Foto: Dejan Rakita/Pixsell
Može li se kriminalizovati mišljenje? Može li se zabraniti čovjeku da govori o svijetu i ljudima u svijetu? Da li je ovaj akt zabrane moralan akt i da li on služi u svrhu dobra? Da li čovjek može da bude nepogrešivo biće i da li svaka njegova riječ koju kaže treba biti predmetom duboke analize kako bi se dokazala njena istinitost? Ili se istinitost njegovih riječi može samo u praktičnom djelovanju dokazati i pokazati? Ukoliko je istinit fenomen onaj čija se praksa podudara sa ljudskim mišljenjem onda nikakav zakon ne može odrediti šta je istina, a šta nije istina, niti može narediti nekome da govori istinu i samo istinu. Ljudsko mišljenje varira, ono je sklono predrasudama, ono je sklono površnosti, ono nužno griješi jer samo kroz grešku ono može tražiti dublji put za istinom koja se može samo praktično dokazati. Laž ne mora da bude intencionalna, ona može biti akt slučajnosti kao svojevrsna misao koja predstavlja stav o svijetu. I upravo zbog ove inherentne pogrešivosti ljudskog mišljenja svaki zakon o kriminalizaciji klevete ili cenzure apsurdan je, a upravo zbog toga što je apsurdan on ne može imati nikakvu pozitivnu praktičnu posljedicu u cjelokupnom društvenom smislu sem da koristi određenim slojevima u cilju zaštite njihovih subjektivnih interesa kao maska za njihovu ugnjetačku prirodu.
Čovjek treba da ima slobodu da govori dok god njegova sloboda intencionalno ne ugrožava egzistenciju drugih ljudi, dok god se ovaj govor ne pretvori u konkretnu praksu koja dovodi do destruktivnosti. Govor mržnje nužno je po sebi uvijek praktičan jer indirektno poziva na nasilje, pa je stoga sasvim racionalno ovako nešto zabraniti, ali govor mržnje i kleveta su sasvim suprotne stvari. Zašto govorimo o ovom problemu? Zato što se sa problemom kriminalizacije klevete i potencijalne cenzure ponovo susrećemo, sada na našem prostoru BiH, tj. jednog od njenog entiteta – RS. S tim da, pošto iz prakse vidimo jedinstvo interesa političke birokratije i ekonomske elite u svim entitetima kroz momente velikih društvenih kriza kao što je ova zahvaćena inflacijom i dubokim kritikama vlasti i ekonomskog sistema, ne treba mnogo misli da se pretpostavi da ovakav zakon može preći i na FBiH. Tako vidimo da je zakon o kleveti samo početak jer vlast u RSu najavljuje i zakone o neprijateljima tog entiteta, kao i o stranim plaćenicima, misleći na NVO sektor unutar kog vlast nema toliko uticaja i kojim ne može tako lako upravljati jer se radi o socijalnim pitanjima u relativno širem kontekstu i socijalnom buntu koji ovaj sektor zahvata. Ali da li je ovakav zakon ovdje samo iz nekog moralnog akta vlasti, koliko god to apsurdno zvučalo, da se kazni lažni govor kako bi se zaštitila nekakva osjećanja širokih masa i individua ili se radi o drugoj vrsti interesa koja više zahvata u domen političko-ekonomskih interesa nego moralno-filozofskih? Zadatak ovog teksta biće da pokuša odgovoriti na ovo pitanje, kao i na pitanja koja je priroda ovakvih zakona, koja je priroda samog političkog birokratizma, koja je priroda same ekonomske samovolje i zašto svi ovi sektori mogu svojevoljno pod aktom sile da povuku svaki progresivan zakon koji im ne dolazi u korist. Time nužno otvaramo i pitanje društvenih borbi protiv ovih nazadnih fenomena i koji pravac bi bio najpogodniji da se zauzme, kao i to da li zapravo živimo slobodu ili samo njen privid uokviren građanskim žargonom.
