Dođe neko čudno vrijeme, poklope se zvijezde ko kazaljke na satu, pa na kraju jedne epohe i pred samo ludilo rata svijet ugleda Dejan Kosanić. Predodređeno mu je da samo s osam mjeseci iz iščupanih mostarskih korijena početkom 1992. godine pokuša da se ponovo primi u jednom malom selu Sremska Rača, koje se skrilo na samoj granici BiH i Srbije. Pored rijeke Save, a u blizini Bosuta, usred blatnjavih kanala i visoke šume skrivao je Dejan svoj poniženi izbjeglički status – od neimaštine, teškog nacionalizma i ratnih dječačkih trauma. Maštao je Dejan zajedno sa svojom majkom Mašom, svojim tatom Goranom i bratom Vanjom, koji već tri decenije daju pečat kulturnom i humanitarnom životu Mostara, kako će se vratiti svom gradu i ne sanjajući šta ih tamo čeka.
Dejan ili Bukvar Ruištinski, kako ga ovovremenim jezikom društvenih mreža predstavljaju, nije se dao ukalupiti u uobičajene šeme i okvire, nego je još u izbjeglištvu kao dječačić iz Mostara, u Sremskoj Rači, pokazivao osobenost, znatiželju i prkos što su mu neki tamo ratnici pokrali onu mostarsku dječiju dušu, pa ga kao i čitavu porodicu poslali u izbjeglištvo. I tad je u izbjeglištvu Dejanov stariji brat Vanja, željan Mostara i kuće na adresi Knežića broj 20, u izbjegličku UNHCR školsku svesku zapisao u svoje i Dejanovo ime prve stihove ljubavi i inata:
“Sanjao sam sinoć, tata, našu kuću, naša vrata
Ispred kuće česma, bašta
Sanjao sam našu rijeku i postelju moju meku
Našeg zeca i još svašta
Sanjao sam naše sunce da se budi
Sanjao sam ruže, tulipane i sve naše sretne dane
Šuti, sine, to je mašta, govori mi tata…”
Taj seoski život i izbjegličke patnje naučile su ga njegovoj sadašnjoj slobodi. U Rači je četiri godine učio na srpskom, u Mostaru do srednje na bosanskom, a u Srednjoj likovnoj na hrvatskom. I nije mu smetalo, naprotiv.
A onda je srce svih Kosanića, i pored mogućnosti odlaska u Ameriku, 2002. godine odlučilo – povratak u Mostar. Od Mostara zatiču samo gram mostarske duše, razrušen i raspolućen grad, a srce u predinfarktnom stanju.
Dejo otvara dušu, pa priča: “Vratili smo se u Mostar, pa sam u Mahali upisao peti razred osnovne škole. Bio sam jedan od rijetkih u školi druge nacionalnosti. Djeca kao djeca – zbog svega proživljenog, s čuđenjem, ponekad i omalovažavanjem, pomogla su mi da otvorim srce prema svom gradu, ostavili traume, ali i otvorili put samoizlječenja kroz umjetnost, prirodu i sport. Prepuštam se Šantićevim stihovima i poeziji, pišem i recitujem za razne kulturno‑umjetničke manifestacije, odlazim u planine i tražim sebe u njima. Pokušavam shvatiti šta se dešava s ovim svijetom i zašto se neki ljudi ponašaju tako zlobno jedni prema drugima. Upisujem Srednju likovnu školu i četiri godine sve dublje i dublje otkrivam svijet umjetnosti i stvaralaštva. Taj period obogaćujem kroz razne sportove u prirodi: kajak, penjanje, planinarenje, ronjenje, biciklizam, skejt, snovbord, skokove sa Starog mosta, boravke u planini. Tih srednjoškolskih godina nisam se odvajao od najljepše čaršije i Starog. Skakao s njegovih 27, bio predsjednik ekološke selekcije i čistio od najljepšeg od najružnijeg. Godinama živio od proizvodnje suvenira, putovao po prostorima bivše Jugoslavije, biciklom, autostopom i čime sam god stizao, s vrećom za spavanje, s minimalno novca i maksimalnom voljom. Ubijao ego kroz takav slobodarski svijet, samostalno i s Teatrom mladih, koji me je oblikovao da se s malo može učiniti puno. Naučio da je davanje i pomoć onima kojim je i potrebna sreća i zadovoljstvo, mir u duši i blagodat. Nekad uspijem, nekad ne. S dvadeset i jednom upoznajem ljubav svog života i saputnicu u čarobnom životu mladosti. Onda zajedno i s mladima iz svih krajeva pravimo desetodnevni Zem fest na Rujišu, gdje učimo da je sretniji i zadovoljniji život moguć. Ta se misija nastavlja kroz organizaciju raznih kulturnih i umjetničkih događaja. Godine 2013. počinje borba za bolji položaj čovjeka u drušvu, izbijaju veliki protesti, u kojima sam proveo svaki dan na cesti i pokušao mijenjati svijet, nažalost skoro pa uzalud. Bila je to velika škola. Škola što uči da je i poraz sastavni dio života. S kolegom Izetom pokrećem organski uzgoj povrća i prodaju, pokazujemo da je moguće živjeti od svog rada i van sistema. Zasićen gradskim životom, ponovo odlazim na Rujiše i uzimam planinarski dom pod najam, gdje sam ostao četiri godine. Od zapuštenog planinarskog doma, koji godinama nije radio, pravimo društvenu bazu za mlade iz BiH i svih krajeva svijeta. Dom postaje sigurno mjesto za osjetljive duše, umjetnike, planinare i one koji pronalaze sebe kroz prirodu i društvo. Tu se dublje upoznajemo s raznim biljem, obrađujemo zemlju, prerađujemo bilje, organizujemo pjesničke večeri, izložbe, škole u prirodi, festivale, muzičke večeri, planinarske ture i razne programe koji omogućavaju mladima da se fizički i duhovno osvježe bez obzira na to imaju li novca ili ne. Nabavljamo bosanske brdske konje, koji su tada bili na rubu izumiranja. S njima oplemenjujemo sebe i dječiju dušu. Nakon četiri godine zajedno s konjima pješke prelazimo preko planine Velež i silazimo u Blagaj. Tu ostajemo da izučavamo ljekovito bilje i pravimo razne ljekovite pripravke, što i danas radimo u prirodnom šumskom okruženju. I tu, u Blagaju, shvatih: nije lako bio dobar čovjek.”
U tom vjekovnom Blagaju Dejan je osmislio najneobičniju prirodnu svadbu, kakva u Hercegovini nije dotad viđena.
A onda Dejan, stvoren da uljepšava život, odleprša u borbu za zelenu Neretvu kod Uloga. Borio se na Uni i s istomišljenicima izbori da ljepoticu ne unakaze – nakaze, jer Una nema cijenu i nije na prodaju. I nastavlja da spašava što se spasiti da.
I šta mislite – gdje je danas Dejan sa svojom suprugom? U jednom pitomom selu u Hrvatskoj, gdje samo nastavljaju započeto u Mostaru, Rači, Blagaju i Uni. A dokle će? To ni svi proroci ovog i onog svijeta ne znaju. U jedno sam ipak siguran: da su se bar malo slušali Dejan i njegovi drugari što se u Ulogu bore za korito Neretve ili za ljepoticu Unu, ne bi se desila kataklizma ni u Jablanici, ni u Kiseljaku.
