleža u svim tim mačevima bio je izvrsni golman Osman Hadžikić. Čovjek koji je svojim odbranama donio klubu minimalno deset bodova. Ekipa je bukvalno disala na škrge. Manjak energije uzrokovan kratkim rosterom nerijetko je tjerao Klafurića da igrače stavlja na njihove neprirodne pozicije, a oni koji su trebali biti alternative nosiocima igre iz jesenjeg dijela, kvalitetom, formom, ali i fizičkom spremom daleko su čak i od niova Wwin lige BiH. Velež je ispao iz Kupa, u dvomeču sa Širokim Brijegom, ali ako je išta dobro u tom ispadanju bilo, jeste da je Dean Klafurić u ključnom dijelu sezone imao dvije utakmice manje, koje bi ionako potrošenu ekipu dodatno izraubovale. Dean Klafurić je u 15 utakmica proljetnog dijela u prvenstvu i Kupu ne računajući golmana koristio 20 igrača. Podređenja radi Denis Ćorić koristio je isti broj igrača u Posušju. Posušje iza sebe ima odlično proljeće te u odnosu na Velež igra tima se nije mijenjala značajno bez obzira na rotacije igrača te izostanke standardnih igrača u nekim utakmicama.
Taktički najbolju utakmicu u proljetnom dijelu Velež je odigrao pod Bijelim Brijegom protiv Zrinjskog, ali je uprkos dominaciji i šansama izgubio. Ključna je bila utakmica na Grbavici, gdje je Velež još jednom minimalnom pobjedom prelomio sezonu te činjenicom da su u dva meča s vodećim Borcem ostali neporaženi i psihološki zadržali glavu iznad vode. Sve navedene utakmice Velež je bio kompletan ili je imao izostanak jednog maksimalno igrača. U svim drugim utakmicama kada je Klafuriću falilo više od dva igrača, ekipa je izgledala neprepoznatljivo. Tri kola prije kraja prvenstva Velež je osigurao Evropu, a Dean Klafurić nakon Feđe Dudića postao tek drugi trener u poslijeratnoj historiji klub, koji je uspio da tim iz Mostara plasira u evropska takmičenja. Ekipa je uz sve limite i probleme, pokazala karakter i pobjednički mentalitet, a ponajviše zahvaljujući jesenjem dijelu sezone, kada su stvorili značajnu bodovnu zalihu. Također, ne umanjujući nikako Veležov uspjeh, treba reći da je konkurencija za vrh tabele faktički svedena na četiri tima. Sloga i Posušje imali su samo jednu ambiciju na početku sezone, a to je opstanak, te su sticajem okolnosti, odnosno jako lošim sezonama Željezničara, Širokog i Tuzle došli među prvih šest ekipa, ali objektivno za nešto više nisu imali snage ni kvalitete. Pred Deanom Klafurićem jako je malo vremena, a navijači Veleža ne žele nova ispadanja od ekipa s Malte, Islanda, Andore, koliko god se i u tim zemljama ulagalo u nogomet. Navijači rođenih žele novu Atinu, Boras, žele velike utakmice u kojima će njihov klub pokazati svoju veličinu. Ekipi je potreban potpuni remont, nova energija, i prava pojačanja. Klafurić je u prvoj sezoni isporučio dvije najvažnije stvari za jednog trenera. To su rezultat i autentičan sistem igre. Sada je na njemu da pokaže i menadžerske sposobnosti te iskoristi priliku koju mu je uprava dala, da sam sastavi tim, koji će i naredne sezone biti u stanju minimalno ponoviti plasman iz ove godine.
Pored uspjeha ekipe koji je usko vezan za igrače i stručni štab, tu je i uspjeh kluba koji treba posmatrati u širem kontekstu. Ovo je peta sezona od povratka Veleža u društvo najboljih i druga uprava kluba. U tih pet sezona Velež je osvojio jedan Kup, a igrao dva finala, te tri puta izborio izlazak na evropsku scenu. Rezultat koji je nadmašio očekivanja i najoptimističnijih navijač Veleža. Pred nama je još jedno evropsko ljeto. Nadamo se nekom novom velikanu, nekom novom skalpu, nekoj novoj ljetnoj noći o kojoj ćemo klincima pričati.