DOBA SOCIJALNIH NEMIRA
U periodu velikih društvenih nemira, ekonomskih kriza, promjene vlasti i političkih struktura, pa i samog oblika društvenog uređenja na polje borbe uvijek izađu dvije strane – ona reakcionarna strana koja drži vlast i koja se na kraju uvijek hvata najbrutalnijih metoda zadržavanja svoga uređenja i ona druga strana koja se cijepa na dva tabora – na reformistički i revolucionarni – koji pokušavaju otkloniti zastarjeli aparat upravljanja i postaviti neke nove oblike. Ali, da bi se ovaj period rodio unutar društva potrebne su duboke ekonomske i političke krize, a kao što je poznato kroz istoriju od francuske buržoaske revolucije na ovamo, ove krize se uvijek javljaju u cikličnim periodima svakih desetak godina. Tako je od opšte krize 2008. godine došlo do Evropske dužničke krize 2010 – 2011., preko ruske, brazilske i kineske krize 2014. i 2015., pa sve do pandemije i nedavnog rata u Ukrajini. Svi ovi talasi kriza nužno su se odrazili i na naše područje koje je u tridesetogodišnjem periodu prošlo kroz brutalne talase tranzicije, masovne rasprodaje i privatizacije društvene imovine, a kroz ove političke i ekonomske akte obogatila se sačica tajkuna i političke elite oko tih tajkuna, sve pod maskom nacionalisitčke propagande o tome kako neprijatelj sa ”druge strane” samo čeka da zauzme nešto što suštinski više i ne postoji sem u smislu raspodjele novih tržišta, resursa, državnih i opštinskih budžeta između stranaka u sukobu, oko čega se na kraju krajeva i vodio ratni sukob. Tako vidimo kontinuiran rast cijena i životnih troškova, postepenu stopu rasta inflacije koja je u periodu od pandemije do danas radikalno skočila, a sve ovo praćeno je i drugim socijalnim problemima poput opšte borbe za emancipaciju, velikog broja radničkih štrajkova, borbe protiv femicida, osmomartovski marševi, borbe za prava manjina itd. U masama se stvarala ljutnja, frustracija, bijes – što se moglo i vidjeti na velikim protestima 2014. u Tuzli zbog kojih je vlast u drugom entitetu strahovala jer je bila svjesna da bi se takva atmosfera mogla preliti. Nije dugo prošlo javili su se protesti radnika Željeznica RS koji su dobili podršku radnika Željeznica FBiH, protesti sindikata 2015. godine protiv kriminalnog zakona o radu, protest radnika ArcelorMittala iz 2017. godine protiv prodaje državnih dionica firme stranom kapitalu, da bi sve na kraju kulminiralo najvećim protestom Pravda za Davida koji je najviše doprinio kritici Dodika i njegovog režima kroz koje vlast optužuje samog Davora Dragičevića za rušenje RS-a. Nakon svega ovoga javlja se online grupa Crna lista poslodavaca RS u kome radnici pišu o svojim iskustvima u privatnom sektoru, a sa ovim javljaju se protesti za zakon o neradnoj nedjelji i povećanju minimalca gdje Unija poslodavaca RS u sprezi sa vlasti reaguje tako što na oba zahtjeva prijeti otpuštanjem dijela radne snage. Zajedno sa tim javlja se novi talas zaduženja i rasprodaje državnih obveznica.
U cijelom ovom periodu, dakle i kroz talase ekonomskih kriza, i kroz talase političkih kriza, i kroz nasilje policijskog aparata nad narodom koji se buni, slogani pozicije i opozicije bili su u kontekstu očuvanja samog entiteta, ne mareći ni malo za život ljudi unutar tog entiteta. Bilo je sasvim jasno da su strankama daleko važnije privilegije iz struktura entiteta nego sam narod. A u svakodnevnom govoru radnih ljudi mogli su se čuti glasovi poput ”lopovi”, ”svi su oni isti”, ”njih je briga samo za svoje džepove” itd.
Na polju borbe javljaju se razni aktivisti, od NVO aktivista preko samoorganizovanih pojedinaca, progresivnih novinara, pa sve do ljevičarskih političkih organizacija revolucionarnog karaktera, koji su naravno, direktno ili indirektno, potkopavali autoritet vlasti izvještavajući narodu ono šta se zapravo dešava. Ne samo da je kritika stranaka i njihove politike u RS ovdje bila problem, problem je bila i sama suština ovih pojedinaca koji nisu u sebi sadržavali nacionalistički duh tridesetogodišnje propagande, nego su pozivali na jedinstvo svih radnih ljudi u BiH kroz zajedničku borbu protiv nepravednog sistema ili pojedinačnih struktura tog sistema, zavisno od same političke linije ovih aktivista. O političkoj opoziciji u RS ne može se mnogo ni reći – jedini problem koji opozicija ima jeste taj što ona nije na vlasti. Ne dirajući u birokratske strukture ona i ne može dati konkretne alternative, a u svom etičkom duhu opozicija je jednako nacionalistički orijentisana kao i pozicija, što se moglo vidjeti po sloganima sa izbora 2022. godine, kao i političkom aktivizmu same opozicije veličajući ratne zločince i njihovu simboliku, a na kraju je u periodu od nekoliko mjeseci skoro prećutala otvoreno nasilje nad LGBT aktivistima od strane navijačkih grupa u Banjoj Luci, ne radeći ništa po tome da ove ljude zaštiti. A sam gradonačelnik reče da će Banja Luka ostati bedem tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti, iz kojih istorijski saznajemo da je proizašlo najviše nasilja, pogotovo nad ženama.
