U vezi s formiranjem vlasti mi, priznajem, svih prethodnih mjeseci štošta nije bilo jasno. Nikako da, recimo, „provarim“ dvostruke aršine CIK-a. Nakon parlamentarnih izbora ovo tijelo poništava izbore u Čapljini i zakazuje novi termin njihova održavanja. Ali, to ga ne priječi da proglasi privremene rezultate istih. Logično bi, slijedeći taj kriterij, bilo očekivati da isti aršin primijeni i u konstituiranju Doma naroda Federacije. I da, neovisno o činjenici da u tri županije nisu birani delegati, dade zeleno svijetlo za njegovu konstituciju na način kako to omogućuje Ustav. Takav smjer razmišljanja su mu, da bude čudnije, olakšavala i tumačenja OHR-a iz 2001. i 2007. godine. No, CIK se, sam Bog zna zašto, odlučio za drugačiji scenarij. Na to ga, navodno, tjeraju odredbe Izbornog zakona. OK. Ali, ako je tako, zar one ne vrijede i kod proglašenja privremenih rezultata izbora? Ili se u ovom slučaju radi o, ne daj Bože, potpuno drugoj vrsti priče? Nešto fali – i to u elementarnoj logici, zar ne?
 |
Pod „kapu“ mi, potom, nije išlo ni ponašanje aktera u konstituciji nove vlasti. Zašto, recimo, HDZ maksimalističkim i za normalan svijet nerazumljivim zahtjevima odbija sudjelovanje u vlasti? I zašto mu toliko dugo kroz prste gledaju čak i članovi Vijeća za implementaciju mira? Da i oni nisu nasjeli na demagogiju, kojom Čovićevi uporno „pumpaju“ javnost kako su dobili potporu devet desetina hrvatskog biračkog tijela. I kako im, stoga, pripada mandat za stopostotno zastupanje Hrvata u institucijama vlasti – federalne i državne. Tko zna? Možda su stranci doista nasjeli. Iako i oni znaju da priča o devedeset postotnoj potpori nema ama baš nikakve veze sa zdravom pameću. Netko je, uostalom, ovih dana na son izbacio cifre u vezi s rezultatima izbora. A kad se one sravne, ispada da su Čovićevi osvojili tek nešto preko polovine glasova Hrvata koji na izbore iziđoše. Pokušaj, pak, da se tome dodaju i glasovi njegovog prirepka iz devedesetke krajnje je neprimjeren. Jer, on na izborima, to je, valjda, jasno i maloumnima, nije ni sudjelovao. Dapače. Glasove birača je osvojila koalicija dviju političkih stranaka – od kojih jedna bijaše i devedesetka. Zbog koga od njih dvije birači dadoše glas koaliciji? E, to znade samo Svevišnji. Što se mene tiče, glasovi koje je prisvojila devedesetka, pa ma koliko da ih je bilo, dobiveni su na radikalnoj kritici starijega brata. Uostalom, Ljubićev je, a ne moj, predizborni slogan „ne dajte mu olovku“, kojim je biračkom tijelu sugerirano kako je glas za Čovića glas za nestanak hrvatskog naroda. Dobiveni glasovi su, prema tome, posljedica Ljubićeve prijevare vlastita naroda. Jer, da je narod znao što će vrli doktor učiniti, umjesto glasova bi, po svemu sudeći, dobio šljivu pod okom.
Zbrku u glavi mi je, što jes’-jes’, svo ovo vrijeme stvarao i SDP, partija koja je, podsjetimo se, na posljednjim izborima osvojila skoro pa tristo tisuća glasova. Ili, usporedbe radi, gotovo pa tri puta više od „pobjednika“ Čovića. Ako su, potom, točni podaci stranačkoga vrha, SDP je osvojio najviše hrvatskih glasova u općinama gdje su Hrvati nominalno manjina – usput, i najviše glasova Srba tamo gdje oni imaju istu „sreću“. Spoje li se ta dva detalja, logično je da u strukturi nove vlasti socijaldemokrati traže i svoj „hrvatski kolač“. Zašto? Jer je i svojim programom i izbornom potporom hrvatskog biračkog tijela dokazao da na to ima pravo. A malo je falilo da se dogodi, gotovo pa suprotno. Na pripetavanju u OHR-u, naime, na tacni Čoviću, što se izvršne i zakonodavne vlasti tiče, isporučiti su spremni bili gotovo pa sve. Sve osim jednoga hrvatskog mjesta. Zašto? Danas je, definitivno, jasno i to.
