foto: AP/RSE
Prizivanje lijepih sjećanja iz djetinjstva i mladosti, neizbježno, poput velikog, pletenog šala, grije dušu i otvara čežnju. Tada žalimo za prošlošću i osjećamo da je bilo ljepše. Nostalgični smo – žmirimo na ona i ne tako lijepa sjećanja.
Ako smo kojim slučajem rođeni ili odrasli prije raspada Jugoslavije, uz naša lijepa sjećanja, pletemo osjećaj socijalne sigurnosti, kulture bratstva i jedinstva, besplatnog obrazovanja i zdravstva.
Zaneseni, često o tome pričamo generacijama koje su u vrijeme raspada Jugoslavije bili djeca ili tinejdžeri. Posudili smo im sjećanja, ispleli manje šalove i ogrnuli ih. Neki od njih pokušali su isplesti šalove sljedećim generacijama; neke je prekinuo rat, a neki nisu bili tako vješti s rukama.
Zato danas mlađe generacije koje nisu imale direktno iskustvo života u Jugoslaviji, osjećaju, ali i ne osjećaju jugonostalgiju. One najmlađe kupuju šalove.
“Jugonostalgija postoji u današnjoj bosanskohercegovačkoj kulturi ali i u društvu uopšte. Ljudi koji osjećaju jugonostalgiju u najčešćim slučajevima osjećaju nostalgiju za političkom, ekonomskom stabilnošću koju danas nemaju, ali se isto sjećamo da je Jugoslavija u tadašnjim okvirima bila jedna od najprosperitenijih zemalja u odnosu na druge, naročito istočnoevropske države“, istaknula je Sarina Bakić, vanredna profesorica na Odsjeku za sociologiju Univerziteta u Sarajevu na Fakultetu političkih nauka.
Prof. dr. Bakić naglašava i da je „jugonostalgija izrazito subjektivan osjećaj“ te da ga „neki vide i doživljavaju u drugačijem svjetlu, u kritičkom pristupu”. U našem razgovoru prof. dr. Bakić osvrnula se na kontekst kutlure u Jugoslaviji:
„U kontekstu kulture, svi znamo da je bivša Jugoslavija imala izrazito jaku i raznovrsnu kulturnu scenu, naročito kada su u pitanju muzika, film, književnost, likovna umjetnost i, naravno, ovdje trebamo dodati i sport. Na ovaj način mnogi od nas (koji su živjeli u tom periodu) upravo su kreirali i vlastite identitete, oblikovali svoje djetinstvo, mladost pa samim tim i odnos prema kulturi i danas.“
Sarina Bakić/foto: arhiva
Raspad države i nestajanje takve kulture rezultirao je traumom i „dubokim društvenim promjenama“. Profesorica Bakić ističe da je raspad Jugoslavije doveo do „većeg broja traumatičnih iskustava, oružanih sukoba, izbjegličkih kriza, etničkih čišćenja i na kraju do genocida u Srebrenici i oko nje.“
„U bosanskohercegovačkom društvu prije svega traume se manifestiraju u posttraumatskom stresnom poremećaju, gdje osim svjedočenja nasilju, učestvovanjem u borbama, najveće ožiljke predstavljaju gubici voljenih osoba, članova porodica te prijatelja. U društvenom kontekstu u pitanju su etničke podjele, etnički animoziteti, ekonomski problemi, suočavanja ljudi s pitanjima pripadnosti i identiteta, manipulacije istorijskim narativima pa sve do kulture poricanja genocida u Srebrenici i oko nje. Nadalje, tu su i ozbiljni izazovi kada su u pitanju međunarodni odnosni međuregionalni odnosi, gdje vidimo da se konstruktivan dijalog i saradnja često otežava”, zaključuje profesorica Bakić.
Nepostojanje jedinstvenog nacionalnog identiteta
Jedni još uvijek pletu šalove i ogrću se antifašističkim i antinacionalističkim nasljeđem dok pjevaju partizanske pjesme. Drugi ih paraju i govore o suzbijanju vjerskih sloboda u vrijeme Jugoslavije i gušenju nacionalnih čežnji nametanjem jugoslovenstva, čime pitanje kolektivnog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini ostaje neriješeno.
Dok u svijetu dominira koncept nacionalne države, državljani Bosne i Hercegovine nemaju jedinstven nacionalni identitet. Unutar društva formirane su etničke skupine čiji pripadnici imaju unificirane religijske i jezičke identitete. Ratovi devedesetih izbrisali su nekadašnji kolektivni jugoslavenski identitet koji je počivao na vrhovnim vrijednostima – bratstvu i jedinstvu, a ostavili su ratnu traumu i problematičnu svakodnevicu ispunjenu etnicizmom, nacionalizmom i strahom od Drugog.
