Bogdan Bogdanović – Foto: Starsport
Stari mačor je skontao, kada je ostao bez najvećeg vestern junaka, kauboja iz ”Poštanske kočije”, somborske lole Nikole Jokića, okrenuo se onom Johnu Wayneu iz fima ”Miran čovjek”. Da, Kari Pešić je poput Johna Forda znao da glavnu ulogu na Svjetskom košarkaškom prvenstvu mora dati ”Mirnom čovjeku” – Bogdanu Bogdanoviću. Jedan od najvećih režisera svih vremena, tim djelom je napravio antiamerički i antivestern film za najvećeg ”macho” glumca tog žanra, Johna Waynea. Ukratko, radnja filma ”The Quiet Man” odvija se u Irskoj, a glavni lik se, nakon što zada fatalni nokaut protivniku u ringu, iz Amerike vrati u rodnu grudu, gdje odluči otkupiti svoju staru porodičnu kuću i, dakako, holivudski se zaljubi u crvenokosu ljepoticu. Ovaj film je prikazao Wayneovu, pa i Fordovu, malokad viđenu komičnu i romantičnu stranu. To je Svetislav Pešić od Bogdana Bogdanovića dobio u Manili na Svjetskom prvenstvu. Karijev ”Mirni čovjek” je doveo košarkašku reprezentaciju Srbije do finala. Ta kohezija između režisera i glavnog glumca djelovala je zarazno na srpski tim, pa su nekim momentima protiv Litvanije i Kanade ti košarkaši igrali kao u transu. Teška povreda njihovog saigrača, Boriše Simanića, kojem su doktori morali odstraniti bubreg, dodatno je podigla tu fanatičnost i ekipa će protiv Njemačke igrati za zlatnu medalju. Srbija nije otišla na Mundobasket kao favorit, a Kari Pešić je, ponajviše zbog svojih godina i ranijeg neuspjeha na Evropskom prvenstvu, smatran prevaziđenim, bezidejnim trenerom zrelim za debelu penziju. Ali Kari i njegov ”Mirni čovjek” imali su drugi plan…
Dule Vujošević je, nakon razbijanja Litvanije, Bogdanovića usporedio sa Aleksandrom Makedonskim kojeg je majka uvjerila da je polubog. Vujošević ga je trenirao u Partizanu, dao mu priliku, ali prvenstveno zbog njegovih radnih navika, odanosti treningu i sportskog načinu života. Tu je Bogi uspio! A da bi taj polubožanski status, čovjek koji i u imenu i u prezimenu ima tu referencu, potvrdio mora potući Dennis Mikea Schrödera i Nijemce odličnog trenera Gordona Herberta. Sam Svevišnji mu je dao šutersku ruku Oscara Schmidta, eleganciju Mirze Delibašića i upornost u odbrani Jure Zdovca. Zna Bogdan i da se nasmije protivniku u lice kada opali trojku sa devet metara, zna se šeretski keziti i prema klupi, ali njegov karakter i narav nije agresivna. On nije tipični šef kojem se moraju klanjati, niti neko ko galami, Bogdanović autoritet najviše stiče kada iz inata odigra armiranu odbranu, pa ponekad zna zalijepiti bananu i protivničkom centru, kada ”jedan na jedan” riješi ključni momenat tekme, ili ono kada je protiv Kanade istrčao kontru i otrčao u istoriju, kako mu je to poručio komentator Sport Kluba Darko Plavšić. To je karakter pobjednika. Prije nekoliko godina Božo Maljković mu je prorekao da će biti u klasi najboljih. Bogdan je to u Manili i dočekao.
U Americi je Bogdanović cijenjen, u Atlanti Hawksima nije ključni igrač. Ali je važan, posebno kada zakaže njihov glavni šuter Trae Young. Kad zagusti, zna Bogdan riješiti i NBA utakmice, nošen samopuzdanjem i činjenicom da je radio krvnički, više od drugih, ali i vjerovanjem u podsvijesti da njegovo ime i prezime ima utemeljenje u onome što je Dule Vujošević rekao. To je stari lisac, Kari Pešić znao. Znao je to i kada je Bogi šutnuo jedan od 13 protiv Italije, u jedinoj utakmici koju je Srbija na prvenstvu izgubila. Ali je to sve vratio, igrom u transu u četvrtfinalu i ”masterpiesom” u polufinalu protiv Kanade. Njegova najveća snaga i jest najvjerovatnije što ima zdravu ambiciju, ne onu bolesnu i to se vidi u odnosu sa saigračima i načinu kako ih motiviše. Kari je dobio lidera, iako je prije prvenstva ostao bez trenutno najboljeg svjetskog košarkaša. No, da bi Svetislav Pešić (p)ostao John Ford srpske košarke, da bi Bogi postao John Wayne, taj pištolj srpske košarke koji će podići pehar svjetskog prvaka, treba ”hopnuti pa reći skoč”, što bi rekao poznati njemački avijatičar, naučnik i legendarni izumitelj Grunf iz Alan Forda. Treba dobiti Grunfove zemljake. A oni su ozbiljni protivnici.
Njemačka je jedini tim koji ima sve pobjede. U polufinalu su hladno uzeli poluzainteresirane Amere. Njih je prepotencija opet ubila. I valjda naučila: ako ne pošalju najbolje NBA igrače, neće biti prvi. Njima su Olimpijske igre takmičenje broj jedan i tu uvijek pošalju ono što imaju. Možda bi za Srbiju bilo bolje da u finalu igraju protiv Amerikanaca, bili bi sigurno ”naloženiji”, motivisaniji i brutalno spremni. Ovako morat će igrati protiv manje atraktivnog rivala, atletskih junaka, braće Wagner, opasnog šutera Obsta, nepredvidljivog, divljeg i uvijek nasmiješenog Schrödera i jakog Theisa. Njemačkoj je prvu reprezentativnu titulu donio Kari, još davne 1993., na domaćem terenu, a u Manili ima šansu po prvi puta postati svjetski prvak (Srbija je to uradila 2002, također pod Pešićem, doduše tada još kao SR Jugoslavija, jer su bili zajedno sa Crnom Gorom). Čeka nas ”Thrilla in Manila”, u dvorani u kojoj su boksali Muhammad Ali i Joe Frazier. Kariju u finalu treba ”Mirni čovjek”, a u istoimenom filmu John Ford je dao Wayneu da zajaše konja, da se vozi u kočiji i na glavi drži šešir, da se zna da je ipak to velika faca, frajer koji zna da puca. Pešić će dati Bogiju da nosi tim, da bude faca, da puca. A njemu treba mirna ruka i liderska pesnica. ”Bogovsko” ime ima. Za ono košarkaško ”bogovsko” mu treba još jedna pobjeda. Ona koja vodi u istoriju.
