foto: Klix.ba
Nije lako biti Elmedin Dino Konaković. Niti jedan ministar vanjskih poslova bilo koje zemlje ne izgleda dobro kad evakuacija državljana te zemlje iz ratom zahvaćenog područja potraje više od mjesec dana.
Upravo je to bio slučaj s državljanima BiH koji su tek 40 dana nakon početka sukoba u Izraelu i Gazi uspjeli preći granični prelaz Rafah i doći do Kaira. Veleposlanik BiH u Egiptu Sabit Subašić potvrdio je da su 42 bh. državljana dobili odobrenje za prelazak u tu zemlju, od kojih se jučer na graničnom prelazu Rafah pojavilo njih 36.
Pored šest naših sugrađana koji su dobili dozvolu a nisu evkuirani, njih dvanaest još nije dobilo odobrenje i oni se i dalje nalaze u Pojasu Gaze. Evakuirani građani BiH, prema Subašićevim riječima, trebalo bi da budu u domovini u subotu ili u nedjelju, dok još uvijek nije poznato kada će biti evakuirani ostali.
Konaković je u međuvremenu boravio u Turskoj, odakle se vratio taman kad je stigla vijest o evakuaciji građana BiH iz Gaze, o kojima Konaković nije imao riječi.
Naprotiv, istakao je “samo pozitivne impresije” i “sretan povratak kući”, nakon sastanka s turskim ministrom vanjskih poslova Hakanom Fidanom te s predsjednikom Narodne skupštine Republike Turske Numanom Kurtumlusem. Pored njih, Konaković se sastao i s Refikom Ozenom, predsjednikom parlamentarne grupe prijateljstva s Bosnom i Hercegovinom, s kojim je zajedno položio cvijeće na spomenik žrtvama napada 15. jula, a onda posjetio Ataturkov mauzolej gdje je također položio cvijeće prije obilaska muzejske postavke.
Konaković je neko ko je i u vanrednim situacijama kadar konstatirati da je stanje redovno. To za nekoga ko pretendira preuzeti lidersku poziciju među Bošnjacima – a Elmedin Dino Konaković jeste baš taj pretendent – i nije naročita preporuka.
Ovaj bivši član SDA, a sadašnji lider NiP-a, izgleda još nije svjestan činjenice da samo zahvaljujući bloku kolokvijalno poznatom kao Trojka ne sjedi u opoziciji kao vječiti “drugi”. Znano je da, iako NiP ima nacionalistički i konzervativan politički obol sličan SDA, nedostatak karizme i prepoznatljivih kadrovskih rješenja ostaje ranjivost NiP-a budući da SDA, iako uzdrmana brojnim korupcionaškim aferama i katastrofalnom politikom Bakira Izetbegovića, još uvijek uživa veće povjerenje među bošnjačkim biračima.
Sam kao list na vetru
Konakovićeva trenutna politička nadmoć nad SDA, dakle, ovisi o partnerstvu NiP-a s NS-om i SDP-om. I pored toga u bh. medijima mogu se pročitati analize koje Konakovića opisuju kao političkog gubitnika koji pati za svojom foteljom, ističući pritom njegovu nesposobnost da prepozna prokockane šanse.
Oči bode po mnogima ključna slabost Konakovića, koja leži u nedostatku podrške Islamske zajednice (IZ) u BiH, koja tradicionalno stoji uz SDA.
Lider Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović često se u saopćenjima i javnim nastupima samotitulira kao “duhovni lider Bošnjaka”, iako to ne može biti budući da reisul-ulemu ne biraju građani na izborima već članovi Sabora, Rijaseta, glavni imami, muftije i tako dalje.
Iz nekog razloga uvijek je potrebno napominjati da Bošnjaci kao etnička skupina nisu isto što i bosanski muslimani, koje reisul-ulema de facto predstavlja. No isto tako nije tajna da je nepametno zanemariti utjecaj figure reisa i generalno Islamske zajednice na biračko tijelo, imajući na umu ponekad otvorene agitacije s džamijskih mimbera, naročito u predizborno vrijeme.
