Foto: Mostar.live / Muhamed Glavović Rom
Odavno sam spoznao, a u to sam svaki dan i sve više uvjeren, da se ništa na ovom svijetu ne događa slučajno i da, između nekih značajnih događanja „ima neka tajna veza“. Kako u životu tako i u smrti. Jer kako drukčije tumačiti tu tragičnu igru sudbine da se posljednji ispraćaj jednoga značajnoga mostarskoga sina u sportu – Muhameda Glavovića Roma, dogodi upravo na dogovorenu proslavu Crvene (Veležove) noći, upriličenu 23. 7. 2025., a na 21. obljetnicu obnove porušenoga Staroga mosta i 103. obljetnicu osnutka FK Velež, dvaju velikih, ako ne i najvećih, simbola Grada.
Teško je iznaći pogodne riječi posljednjega oproštaja kad nas netko napusti zauvijek, pogotovo netko s kim si bio iskreno vezan gotovo čitav život. Ovo tim više što se radi o tužnoj sudbini i kobi jedne dobre stare mostarske obitelji. Znam da su rastanci uvijek bili teški i bolni, jer riječi zapinju, a u glavi se počinju vrtjeti dragi filmovi nezaboravnih uspomena iz sretnoga djetinjstva, dječaštva, mladosti i nekakvoga „srednjega“ doba, prekinutoga ratom u Bosni i Hercegovini i Mostaru, ali se teško može čovjek pomiriti s činjenicom da nekoga tko je bio akter mnogo toga lijepoga što se zajedno proživljavalo, jednostavno – nema više. Javi mi tu tužnu vijest Dena Behram iz Nizozemske (on, začudo, uvijek prvi dozna sve novosti u Mostaru – habernosa) da je od miokarda srca, u bolnici na Bijelome brijegu u Mostaru, preminuo Muhamed Glavović, naš Rom, u ponoć, na prijelazu sa 21. na 22. 7. 2025. Bio sam zatečen, iznenađen i ožalošćen poznajući moga dobroga drugara, a znajući da me čeka i pisanje još jednoga tužnoga „slova rastanka“, što je za svakoga iznimno teško i stresno, posebice ako se radi o prijatelju s kojim si znao provesti lijepih životnih trenutaka. Ne reda radi, već zbog potrebe, koja je puno jača.
Jer ja sam s Romom i njegovom braćom počeo drugovati još krajem pedesetih godina, kada je obitelj moga oca preselila iz Fabrike duhana u ulicu Stjepana Radića (odmah preko puta Đačkoga doma) dobivši društveni stan u „novogradnji“ s obzirom na to da su i oni stanovali u blizini, u „željezničkoj zgradi“, prekoputa ondašnje Željezničke stanice, s ulazom u ulici N. H. Safeta Mujića. Bila su četiri sina u oca Tahira, željezničara, i svaki od njih bio je znan po nadimku – Rom, Bracuka, Gida i Čoka (takav je bio običaj u Mostaru), i svaki je od njih, pored toga što su bili iznimno vrlih karakternih osobina, još od malih nogu naučio, jako dobro, sve vještine baratanja loptom, što je tada u Mostaru bila i glavna odrednica za dobroga i kvalitetnoga pripadnika „svoje raje“. A nogomet je među mostarskim rajama u to doba bio pitanje gradskoga prestiža. I po tome se mjerio rajinski kvalitet i vrsnoća. Za razliku od danas. Nažalost, Gida (zaboravio sam mu osobno ime) umro je vrlo mlad, naime poginuo je u prometnoj nesreći, a po mome sudu najbolje je „igrao lopte“ od sve braće Glavovića. Međutim, želio je igrati samo za raju i nije, do kraja svoga kratkoga života, nastupao ni za jedan od mostarskih klubova. Bracuka (Ahmet) počeo je svoju nogometnu karijeru u podmlatku mostarske Lokomotive, pa nakon toga prešao u Velež, gdje je izgradio uspješnu karijeru igrajući klasičnoga centarhalfa u onoj čuvenoj momčadi: Marić, Ristić, Hadžiabdić, Čolić, Glavović, Pecelj, Topić, S. Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje, kojoj nije bilo „dozvoljeno“ biti prvakom Jugoslavije, a igrali su tada najbolji nogomet u državi. Bio je visok, jak, brz i neprelazan. I „oštar“… do granica dopuštenog. Ponekad i preko toga. Preminuo je prije par godina. Čoka (Zijo) izgradio je svoji nogometnu karijeru igrajući mali nogomet „za raju“, ali ponajviše za onu čuvenu momčad „Mostarske kiše“, koja je „harala“ krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća i bila najbolja malonogometna momčad u SFRJ, momčad koja je redovito osvajala značajne turnire plijeneći ljepotom igre (Parana, Kula, Lola, Levi, Saša Kolonja, Čoka, Beća, Taramba, Daba, Šice i još poneki…). Momčad koja je osvojila i Prvenstvo Jugoslavije 1983. gol razlikom 27:0. (Posljednji put sam ga vidio u ljeto 1992. u izbjeglištvu na otočiću Badija kraj Lumbarde na Korčuli, gdje se bio smjestio s obitelji za vrijeme Prvoga rata u Mostaru, gdje sam ih bio posjetio). I on je preminuo, nedavno. I na koncu, Rom (Muhamed), najstariji od braće. Poznavao sam ga dobro jer sam koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća četiri godine u podmlatku Veleža, s njim drugovao, zajedno smo trenirali i dijelili većinom, skupa s pok. Todorom Pantićem, i sobu u hotelima, na gostovanju, a i kasnije smo bili dobri drugari, makar da nas je život odveo različitim putovima… Uvijek je bio spreman pomoći, spreman za šalu i zezanciju. Nije volio kondicijske treninge (utorkom, na trim-stazi), koje je ponekad i „preskakao“, niti taktičke „stege“, bio je uvijek „na svoju ruku“, ali je bio i glavni vezni igrač te generacije (rođene 1943./1944.) koja je uglavnom igrala u sastavu: N. Kulidžan, I. Kljajo, A. Šarić, M. Pehar, E. Šaran (M. Margeta), T. Pantić, Ž. Barbarić, M. Glavović, Z. Brajković, M. Kordić i M. Kolukčija), u kojoj sam ja, rođen 1945., bio tek „prva rezerva“ i učio se „zanatu“. I nije mi bilo teško među takvim igračima jer sve su to bili asovi. Izvodio je Rom, kao vezni igrač („polutka“), vrlo kompleksna rješenja na terenu s takvom lakoćom i uvijek u pravo vrijeme da ih je bilo nemoguće u startu zaustaviti, a svaki njegov potez bio je sasvim racionalan i pravovremen da je gotovo uvijek stvarao priliku za pogodak. Za razliku od drugih veznih igrača njegovoga vremena, koji su znali „imati potez više“, Rom je uvijek imao svoj „potez manje“ (poput našega „Hamića“ – Mujića), upošljavajući „strijelce“ svojega napada čak i nešto „prije pravoga vremena“ (jer su bili dobro uigrani) na takav način da bi njima bilo pravo umijeće ne postići pogodak. Naše utakmice su uvijek završavale velikim brojem zgoditaka, bilo da smo igrali kod kuće ili u gostima. U to vrijeme bilo je, istina, i manje obrambenih zadataka veznjacima („polutkama“) jer se nogomet igrao tada „na vic i ljepotu“, a obrambene zadatke uspješno su izvršavali za to zaduženi obrambeni halfovi, pa se Rom njima nije opterećivao, a imao je, tako, i više slobode djelovanja.
- Brajković, Ž. Barbarić, A. Šarić, E. Šaran, I. Kljajo, N. Kulidžan i M. Pehar
U ljeto 1962. godine došlo je, dijelom, do „smjene generacija“ u podmlatku (zbog godina), pa su Rom, Ž. Barbarić (Šela) i M. Kordić (Mican) potpisali svoje prve profesionalne ugovore s klubom, dok je Z. Brajković (Joja) potpisao za NK Trešnjevka – Zagreb, M. Pehar (Bakija) otišao je u NK GOŠK – Dubrovnik, a I. Kljajo (Roko), M. Kolukčija i A. Šarić prestali su aktivno igrati nogomet i zaposlili se. Onima koji su ostali priključio sam se i ja, pa je sastav izgledao ovako: N. Kulidžan, Z. Arapović, S. Primorac, H. Čatović, E. Šaran, T. Pantić, S. Čišić (S. Zukanović), M. Demirović, Z. Rebac, R. Markovina, H. Ćemal (I. Seferović).
Kako je te godine u Veležu na mjestu veznih igrača bila velika konkurencija (Mujić, Repar, Džidić, Šestić, Radiljević, Oručević, pa ponekad Lazović i I. Popović), Rom je pokušao jedno kratko vrijeme igrati za Radnički – Niš, a potom i za Slobodu – Užice (ukupno oko godinu dana), da bi se potom vratio u Mostar. Nije se ondje mogao snaći u uvjetima stranca i profesionalnoga nogometaša, a bez „svoje raje“ i braće. Jer Rom je bio veliki nostalgičar, nogometni boem… i prava mostarska duša. I tu ostao. Za Velež je ukupno odigrao 162 utakmice, postigao 26 zgoditaka, a u sezoni 1966./1967., postigavši protiv Vojvodine (Novi Sad) pet pogodaka na jednoj utakmici postao i Veležov najbolji strijelac, makar da je bio tek vezni igrač.