Koncept nacionalne države, historijski gledano, prema riječima Asima Mujkića, redovnog profesora na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, „obično počiva na masovnim zločinima, etničkim čišćenjima, kulturnoj asimilaciji, općenito brutalnoj sili koju provodi jedna grupa – politička elita etnije obično organizirana na klasnim ili nekim drugim interesnim principima – nasuprot drugima unutar društva, a koja se kasnije ideološki reinterpretira u herojski državotvorni čin”. Profesor Mujkić vjeruje da iako pobjednici pišu historiju, dolazi i promjene paradigme:
„BiH je bila žrtva, a nikada, hvala Bogu, subjekt takvih projekata. Alternativni historijski narativi ‘poraženih’ koji tek u posljednje vrijeme dolaze do riječi, postajući relevantnom temom naučnog istraživanja, potvrđuju nam koliko su ti procesi nacionalnog državotvorstva bili nasilni, ponižavajući za cijele grupe stanovništva. Zato se danas društva sve više pluraliziraju, spektraliziraju, slobodno govore, zagovaraju. Odbacuje se sve više dominantan narativ i to su procesi koji će vjerovatno u budućnosti dovesti do drugačijih oblika političkog zajedništva. BiH sa svoje strane, rekao sam, nikada nije pripadala toj grupi zemalja nego je svoj moderni državni razlog imala u zajedništvu, ravnopravnosti, međusobnoj zavisnosti na unutrašnjem planu njenih ljudi i različitih grupa koje su najprije svojom oslobodilačkom borbom od 1941. do 1945. godine, a potom svojim djelovanjem i načinom života, kroz svoje institucije, tvorile neophodno jedinstvo na državnom nivou.“
Asim Mujkić/foto: Tačno.net
Prof. dr. Mujkić dodatno naglašava bez čega to ne može postojati jedinstveni nacionalni identitet i na kakve prepreke nailazimo u svijetu gdje dominira koncept nacionalne države:
„Najkraće kazano, ne može postojati jedinstveni nacionalni identitet bez vjerodostojnih integracijskih politika i pokreta koji razvijaju platforme zajedništva, ravnopravnosti, solidarnosti. Za trideset godina poslije rata u BiH nije se, izuzev u povojima, razvio jedan takav pristup koji bi morao biti prisutan doslovno u cijeloj zemlji i politički djelovati na platformi integracionizma i zajedništva. Izgleda da isuviše ljudi dobro živi od segregacija i diskriminacija. Stvari se, dakle, ne mogu promijeniti samo na nominalnom nivou, da sad neko proglasi uniformnu kategoriju pripadanja. One moraju biti odraz stvarnih kretanja u društvu. Šta to sad znači za našu zemlju u svijetu gdje dominira koncept nacionalne države, vidimo svakodnevno u preprekama koje imamo na euroatlantskom putu.”
Kultura sjećanja i kolektivni identitet
Prema socijalno-konstrutivističkoj teoriji prošlosti Maurice Halbwscha, prošlost je „kulturno ostvarenje i socijalna konstrukcija“, a kultura je kompleksni sistem koji obuhvata brojne oblike pamćenja i grupe. Jedan od načina za prevazilaženje kulturalne ratne traume jeste model kulture sjećanja, koji se u zapadnim zemljama odavno primjenjuje.
Azra Frlj, predsjednica Udruženja za psiho-socijalnu podršku i bolju budućnost “Progres”, ističe da je „kulturu sjećanja neophodno uvremeniti, smjestiti između prošlosti i sadašnjosti. Sadašnjosti koja je neizbježno okarakterisana aktuelnom političkom i socijalnom atmosferom te prošlosti koja je, u kontekstu bh. društva, traumatska te je kao takva rezultirala traumatskim idenititetima unutar društva. Društvo u kom traumatski identiteti, neosviješteni i nezbrinuti, kako individualni, tako i kolektivni, njeguje ‘jugonostalgiju’ kao dio kulture sjećanja, njeguje idealizaciju pojedinačnih elementa, fragmenata te prošlosti, načešće sigurnosti, jednakosti, stabilnosti i slobode. Da li jedno neizliječeno, ranjeno društvo prošlosti može dodijeliti pravu funkciju? Moguće je ukoliko počnemo gledati u cjelovita iskustva, umjesto potiskivanja dijelova istih iskustava te njegovanjem kulture empatije i građanske odgovornosti.“
Kultura sjećanja, poznata i kao kulturno pamćenje, istražuje način na koji se društvo odnosi spram svoje prošlosti. Razumjeti kulturno pamćenje u odnosu spram kolektivne traume znači razumjeti da je trauma pohranjena u pamćenje koje određuje idenitet. Ali, „ostati zatvoren u kategorijama identiteta znači onemogućiti misao razlike“, navodi Sunita Subašić u Tajni radionice za proizvodnju nacije. Za nju, identitet je promjenjiva kategorija, nasuprot naciji – „intelektualno izgrađenom nepromjenjivom organizmu“.