Uoči prošlih izbora, 2022, Kavazović je biračima poručio da biraju “one koji su u svojim obećanjima najrealniji, u karakteru najpouzdaniji, najsigurniji i najhrabriji, one koji će odlučno stajati na braniku naših vrijednosti: vjere, slobode, naše zajednice, našeg džemata, sigurnosti našeg naroda i naše domovine”.
Kad se taj isti reis prije toga osobno pojavi kao vjerski službenik na vjenčanju kćerke predsjednika SDA, lako je zaključiti da će ljubav između IZ-a BiH i SDA trajati mnogo duže nego što je igrom slučaja potrajao taj spomenuti brak.
Konakovićeva očajnička potreba za naglašavanjem prijateljstva s rahmetli Muamerom Zukorlićem, sandžačkim muftijom i političarem, postaje očita strategija. Zukorlić je uživao veliki ugled među muslimanima Bošnjacima, a Konaković, citirajući poruke navodno poslane od Zukorlića na WhatsAppu, pokušava preuzeti nešto od tog ugleda za sebe.
“Zadnja poruka koju mi je napisao na Whatsapp bila je: ‘Veliki se nikada, pa ni u kušnji, ne odriču principa, a oni drugi povode se interesom'”, napisao je Konaković u nadi da će se nešto od te moralne veličine o kojoj je navodno govorio Zukorlić preliti i na njega.
Međutim ključna ograničenja Konakovićeve taktike leže u činjenici da je Zukorlić dovoljno mrtav, da nije u mogućnosti potvrditi ili opovrgnuti Konakovićevu tvrdnju o njihovom bliskom prijateljstvu. Ovaj potez sugerira Konakovićevu osjetljivost na nedostatak vlastitog autoriteta među Bošnjacima te pokušaj kompenzacije, koristeći ugled rahmetli lidera, koji, iako vispren, obrazovan i elokventan, također nije bio imun na političke greške, pa čak i na vrlo nesmotrene poteze, koji su samo išli naruku separatističkim težnjama dijela rukovodstva bosanskih Srba, a posebno Miloradu Dodiku.
Upravo je Konaković bio asistent Zukorliću u nekim od tih poteza, poput učešća na marginalnim “ekonomskim forumima”, poput onog u Novom Pazaru, skupa s ministricom ekonomije u Vladi Katalonije – Marijom Alonso, podgrijavajući tako opasne teze o samostalnosti Sandžaka i eventualnim komenzacijama u slučaju samostalnosti RS-a.
Amanet tebi, amanet meni
Erdogan, predsjednik Turske iz koje se Konaković upravo vratio, sa svoje strane davno je pokazao spremnost da koristi Bosnu i Hercegovinu a i Bošnjake u skladu s vlastitim interesima, a isto tako pokazao je da Konaković i nije njegov prvi izbor.
Svojevremeno je, nakon smrti Alije Izetbegovića, upravo Erdogan tvrdio kako mu je rahmetli Alija “ostavio Bosnu u amanet”, što je politički kapital koji ne košta ništa, a na osnovu kojeg jeste moguće pobrati simpatije bošnjačkog političkog subjekta, bez bojazni da će Alija s Kovača demantirati svoj navodni amanet.
Nadalje, baš ovih dana supruga turskog predsjednika Erdogana ulaže diplomatske napore koji bi istakli tursksi značaj u pokušajima smirivanja tenzija na Bliskom istoku, posebice otvorenog rata Izraela i Hamasa, u kojem su u početku masovno stradali izraelski, a danas masovno stradaju palestinski civili i naročito djeca. Erdoganova supruga u svojim govorima također citira Aliju Izetbegovića, evocirajući uspomene na navodno prijateljstvo njenog supruga i turskog predsjednika s pokojnim Alijom.
Konakovićeva rizična strategija lako bi mogla ovisiti o globalnoj strategiji Erdogana, koja je u suglasju s interesima Turske, a ne Bosne i Hercegovine. Ostaje pitanje može li takva taktika dugoročno održati Konakovićevu političku poziciju ili će se suočiti s izazovima usljed nedostatka vlastitog političkog identiteta i ovisnosti o vanjskim faktorima.
Za sada mu ne preostaje mnogo više od sugestija da mu je Zukorlić ostavio Bošnjake u amanet, baš onako kako je Erdogan tvrdio da mu je Alija Izetbegović u amanet ostavio Bosnu.