Sjećam se dobro i ljeta 1965. godine, kada sam, kao student brodogradnje u Zagrebu, bio na praznicima u Mostaru i tu osnovao i prijavio malonogometnu ekipu „Torpedo“ na prvenstvo Grada „Kantarevac 1965“. Pored mojih dobrih drugara i sjajnih nogometaša iz podmlatka Veleža, a i istoga razreda gimnazije (tada studenata), Emira Pekušića (vratara), Todora Pantića, Hakije Čatovića i mene, u timu su bili i Jovan Račić (raniji bek Veleža) te Milorad – Braca Mirč i Mario Stanić (poznati mostarski rukometaši, koji su sjajno igrali i nogomet i košarku). Dogurali smo do finala i tu smo se sastali s ekipom „Šantićeva“, u kojoj su igrala tada velika mostarska malonogometna imena: Slavko Bilić, Neđa „Žuti“, Kema Kukrica, Bracuka Glavović, Zlatko Vranješ, Rom Glavović i Mira Kolukčija. Sudac je bio Mostarac, Toma „Živac“. Pobijedili smo ih 3:1. Bilo je i incidenata na utakmici, pa je bila i prekinuta jer navijači „Šantićeve“ nisu mogli podnijeti poraz, pa su, nakon jednog grubog prekršaja Zlatka Vranješa nad Hakijom Čatovićem ušli u teren, nastalo je „šaketanje“, a nas je branila (kako nismo imali „svoje raje“ jer smo bili studenti i “miješana ekipa“) „raja s Bunura“, na čelu s čuvenim mostarskim boksačem Alijom Ćurićem. Ipak, Toma „Živac“ je utakmicu priveo kraju. Mi smo pobijedili jer smo taktički jako dobro odigrali tu utakmicu. Naime, nismo dozvolili da Rom dođe u posjed lopte. Oko njega su se uvijek nalazila trojica naših igrača, koja su sprječavala da lopta dođe do njega. A najbolji igrač, kad je bez lopte… beskoristan je. I počne se nervirati… a onda, iznerviran, nije više najbolji igrač. To nam je i uspjelo. To mi je kasnije, u više navrata, i sam Rom priznao da smo ih taktikom pobijedili. A to je bila poznata taktika našega staroga velikoga učitelja, maestra Sule Repca.
Kasnije je, neko vrijeme, Rom prenosio svoje znanje i na mlađe kategorije Veležovih naraštaja, ali i to je kratko trajalo. Jer Rom je pravi igrač i znalac jedino kad je protivnik sa suprotne strane kojega treba nadigrati i… pobijediti.
Pored njegove braće, koji su bili sjajni nogometaši, i njegov je rano preminuli sin Senad (Ćena) bio naslijedio taj očev gen izvanrednoga veznoga igrača. I on je bio počeo svoju nogometnu karijeru u Veležu, ali je, na nesreću, i on je prerano preminuo, tako da je Veležova „Saga o Glavovićima“ izgleda i započela i završila s Romom. Nažalost. Nakon prestanka bavljenja nogometom, mislim da je, do ratova u Mostaru, radio u „Hercegovina-autu“ i „Energopetrolu“, i da je ondje „zaradio“ mirovinu/penziju.
Susretao sam se s Romom, u našim kasnim godinama, ljeti, kada bih dolazio u Mostar, bilo na promocijama u „Bristolu“, bilo „na kafi u Fejićevoj“, gdje bismo s radošću „protrčali“ kroz naše zajedničke godine treniranja, igranja i putovanja. I žalili što nam je sve to tako brzo prošlo. Ali… takav je život. Žao mi je samo što naš Muhamed Glavović Rom nije postigao puno više u svojoj nogometnoj karijeri, a mogao je i zavrijedio je. Samo da je malo više bio ambiciozan. Ali nije. Njemu je bilo dovoljno biti „dobra raja“, igrati dobro za svoj Velež te nadigrati i pobijediti protivnika. Biti „naš Rom“ – i ništa više. Makar da je znao i onu staru sarajevsku doskočicu „Zabranjenog pušenja“: Ko igra za raju i ne mari za taktiku, završava karijeru u nižerazrednom Vratniku.