I šta je sada ta sloboda o kojoj nacionalističke stranke propovijedaju da su je izborili prije trideset godina? Sloboda da se politički birokratizam u sprezi sa ekonomskom gospodom izgrađuje na račun širokih masa koji žive u opštoj nesigurnosti, da se na ove mase izvodi sila policijskog aparata kad se bune i na kraju da se zabrani i sam govor kritike, sama ljutnja, sam izričaj nezadovoljstva, a što je u RS-u započeto sada već usvojenim zakonom o kleveti.
OBRAČUN: KLEVETA
Nakon nekoliko protesta protiv zakona o kleveti u četvrtak 20. jula skupština RS-a je usvojila zakon o kleveti i tako je obračun sa neistomišljenicima započeo. Prema novim članovima zakona, koji su u velikoj mjeri nedorečeni, govori se o kažnjavanju pojedinaca ukoliko: objave ili prikažu sadržaj neke osobe bez pristanka te osobe koji može imati štetne posljedice po lični život tog lica. Ukoliko je riječ o nanesenoj šteti ugleda kazne se protežu i do tri godine zatvora, a ako je šteta rezultirala smrti oštećenog kazne idu i do deset godina. Šta ovo konkretno znači? Ukoliko se zakon odnosi na npr. vršnjačko nasilje i njegovu promociju po društvenim mrežama, a što je slučaj kada je riječ npr. o ”osvetničkoj pornografiji” onda ovdje postoje progresivni elementi. Ali, uzmite ovako nedorečen zakon i primjenite ga na novinarstvo, primjenite ga na kritiku vlasti i zapitajte se – koji političar će dozvoliti da se iznosi njegov prljav veš i njegovo istinsko mišljenje koje bi mu ugrozilo vladavinu? Zar kritika vlasti ne ugrožava ugled onih koji su na vlasti? Zar se ova kritika ne dotiče njihovog ličnog života jer njihov lični život se upravo izgrađuje na račun njihovih društvenih pozicija? Kakve ovo ima posljedice po dokaze o nasilju na radnom mjestu? O seksualnoj iznudi?
U nastavku nalazimo član koji kažnjava iznošenje neistinitih tvrdnji o nekome ukoliko taj koji iznosi zna da to što iznosi nije istinito. Ali kako dokazati da neko zna da je laž koju iznosi zapravo laž? Može li ovaj zakon da uđe u ljudske glave kako bi došao do ”istinite” spoznaje onog koji misli? Ili će na kraju vlast da kaže da li neko zna ili ne zna šta radi? Ali, da stvari budu još paradoksalnije, u ovaj zakon uvršteno je i kažnjavanje onih koji javno izlažu, preziru lice ili grupe zbog pripadnosti određenoj rasi, boji kože, vjeri, nacionalnosti itd. Svakako progresivna mjera, ali da li će ovaj element zakona važiti i za vlast? Da li će se kažnjavati medijske kuće bliske nacionalističkoj propagandi koje neobjektivno izvještavaju pogotovo kada je riječ o kulturi sjećanja i potpirivanje nacionalističke mržnje? Da li će se možda kazniti Dodik o svom govoru o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata poistovjećujući partizanske internacionalističke borce sa četničkim nacionalističkim zlotvorima? Da li će se kazniti vlast ukoliko ponovo pokuša da ocrni borce za bolje živote kao što je pokušala da ocrni Davora Dragičevića i proglasi ga rušiteljem RS-a? Očigledno je da ovakav zakon ne može dati nikakve odgovore i da je pristrasne prirode, pa opet nam treba biti jasno da on nije namijenjen za kažnjavanje vladajućih slojeva (u političkom i ekonomskom smislu) nego isključivo malih medija i ljudi iz slojeva radničke klase. Vlasnici krupnog kapitala i njihovi politički predstavnici bez ikakvih problema mogu pokriti novčane kazne ukoliko manipulišu činjenicama, pa i da angažuju najbolje advokate da ih brane. Ali kada se radni čovjek nađe pred sudom samo zato što je rekao nešto što