Foto: DPA – Mrtve ribe, dokle pogled seže. U Iraku kolabiraju močvarna područja kao ovdje u Amarahu.
Iraku nestaje voda, Eufrat i Tigris se isušuju. To destabilizuje ne samo zemlju nego cijeli region.
Piše: Stefan Lukas – ipg-journal.de 27.07.2023.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Kada su početkom juna 2023. predstavnicu UN u Bagdadu stupili pred mikrofone da bi dali stav oko aktuelne suše u Iraku, jedva da je bilo osnove za optimizam. Jer dok su se Njemačka i centralna Evropa sa svojih 30 do 34 stepena Celzijusa znojili pod prvim toplotnim udarima godine u južnom Iraku su se temperature od preko 50 stepena i izostale padavine pobrinule za kolaps iračkih plodnih močvarnih područja – stoljećima starog eko sistema koji je tvorio jezgro nekadašnjeg „plodnog polumjeseca“. I drugi regioni uzduž Eufrata i Tigrisa stoje pred velikim izazovima: Ukoliko bi se izmjena klime u regionu odvijala dalje kao do sada do 2050. godine bilo bi više od 300 dana godišnje sa pješčanim olujama. Istovremeno bi isparavanja, smanjeni protok vode i izostale padavine uticale da vodni kapaciteti u cijeloj zemlji padnu na minimum – sa posljedicama za seosko i gradsko stanovništvo. Šta je irački ministar ekologije Jassim al-Falahi nagovijestio već prije godinu dana i šta su naučnici prognozirali za region prije više godina sada sve više postaje scenario koji uzima formu i pritom će u toku narednih decenija biti pogođene i susjedne države i evropska državna zajednica.
Kao i u drugim državama Bliskog i Srednjeg istoka utiču sve zaoštreniji okvirni klimatski uslovi na svakodnevni život velikog dijela stanovništva. Suštinski je pritom redovan pristup slatkoj vodi koji je izvorno bio osnova za razvoj prvih visokih kultura na takozvanom „plodnom polumjesecu“. Međutim, upravo ovaj pristup vodi postaje za milione ljudi sve teži. Razlog za to su istovremeno više faktora na koje Irak ima samo ograničeni uticaj.
Dok je protok slatke vode u zemlji na početku 20. stoljeća još iznosio 1.350 kubnih metara za sekundu danas je to samo 149. Posebno pritoke velikih tokova Eufrata, Tigrisa i Dijale sve više presušuju. Odgovorne su pored izostalih padavina u brdovitim regionima zemlje i države Iran i Turska, koje vodu kroz brane i rezervoare sve više koriste za vlastite potrebe. Prije svega Turska – iz koje Irak povlači skoro 70 posto svoje slatke vode – postavlja ovdje represivnu politiku prema Bagdadu da bi kroz pritisak ostvarila vlastite interese na sjeveru zemlje. I to iako su Ankara i Bagdad još 2021. zaključili dogovore o jačem protoku vode.
Tradicionalno plodna žitna polja uzduž toka rijeka i u južnom močvarnom području u međuvremenu liče više na pustinju.
Situaciju uz svakako mali protok vode pogoršava ogromno isparavanje u zemlji. Tako se u Iraku godišnje gubi 14,7 posto površinske vode kroz isparavanje. Tradicionalno plodna žitna polja uzduž toka rijeka i u južnom močvarnom području u međuvremenu liče više na pustinju. Neka jezera kao Hamrim ili Umm Al-Bini izgubila su već 50 posto svoje zapremine i mogli bi sljedećih godina potpuno presušiti. Kao posljedicu lokalna društva, često bazirana na poljoprivredi, gube prvo svoju domaću stoku i konačno vlastitu životnu osnovu. Često ljudima koji već stoljećima žive na zemlji preostaje samo iseljavanje u velike gradove gdje žive pod mizernim uslovima.
