Svjetska je javnost, pa i Svjetska organizacija, u slučaju libijske krize možda i nešto brža no što je to bila inače. Svjetske se vlade, barem one koje na globalna zbivanja imaju utjecaj ili bolje poznaju regiju, ponašaju uobičajeno, a to je nedovoljno i obeshrabrujuće samo za one koji ginu, koji su s puškama protiv aviona i tenkova
Očekivati da Ujedinjene nacije reagiraju dovoljno brzo i učinkovito, u uvjetima kada među najvećim silama ne postoji suglasnost o političkom pravcu, slično je kao čuditi se zašto se Slobodanu Miloševiću nije na vrijeme stalo na put, dok su žrtve mogle biti manje, dok su se neka razaranja mogla spriječiti. Pokušaji svrgavanja režima koji ima vojsku i policiju teški su, rijetko uspješni. Vijeće sigurnosti 18. je ožujka 2011. ipak odlučilo djelovati, uz neke važne suzdržane glasove.
Motor iza donošenja rezolucije UN-a kojim se razmjerno široko otvara mogućnost djelovanja iz zraka na različite položaje Gadafijevih snaga, prije svega je rezultat francuske diplomacije. Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe doputovao je u New York, jedini je u Vijeću sigurnosti govorio prije usvajanja rezolucije. Juppe nastavlja politiku koju je otvorio Bernard Kouchner, prvi ministar u vladi predsjednika Nicolasa Sarcozyja. Naglasak na ljudska prava dobio je razmjere kakvih ranije nije bilo gotovo nigdje, svakako ne u Parizu. Francuskim je zagovorom proširen mandat Plavih kaciga u intervencijama, tako da oni sada štite civile i mogu intervenirati protiv onih koji ih krše, kao što je bilo u Kongu. Francuzi su, doduše neuspješno, željeli i u slučaju mijanmarske vojne hunte, poslati vojsku. Reagirati na vrijeme, ne pustiti da se ponovi Ruanda ili Bosna i Hercegovina, pokušaj da se spasi obraz, nešto je što Francuska gura kao zajednički cilj više država. Pariz, naravno, ima i vlastite interese, čak i kada su velika načela opća, čini se većini prihvatljiva. Francuska je, možda više inzistiranjem predsjednika Sarkozyja, no zagovorom diplomatske službe, priznala pobunjeničku libijsku vlast u Bengaziju, bez obzira na to što nije najjasnije tko se zapravo bori protiv Gadafija i koliko su plemenske razlike u pozadini revolta u Libiji korak u demokratizaciji države. Ujedinjene su nacije sada mogle spasiti i francusku odluku o priznanju, čin koji nije povukao druge države, koji je naišao na čuđenje drugih država.
Libija je bogata naftom, ali za Europu je važnija kao golema sredozemna zemlja, država koja zauzima veliki dio obale Mediterana, preko koje se leti na jug. Francuska je nositeljica Unije za Mediteran i inicijative za taj dio svijeta. Ovo može biti prilika za jačanje francuskog položaja, napose zato jer su Talijani u krizi, a kao bivša kolonijalna sila nemaju puno manevarskog prostora uplitati se u libijske probleme.
U UN-u je trenutačno nekoliko libijskih ambasadora. Najprije je poslušnost Gadafiju otkazao čovjek broj dva. Ljudski čvrst, elokventan, imao je petlju i skinuo zastavu Džamahirije, izvjesio onu Kraljevine na krov Misije pri Svjetskoj organizaciji. Potom je isto napravio broj 1, šef misije. Nije to bila laka odluka za Gadafijeva školskog kolegu, bivšeg ministra vanjskih poslova. Potom je Gadafi povukao njihove akreditive i za ambasadora imenovao čovjeka koji je donedavno bio predsjedavajući Glavne skupštine UN-a. UN nema mogućnost odbiti imenovanje zemlje članice. Vlada tako i dalje konfuzija, određena plemenskim vezama, ali ovo je manji dio problema. O zbivanjima u Libiji, angažmanu sa strane, Libijce, bez obzira na to gdje se bore, malo tko što pita. Sve dok postoji nada da će se spriječiti smrt i ubijanje, stvari mogu biti pozitivne.