se nekome na vrhu nije svidjelo njemu prijeti bankrotstvo, bijeda, mrlja na karijeri, pa čak i debela zatvorska kazna. U očima vlasti govori se o sprečavanju govora mržnje i lažnih vijesti, ali zar već 30 godina ne živimo govor mržnje i lažne vijesti? A čak i da neko dokaže da je u pravu za ono što tvrdi o nekome, ukoliko je tužen za to što je rekao, naći će se u policijskom pritvoru, izgubiće vrijeme, dobiće stres, a sudski procesi mogu trajati godinama bez mogućnosti da neko dobije potvrdu da se protiv njega ne vodi krivični postupak što je esencijalno za život svakog unutar države. Nezavisni mediji mogu da zatvore svoje portale, a akademija da se vrati u mračni srednji vijek. Očigledno je – vlast je odlučila da se obračuna sa kritičarima direktno i indirektno. S druge strane, možemo jasno da vidimo u koliko problema se zaplelo domaće sudstvo danas i koliko ima neriješenih slučajeva koji se protežu godinama. Uz dodatno zatrpavanje sudstva tužbama za klevetu zatrpava se i način da se sudstvo oporavi od krize u koju je upalo, pa će na taj način i široke mase ostati bez efikasne pravne borbe. Ali, ovdje nije kraj. Ukoliko je ovaj zakon prekrio usta narodu, idući koraci će da mu prekriju oči i uši.
OBRAČUN: NEPRIJATELJI
Ko su to neprijatelji RS-a? Ovaj govor o neprijateljima proizilazi iz Dodikovog ”straha” da će RS izgubiti imovinu i govora da je BiH protektorat stranog imperijalizma čija je tendencija da se stvori unitarna BiH kroz obesmišljavanje institucija RS. Iako je ovakav strah iracionalan jer skoro nikome nije u planu da narušava Dejtonski sporazum, riječ nije toliko o rušenju RS koliko je riječ o rušenju specifičnog oblika vlasti u RS. Nikada nije bila riječ o tome da se očuva ikakva imovina unutar naših entiteta. Uvijek je bilo riječi i pitanja kako će se ta imovina rasporediti između tri nacionalističke elite, kako će se ona birokratski raspodijeliti ili rasprodati i ko će najviše profitirati od nje. Svi oni esencijalni dijelovi državne imovine od kojih jedna država može da živi i funkcioniše uništeni su. Sada su ostali samo oni elementi sadržani u državnim institucijama i pojedinim firmama koje se nalaze pred vratima privatizacije, a opet ugroženost ovih institucija o kojima vlast mašta javlja se samo kao odraz ugroženosti same vlasti. Ovaj govor o državnim neprijateljima i institucionalnoj ugroženosti propagandni je govor, to je govor koji već godinama kupuje glasačko tijelo strahom. To je govor koji poziva na odbranu kuće od dima i magle. I da se osvrnemo na ono što je gore već rečeno – vlast više brine o entitetima nego što brine o narodu koji živi unutar tih entiteta. Ukoliko je društveni život razvijen tako da zadovoljava životne potrebe svih radnih ljudi, ukoliko su ti radni ljudi uključeni u njegovo političko i ekonomsko upravljanje kao najveći oblik društvene demokratije, onda svaki govor o državama, entitetima, kantonima itd., postaje sekundaran. Ukoliko ovaj govor postaje primaran i ukoliko prikriva istinski oblik socijalnog života utoliko ovaj govor jeste birokratski govor, govor koji predstavlja uske interese stranačkih plaćenika. S time možemo jasno zaključiti da će, ukoliko se dođe do zakona o neprijateljima RS-a, neprijateljima proglasiti svi oni koji kritikuju nacionalističku politiku i kapitalističku ekonomiju izrabljivanja unutar tog entiteta, a na taj način prekriće se i oči narodu kako ne bi mogao da vidi da mu neprijatelji nisu preko entitetskih granica nego u narodnoj skupštini.