Međutim i ovo bjekstvo sa zemlje ima posljedice. Tako se u Iraku već visoki stepen naseljavanja gradova stalno povećava: 2021. godine 71,2 posto iračkog stanovništva živjelo je u gradovima kao Bagdad, Basra, Nađaf ili Mosul. Time na mnogim mjestima enormno raste pritisak na gradske uprave da održavaju lošu infrastrukturu za vodu i struju, dok istovremeno jedna politička kriza slijedi drugu. Samo u toku posljednje godine prema iračkom ministarstvu migracija više od 7 000 farmera zajedno sa svojim porodicama napustili su seoska područja.
Na višem, državnom nivou ovaj razvoj utiče prije svega na znatno više opterećenje državnog budžeta. Jer subvencionirane cijene životnih namirnica i đubriva za stanovništvo mogu se održati samo onda kada država podržava cijene i brine se stalno za novi uvoz. U vrijeme inflacije, značajnog rasta cijena životnih namirnica na svjetskim tržištima i slabosti lanaca isporuka mogu državni budžeti dospjeti u tešku poziciju i mogu nastati nove finansijske ovisnosti.
Međutim, iako bi Irak trebao na osnovu visokih cijena nafte stabilizovati vlastiti budžet biće u budućnosti znatno više prisiljen da ostvari značajne investicije da bi održao, djelom nizak, životni kvalitet vlastitog stanovništva. Pješčane oluje u regionu ne blokiraju samo javni saobraćaj nego utiču na znatno povećanje oboljenja disajnih puteva. Kroz stalno nove toplinske rekorde koji se tjednima sa toplinskim talasima drže djelom iznad 50 stepeni raste osim toga i stopa smrtnosti osjetljivih i starijih grupa stanovništva.
Irak koji propada nije u interesu niti regionalnih susjeda niti međunarodne zajednice.
Na osnovu opisanih okvirnih uslova pred Irakom je budućnost koju on iz vlastitih snaga jedva može savladati. Zbog toga je neizbježno podržati kako civilne tako i državne aktere u izgradnji otpora prema novim klimatskim promjenama jer u konačnici Irak koji propada nije u interesu niti regionalnih susjeda niti međunarodne zajednice. U to spada pored izmjene znnja o održivom upravljanju vodom i podrška sa tehničkim znanjem za nova postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda ili postrojenja za pročišćavanje vode. Istovremeno mora se na političkom nivou obezbjediti da se protok vode u zemlji poveća što se može ostvariti političkim inicijativama u okviru medijacije i diplomatije.
Ovdje se moraju i kod evropskih aktera npraviti ojačani novi kapaciteti koji su u poziciji da podrže kod Foresight scenarija na licu mjesta prevenciju kriza, prognozu klime i vremena i daju pomoć pri katastrofama. Na kraju mora se ubrzati saniranje iračke vodne infrastrukture koja je na osnovu decenijskog zanemarivanja i lošeg upravljanja od strane političkih i gospodarskih aktera u izuzetno lošem stanju. I ovdje mogu evropski akteri pomoći: Oni trebaju poduzimati ciljane i za projekte vezane investicije da bi povećali efikasnost i spriječili moguću zloupotrebu novca od strane drugih aktera u državi.
Ukoliko ove mjere za Irak ne budu uspješne pred regionalnom i nadregionalnom sigurnosnom arhitekturom stoji tamni scenario. Na jednu stranu nestanak životne baze za milione ljudi nudi plodno tlo za fundamentalistička i ekstremistička strujanja tako da bi organizacije kao Daesh (Islamska država) ili i al-Kaida našle nove prostore za regrutaciju. Na drugu stranu pritisak urbanizacije značio bi nove izazove za civilna društva sa aspekta unutrašnje migracije. Ukoliko civilni društveni sistemi ne budu mogli izdržati ovaj pritisak, što mi već vidimo na nekim mjestima, mogle bi nastati nove migracione tendencije – i sa posljedicama za evropsku državnu zajednicu.
Zbog toga treba biti u interesu svih nacionalnih i međunarodnih učesnika efektivno ograničiti već sada nastupajuće posljedice promjene klime da bi razvoj u sljedećim decenijama mogli držati pod kontrolom.