Gadafi se trenuačtno povukao, objavio da prekida neprijateljstva. Potez je logičan, čini se kao da je pritisak UN-a djelovao. Ostaje ipak pitanje kako može intervencija iz zraka, po uspješnim vojnim snagama koje se bore protiv poluorganiziranog naroda, donijeti prevagu na terenu? Iz zraka se čvrsti režimi, pa makar i u polovici zemlje, ne mogu srušiti. Mogu se, dapače, osnažiti, jer strana intervencija rijetko je popularna, napose intervencije nekadašnjih kolonijalnih vlasti. Mogu, doduše, ohrabriti i one koji su protiv Gadafija a to još ne pokazuju, da se pobune. Prilike u Libiji svakako ne idu ka smirivanju.
Revolucije u arapskom svijetu pokazale su ograničenja. Promjene u Tunisu i Egiptu srušile su vlastodršce, ali jesu li učinile više od toga? Bi li se promjene – da u Bahreinu ili Jemenu postoje lideri koji ne bi poremetili ukupnu ravnotežu – pogurale i u Sani i Manami? Bahrein je, baš kao i ostali emirati i sultanati istočnog dijela Arapskog poluotoka, sa Saudijskom Arabijom, od 1981. godine dio Savjeta za suradnju zemalja Zaljeva, tijela koje je trebalo pojačati sigurnost država slabih i malenih, a onda ugroženih od Irana i Islamske revolucije. Na to su se Bahreinci i pozvali, tisuću saudijskih vojnika nije u Bahreinu ilegalno.
Bahrein je do 1782. bio pod vlašću dinasta koji su se oslanjali na perzijskog vladara. Istjerali su ih Al Khalife, rođaci onih koji su već vladali Kuvajtom, suniti, dinastija koja je istočnu obalu arapskog poluotoka učinila posve arapskom. Iranska presizanja nisu time zauvijek pokopana. Još je šah Reza Pahlavi obnovio zahtjev za Bahreinom. Manama je još pod britanskim protektoratom lučke instalacije u Jufairu otvorila američkim brodovima. Od 1949. do 1977. tamo je sjedište MIDEASTFORA, stožera pomorskih snaga SAD-a na Bliskom istoku u trenucima krize. Rat Iraka i Irana, ugrožavanje tankera u Perzijskom zaljevu, osamdesetih je ponovo pojačalo vezu Washingtona i Maname. Nakon oslobađanja Kuvajta od Sadama Huseina poslije Pustinjske oluje I, dijelovi Pete flote američke mornarice smješteni su u Bahreinu. S kaosom u Iraku i Iranom s druge strane Zaljeva, izgubiti Bahrein, strateški je za Zapad nezamislivo. Manama je u svemu uvijek slijedila Saudijsku Arabiju, oslanjala se na Zapad.
Država koju čini niz otoka, površinom manja od Međimurske županije, ali s gotovo milijun stanovnika, nastanjena je uglavnom šiitima. Sunitska je dinastija i trideset posto podanika, ali ni oni nisu jedinstveni. Pola ih je došlo iz dubina Arapskog poluotoka, pola su potomci Arapa koji su nekoć živjeli na suprotnoj obali, u Perziji. Bahreinci su bogati, najbolje obrazovani od svih susjednih zemalja, vodeći kulturni centar u Zaljevu. Imaju, uz Oman, golemi postotak autohtonog stanovništva, ne useljenika. Stoga postoje ljevičari, štrajkovi nisu bili rijetkost, baš kao ni oslanjanje vladajuće dinastije na policijske snage. Šiitsko stanovništvo trajno je nezadovoljno. Nezadovoljni su bili kad su se bunili sredinom devedesetih, kad su zatvarani, pa je nestabilnost u Bahreinu uvijek bila veća no u drugim zaljevskim zemljama. Policijske snage obučavali su Britanci i Pakistanci, SAD je glavni dobavljač oružja.
Postoji li sličnost između nezadovoljnika u Bahreinu i Libiji? Svakako. I jedni i drugi su Arapi, obje zemlje imaju naftu, obje su na strateški važnim mjestima, bez obzira na veličinu, obje imaju probleme s demokratskim deficitom, mada nejednako velikim. Razlike su još veće. Onih koji javno protestiraju protiv Gadafija manje je od nezadovoljnika u Bahreinu. Za zaustavljanje Gadafija potrebna je vanjska intervencija. Za gušenje protesta u Bahreinu iskorištena je također strana pomoć. Nafta, očito, ni u jednom od ovih slučajeva nije glavni razlog za akciju. Ona je važna, ne i presudna. Unatoč svim društvenim mrežama, tehnologiji i spinovima, na kraju smo tamo gdje smo bili na početku odnosa među suverenim državama i interesnim sferama. Tlo i strateški putovi određuju strateške interese i sudbinu svijeta. Vrijedi to i za humanitarne intervencije