OBRAČUN: PLAĆENICI
Ko su to strani plaćenici? U očima vlasti to su NVO organizacije koje se finansiraju od stranih fondacija, a razlog za uvođenje zakona o kontroli nevladinih organizacija leži u tome da usljed nedostatka ovog zakona može doći do potencijalnog urušavanja pravnog sistema i uređenja RS-a. Vlast sada zahtijeva da sve ove organizacije podnose izvještaj o svemu što rade, a prema nacrtu ovog zakona zabranjuje se obavljanje političkih aktivnosti. I ovdje možemo vidjeti koliko sam rad ovih organizacija predstavlja prijetnju po vlast, tj. koliko ove organizacije utiču na osvještavanje o problemima unutar naše društvene stvarnosti, što se naravno javlja kao kritika same vlast i samog sistema. Ali, šta jeste politička aktivnost i može li se ona zabraniti? Svaki akt društvene kritike i razvijanje alternativnih ideja o tome na koji način se društvo treba kretati ili razvijati jeste politički akt. Politička aktivnost jeste svaka društvena aktivnost koja se tiče njegove uređenosti. Tu nije riječ samo o klasičnom shvatanju građanske politike ogoljene od svoje društvene baze, politike koja se ukalupila u svijest o političkim strankama, mainstream političarima i državnim institucijama. Takvo shvatanje politike jeste shvatanje politike kao birokratskog djelovanja uskih krugova na društvo i onda nas ne treba čuditi zašto većina populacije, pogotovo omladine, ne želi da se bavi politikom jer je vidi kao nešto što je ogoljeno od društvene stvarnosti, od društvenih interesa širokih masa, kao nekakvu apstrakciju koja stoji iznad društva i koja sa vrha komanduje čitavim društvom. Ali to nije politika kao politika. To je samo poseban oblik politike. I vladajuća politika upravo vidi prijetnju od šireg shvatanja politike. Ovo šire shvatanje politike jeste shvatanje društva kao uvezane cjeline, jeste shvatanje da su politička pitanja i ekonomska pitanja, da su ona socijalna pitanja po svojoj suštini, a ukoliko se kritika javlja kao kritika koja narušava trenutni poredak i diskurs tog poretka onda se kritika mora i zaustaviti. Iako se NVO organizacije bave pojedinačnim pitanjima, razlog zašto im se brani političko djelovanje leži upravo u interesima političkog birokratizma i straha da će ovakav sistem biti narušen, a zajedno sa njim da će nestati i privilegije onih koji su njegovi nosioci.
Da li su NVO organizacije zapravo prijetnja i da li je njihovo finansiranje od stranih donatora treba da stvara nekakav strah po ”opstanak”? Politika građanskog društva kapitalističke epohe dijeli se na dva krila – konzervativnu i liberalnu. Obe struje u svom domenu političkog i ekonomskog života zasnivaju se na istom uređenu – politički birokratizam kao vladavina stranaka nad masama i privatna svojina u ekonomskom spektru kao vladavina kapitala nad radom koji proizvodi. Suština razlika jeste u specifičnoj fazi građanskog društva. Konzervativna strana jača kada je građansko društvo u političkim i ekonomskim krizama izazvanim anarhičnim sistemom uređenja i tada ona povlači do tada izborena građanska prava koja žele u pravnom aspektu izjednačiti ljude. Tada će konzervativna strana vladajućeg sloja stvarati diskurs o antiglobalizmu, nacionalnom identitetu, preuređenju granica unutar kojih se nalazi njihov narod (npr. priča o srpskom svijetu koja dolazi iz Beograda), kao i o tradicionalnim vrijednostima pogotovo kada je riječ o muško-ženskim odnosima jer je na taj način mnogo jednostavnije izvršiti reformu podjele rada i dio radne snage koji ostaje na ulici usljed krize premjestiti u domen kućnog rada. Neprijateljstvo koje se stvara prema drugim narodima i diskurs ”vjekovne mržne” ovdje služe samo kao ideološko sredstvo konkretnih političkih i ekonomskih interesa o zauzimanju novog teritorija i raspodjele prirodnih i društvenih bogastava na njima. Zato krajnji oblik reforme kapitalističkog društva kada se vladajući slojevi raznih nacija ne mogu dogovoriti oko podjele svijeta jeste rat i fašistički oblik državnog uređenja.