SDP je, očito je, zbog snažnog pritiska, kojemu nakon trećeg listopada bijaše izložen, na izboru imao samo dvije mogućnosti – odustati od participacije u vlasti ili, pak, istrajati na evropskim principima političke demokracije usprkos svim prijetnjama i zastrašivanjima. Odustajanje, dakako, nije dolazilo u obzir. Jer, time bi se na najbrutalniji način iznevjerilo građane koji su mu na izborima dali glas. A to bi mu bio, opet, smrtni grijeh od kojeg bi se teško oporavio. I stoga nije smio ni pod koju cijenu nasjesti na nacionalističke provokacije kako mu je, u postojećem odnosu snaga, apstinencija jedini „pošteni“ izbor – usprkos čak i potpore petine biračkog tijela na razini države i poprilično više od četvrtine u Federaciji.
S druge, pak, strane, SDP nije pribjegao mogućnosti, iako je ona realno bila otvorena, da vlast sastavi poštujući princip većine u parlamentu. Dapače. Istrajavao je na vlasti koja bi bila rezultat i međunacionalnog konsenzusa. I stoga se odlučio na ustupke koji, promatrano sa strane, djeluju zbunjujuće – da drugima daje i ono što, po prirodi stvari, pripada njemu. Da dvjema frakcijama HDZ-a u vlasti dade i one hrvatske pozicije koje su, po svemu, esdepeove. Takvo postupanje je, što se mene tiče, teško objašnjivo. No, lideri najjače bh. partije su se, očito, vodili logikom da ne treba dolijevati ulje na vatru, izazivati, dakle, nove frustracije bh. Hrvata. A njih je, pošteno govoreći, u ovoj zemlji isprovocirati krajnje jednostavno.
Donja, pak, granica ispod koje Lagumdžija nije htio, a nije ni smio, jeste odustajanje od svih hrvatskih pozicija u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Nije smio jer bi time i sam pristao na kvalifikacije SDP-a kao bošnjačke, dakle nacionalne partije. Što bi, opet, bio smrtni udarac od kojeg se bh. socijaldemokracija više nikad ne bi uspjela oporaviti. I stoga je pravo na jedno ministarsko mjesto morala biti i zadnja crta povlačenja.
Dugo sam, dakako, bio sklon povjerovati kako je baš taj detalj, prisiljavanje na prihvaćanje pozicije SDP-a kao isključivo bošnjačke, bio razlog maksimalističkim apetitima lidera dviju frakcija Šuškovih sljedbenika. Vjetar u leđa takvim nastojanjima bilo je i svakodnevno Dodikovo guslanje, usprkos činjenici da se SNSD programski određuje kao stranka svih građana, kako vlast treba konstituirati po principu triju nacionalnih dueta. I kako bez toga nije spreman surađivati s Federacijom. Nije se, dakle, libio nacionalni predznak priznati i kod partije kojom kormilari – usprkos svim ne-Srbima kojima se kiti – samo da bi na isto prisilio SDP. I da bi dva hadezea i dalje držao u poziciji instrumenata vlastite politike.
