Eldin Hadžović je honorarni novinar. Živi i radi u Sarajevu. Izvještava o postratnoj BiH za regionalne i evropske medije. Saradnik je portala Novosti, Detektor, Tačno.net i drugih važnih medija koji pišu o suočavanju sa prošlošću. U video intervju razgovaramo sa Hadžovićem o tome gdje je naše društvo 28 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, i jesmo li mi išta pametniji, ili možda je bolje reći manje kontamirani nacionalizmom i mržnjom koju on proizvodi u odnosu na decembar 1995. kada je rat službeno završio. Hadžović je kao novinar ”odrastao” u sarajevskom nedjeljniku Dani. Tu je i napisao svoje prve tekstove o kulturi sjećanja. Tada je bilo prošlo možda manje od deset godina od rata, rane su bile svježe, a Hadžović nam otkriva kako je bilo novinarski sazrijevati okružen temama koje su se ticale najtežih ratnih zločina na području Evrope nakon Drugog svjetskog rata, te kako gleda na ulogu medija u ratu, jer je on jedan od novinara koji je pisao o tome kako su redakcije Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor u osvit rata svojim tekstovima i emisijama na smrt osudile nebrojene Prijedorčane. Izvršioci medijske pripreme za odstrel, prekaljeni propagandisti zločinačke politike ne samo da su i dalje na slobodi, nego su neki od njih (koji su objavljivali tekstove tipa ”Bijeljina konačno bez minareta”) dugogodišnji savjetnici za medije Milorada Dodika.
Razgovarati o kulturi sjećanja je i dalje važno i otpor nije uzaludan, iako se često tako čini. Dovoljno je vidjeti odnos vlasti ali i kompletnog društva prema logorašima, kategoriji koja u moru silnih socijalnih i inih davana nema nikakva prava. A da ne govorimo koliko je porazno za bilo koje društvo da se na mjestima teških zločina, u koncentracionim logorima, poput Omarske, Keraterma, Trnopolja, Sušice, Čelebića, Dretelja, Heliodroma, Gabele ili Koštane bolnice u Stocu ne podigne dostojan spomenik, memorijal koji će odati poštovanje žrtvama. Mi i dalje gledamo da se žrtve ponižavaju 30 godina i da nema na vidiku da recimo prijedorske općinske vlasti, ali i vlasti entiteta RS ili bosanskohercegovačke vlasti općenito imaju bilo kakvu odgovornost prema žrtvama. Sa Hadžovićem govorimo o tome jesu li nama naši zločinci najmiliji, da li je populizam jači od kulture sjećanja, recimo na primjeru nedostojne table na Kazanima, te o tome da li je nametanje izmjena Krivičnog zakona BiH od bivšeg strane Visokog predstavnika u vezi negiranja genocida i ratnih zločina donijelo nešto bolje našem društvu. Na kraju, zaključak je da otpor mora postojati i da suočavanje sa prošlošću je preduslov za budućnost bez ratova i da se ne bi ponovili mračni periodi iz naše historije.