Liberalna strana građanskog društva pokušava ostvariti kosmopolitski interes jedinstvenog tržišta i zajedničkog političkog života svih građana posredstvom oblika građanske jednakosti definisane u pravnim aktima, iako u domenu realnih odnosa postoji jasni sukobi interesa koji proizilaze iz ekonomske samovolje i političkog birokratizma. Da bi se ovo sprovelo u zemljama koje nisu još dosegle ovakav oblik građanske emancipacije javljaju se razne organizacije kojima je za cilj da njihove zemlje dosegnu jednak nivo emancipacije kao i ”razvijene zemlje”. A pošto svaka organizacija treba sredstva da bi vršila emancipaciju onda na snagu stupaju razne fondacije koje žele pomoći ovim organizacijama da promovišu određen sistem vrijednosti građanskog društva kako bi u ideološkom spektru izvršili promjenu, a posredstvom njega i u političkom i ekonomskom. Tako imamo organizacije koje se bore za prava radnika, prava žena, protiv korupcije, protiv etničke mržnje itd. I ovo, naravno, ne dolazi u domen interesa konzervativne strane građanskog društva jer se time narušava njen sistem vladavine. I to sada vidimo sa potencijalnim uvođenjem zakona o kontroli nevladinih organizacija. Tako dolaze periodi kada se konzervativna i liberalna strana građanskog društva smjenjuju i ovo smjenjivanje jasno prati pojave društvenih kriza kapitalisitčke epohe. Zato nas ne treba čuditi što još jedanput u sred Evrope raste politička desnica. Ali, ukoliko dođe do ovakvog zakona prekriće se i uši narodu zajedno sa glasom kritike o društvenim problemima, a vlast će zahtjevati potpunu poslušnost. Pravo pitanje je – da li ćemo moći nazvati sam entitet RS stranim plaćenikom jer su dolazila sredstva od fondacija poput USAID, kao što tako vlast naziva razne NVO organizacije i pojedince koji se jednostavno žele izboriti za bolje uslove života? Razlog zašto vlast u RS želi stigmatizirati rad NVO organizacija leži upravo u tome što je njihov rad direktno u sukobu sa ideološkim okvirima i interesima same vlasti, pa je na taj način mnogo uspješnije jačati nacionalizam kroz širenje straha o ”plaćenicima” koji žele rušiti RS i tako glasačko tijelo kanalisati na stranu stranačkih interesa.
ALTERNATIVE
Šta da se radi? Ne može se mnogo reći u ovom trenutku sem da narod mora shvatiti u kakvom problemu se sada našao. Ukoliko se držimo pasivnosti, ukoliko govorimo da trebamo gledati svoje interese i ukoliko kažemo da nas politika ne zanima, utoliko dozvoljavamo aktivnost nepravdi, utoliko ignorišemo činjenicu da smo društvena bića čiji se interesi nalaze i opstaju u društvenoj stvarnosti u kojoj se individualno i kolektivno nadopunjuju. Ukoliko se mi ne bavimo politikom utoliko će se politika baviti nama, a pitanje o kakvoj politici je riječ onda prestaje da bude stvar naše volje i postaje stvar samovolje onih koji su odlučili da ovladaju političkim životom. Za početak moramo biti protiv sprovođenja ovakvog zakona i jasno zastupati njegovo povlačenje. A ukoliko dođe do pobjede glasa naroda nad potencijalnom cenzurom onda se otvara pitanje da li ćemo ostaviti isti sistem samovolje koji kontinuirano rađa iste probleme ili ćemo preći na veći oblik društvene demokratičnosti. Ljudi moraju imati slobodu da pišu, govore, kritikuju. Štampa mora imati slobodu da izvještava, analizira, dokazuje i širi svijest naroda u pozitivnom smislu. Ili riječima velikog Marksa:
”Štampa je najopštiji način individua da saopštavaju svoj duhovni život. Ona ne zna za ugled ličnosti, nego samo za ugled inteligencije. Želite li da sposobnost duhovnog opštenja zvanično vežete za naročita spoljašnja obilježja? Što ne mogu biti za druge, to nisam i ne mogu biti ni za sebe. Ako ne smijem za druge da postojim kao duhovno biće, onda kao duhovno biće ne smijem da postojim ni za sebe; a želite li da samo pojedinim licima date privilegiju da budu duhovna bića? Kao što svako uči da piše i čita, tako i svako mora smjeti da piše i čita.”
Nemanja Tubonjić je polaznik naše pete generacije Škole kritičkog mišljenja.