Danas sam, međutim, od te vrste uvjerenja odustao. Puno skloniji sam, naime, tezi da uzarićko-ljutodolski dvojac ne bi prihvatio bilo kakvu ponudu. I da im vlast od početka nije bila u prvom planu. Uostalom, toj vrsti uvjerenja su, po mojoj procjeni, sve bliže i drugi – oni čija riječ ima puno veću težinu od moje. Javna je tajna, uostalom, da su dvama hadezeima skloni bili gotovo pa svi ambasadori zemalja čiji je utjecaj na procese u BiH odlučujući. Kao što nije tajna da su, nakon Čović-Ljubićeve nespremnosti da u OHR-u pristanu na njemački prijedlog strukture nove vlasti, ambasadori odreda okrenuli ćurak. I, usput kazano, SDP-u dali zeleno svijetlo da proces konstitucije vlasti okonča bez njih.
Politički maksimalizam uzarićko-ljutodolskog jurišnog dvojca, potom, barem je takav prvi dojam, s prevelikim simpatijama dočekan nije ni u zagrebačkim odajama. Javnost je, istina, još jednom „počašćena“ zajedničkom izjavom hrvatskog državnog vrha. No, u njoj nema ni traga privrženosti koja je odlikovala njegovo očitovanje od prije samo koji mjesec. Uostalom, izraze ljutnje, pa i razočarenja, izostankom bezrezervne potpore s Pantovčaka, nakon povratka kući sakriti uspio nije ni prvi čovjek HDZ-a. Doduše, sa sudovima o zaokretu u Zagrebu još uvijek treba pričekati. Ostaje, naime, da se vidi pozicioniranja Banskih dvora i Pantovčaka u vezi s najnovijim, „samoupravljačkim“ akcijama osovine Čović-Ljubić. Nije, hoću reći, nemoguće da je najnoviji zaokret tek „zaokret“, bacanje prašine u oči po principu – da se Vlasi ne dosjete. No, ni na dešifriranje te vrste dilema neće biti potrebno dugo čekati. A tada će biti jasno plovi li uzarićko-ljutodolski dvojac bez kormilara ili se on samo još uvijek nije spreman i otvoreno legitimirati.
Izostala je, na koncu, i prepoznatljiva potpora Biskupske konferencije. U izjavama biskupa Perića i Komarice i dalje upitna nije potpora jednakopravnosti Hrvata s ostalim narodima. I to je OK. Ali, i jedan i drugi su, ovaj put tako prepoznatljivo, izbjegli izravnu potporu onima koji sebi prisvajaju pravo na nacionalni ekskluzivitet. Osovina Čović-Ljubić je, hoću reći, lekciju doživjela tamo gdje ju je najmanje očekivala.
 |
Politički maksimalizam se, prema tome, „ekskluzivnim predstavnicima“ vratio kao bumerang. Leđa su im – barem se takav dojam nameće – okrenuli svi. A zašto? E, to je pitanje koje zaslužuje pozornost. Širokobriješkom dvojcu, dopustite mi ponavljanje – jer sve upućuje na to – u prvom planu nikada i nije bila vlast. Cilj je, naprotiv, bio novo talasanje kojim bi se podupro proces dezintegriranja države. Konstitucija nove vlasti im je, hoću reći, došla k’o kec na deset za ranije pripremljenu akciju formiranja međužupanijskog vijeća, koje bi uključivalo županije u kojima imaju većinu. Usput su najavili – a u momentu dok ovaj tekst nastaje prve korake i učinili – i održavanje Hrvatskog narodnog sabora koji bi novo nacionalno-teritorijalno povezivanje trebao i verificirati. A što bi to trebalo značiti? Pita li se lidere nacionalekskluzivizma, ništa specijalno – samo formaliziranje mogućnosti koje dopušta i Ustav Federacije. Promatra li se, pak, čitava priča iz perspektive nepristrane analize, po srijedi je projekt koji Hrvatskoj samoupravi od prije desetak godina nalikuje k’o Kinez Kinezu. Hoće li, međutim, on proći? Hoće li pred njim zažmiriti i svjetski moćnici? Ili će, eventualno, završiti kao i onaj s početka dvijetisućitih? Što se mene tiče, obje mogućnosti su na sonu. U prvom slučaju, doduše, na sonu je, kao nikada prije, i BiH kao država.