I tako… otišao nam je i Rom. S ove slike ostala su još dvojica živih. Otišao je još jedan od plemenitih i nezaboravnih, kojemu smo se divili pod Bijelim brijegom, kojemu smo uzvikivali ime stadionom „Hajmo, Rome“, za kojega smo navijali i bodrili ga. A divili su mu se i gdje god da je igrao jer je imao „ono nešto“. Otišao je naš Rom ostavivši u svima nama koji smo ga poznavali dubok i plemenit trag. Trag koji će i nas sa „svih svjetskih meridijana“ dovoditi do njegova posljednjega počivališta na mostarskoj Sutini da mu se poklonimo, uz spomen, uz cvijetak zahvalnosti i uz „šačicu uspomena“. Lijepih uspomena. I upravo stoga ne smijemo zaboraviti da će i svakoga od nas pratiti naši tragovi i da će nas njihove posljedice stići nepogrješivo, kad-tad… i da će upravo oni, ti naši tragovi, svjedočiti o nama samima, za nas ili protiv nas, na mjestu i u vremenu gdje nas nitko više neće pitati tko smo ni što smo, već zašto smo učinili to što smo činili, ili, pak, zašto nismo, a morali smo. Kao što Romov ljudski trag dovede i mene do ovoga „maloga slova oproštaja“. U spomen njemu i njegovoj braći. I sinu njegovome. Jer proveo je naš Rom lijep i pošten ljudski život s nama u gradu njegove i naše mladosti, a i nekoga „trećega doba“, anarhičnom neovisnošću stamenoga lika Rođenoga, lika vrsnoga sportaša, drugara i prijatelja. Njegove oči govorile su sve. I blagost i dobrotu i ljudskost, a široki osmijeh ukazivao je na njegovo veliko srce, otvoreno prema svakome. Ukazivao nam je time da takvi i mi pokušamo biti, svemu usprkos. Makar i u starim cipelama, ali čistima, makar i u najjednostavnijoj odjeći… ali čistoj. Uz čistu dušu, plemenito srce i… čist obraz.
Iza njega ostala je čitava plejada sjajnih nogometaša dostojna njega, kao učitelja i predvodnika, sretna što ga je imala kao uzora, kao što se i nas još nekoliko preostalih iz njegove igračke generacije s ponosom sjeća i Lea i Sule i Pinde i Hamića i Zeke i Žare i Guga i Jole i svih drugih Veležovih legendi od kojih smo učili i uz koje smo odrastali i postajali nogometašima, ali… i ljudima. Dobrima i poštenim ljudima. Vrijednim spomena.
Tako je otišao i naš Rom. Čista i svijetla obraza prema svakome. Zato neka sniva snom pravednika na svome posljednjem staništu ovoga kamenoga i stamenoga grada, koji ga iznjedri prije 83 godine i koji ga s tugom, ali i iznimnim ponosom prije par dana isprati na vječni počinak, zajedno s još živućim mostarskom nogometnim legendama s kojima je zajedno pisao povijest ovoga sporta. Zlatnim slovima. Kao svoga… kao „rođenog“… a kako to uostalom i gradu i njemu priliči kad već mi, dobar dio njegovih starih, još živućih drugara, to nismo mogli učiniti (što zbog godina, što zbog udaljenosti, što zbog velike vrućine, što zbog narušenoga zdravlja), a u čije ime ovo slovo spomena i posljednjeg oproštaja i pišem.
I neka svi njegovi, kao što smo i mi, budu ponosni na sve ono što je za života, učinio.
Opraštam se od Roma i njegova braće stihovima još jednoga dičnoga Mostarca, sina Izedinovog:
Prolaze satima sjećanja kroz ponoći,
ulicom koračaju stihovi što ostaju bez pomoći
daj da otplačem pa da postoje
i da bude njih kad me ne bude.
Iz čega se smrti sastoje
čije li su tako teške presude.
Biva se da te nema više,
zbiva se dok te neko, najedanput, ne izbriše.
A u ulici Karadžoz-bega,
sa noćnim mirom i bez njega,
miris dunja čeka pred vratima
i srce mi se otima.
(Adnan Pintul, „Ulica Karadžoz-bega“)
Pamtit ćemo Roma i njegovu braću dokle trajemo. Zaslužili su to.
Počivaj u miru stari, dobri druže. Laka ti zemlja bila. I neka je i rahmet i pokoj tvojoj lijepoj duši. Mostarskoj.
Vječna ti hvala što si bio baš takav, a nama koji ostajemo neka bude lak i dičan spomen na te.
Laku noć, dragi Prinče, i neka te jata anđela
(ili meleka, svejedno) odzibaju u mir.
(W. Shakespeare: „Hamlet“)
Vidimo se u nekome boljem svijetu, ako ga uopće više i bude.
AMIN.
U ime njegovih starih drugara, rasijanih
po svijetu „i okolici“