Foto: Printscreen
Identitetu kao promjenjivoj varijabli u Ubilačkim identitetima pristupa i Amin Malouf, libanonski romanopisac i esejist, koji živi i radi u Francuskoj. On tvrdnju da se „identitet gradi i preobražava cijelog života“ ilustrira hipotetičkim primjerom koji smješta u 1980. godinu u Bosnu i Hercegovinu:
„Oko 1980 taj bi se čovek po svoj prilici izjasnio: ‘Ja sam Jugosloven!’, ponosito, ali bez emocija; ispitan malo detaljnije, verovatno bi precizirao da živi u Republici Bosni i Hercegovini i da potiče, uzgred, iz muslimanske porodice. Isti taj čovek, da smo ga sreli dvanaest godina kasnije, kada je divljao rat, bez sumnje bi odgovorio spontano, i energično: ‘Ja sam musliman!’ Možda bi čak pustio i propisanu bradu. Mora da bi smesta dodao da je Bošnjak i ne bi bio mnogo oduševljen ako bismo ga podsetili da se nekada ponosno izjašnjavao kao Jugosloven. Danas bi se naš čovek, ispitan na ulici, najpre izjasnio kao Bošnjak, a zatim kao musliman; upravo je pošao u džamiju – naglasio bi; ali ističe takođe da njegova zemlja čini deo Evrope i da se nada kako će ona jednog dana pristupiti Uniji. Ako tu istu osobu pronađemo na istom mestu kroz dvadeset godina, kako li će hteti da se definiše? Koju će od svojih pripadnosti istaći na prvo mesto? Evropljanin? Musliman? Bosanac? Nešto drugo? Balkanac, možda?“
Iako trenutno na Balkanu vlada mir (uvjetno rečeno) i dalje je, nakon više od dvadeset godina od raspada SFRJ, problematičan svaki od identiteta u čiju su se „odbranu“ činili (i čine) zločini. Takvi, kolektivni identiteti koji strahuju od Drugog jesu ubilački. Ostati u kategorijama identiteta, navodi Subašić, znači onemogućiti misao razlike. Zbog toga je za nju sam pojam identiteta „doveden u pitanje kao duboko regresivan.“
Interkulturalni identitet, kakav je Maloufov, i libanonski i francuski, obogaćuje njegovu ličnost. U bosanskohercegovačkom društvu, kao da je ratna trauma oduzela pravo obogaćivanja i bivanja „i jednim i drugim“. Nacionalizam je prizvao nasilje i naselilo ga na prostor bivše Jugoslavije. Fokus je s onog što nas spaja prešao na ono što nas razdvaja – etnički/vjerski identitet čija su obilježja religija i jezik. Nestalo je prostora za zajedništvo, a nastao je prostor za manipuliranje nacionalnim, etničkim/vjerskim. Suočavanje s prošlošću, put izgradnje spomenika, utvrđivanja činjenica, priznanja civilnih žrtava jeste put koji trebamo slijediti.
Azra Frlj/foto: arhiva
„Nažalost, svjedoci smo i svjedokinje sveprisutnog zanemarivanja, a time i negiranja i uništavanja društvene ostavštine u vidu memorijala, nerijetko i njihove zloupotrebe, kao i revizionističke retorike unutar institucija ključnih u njegovanju kulture sjećanja. Ova mjesta množe i pojačavaju poruke koje se iz njih, i u to ime šalju, bila to empatija ili mržnja. Počnimo od sebe, prenoseći poruke i vrijednosti nenasilja koje će biti protuteža prisutnoj zloupotrebi i svjedočimo drugačijoj funkciji kulture sjećanja“, istaknula je Frlj koja se osvrnula i na iskustvo u radu s mladim ljudima, posebno na polju trauma-orijentiranog mirovnog rada. Iz njenog iskustva, programi mirovnog obrazovanja organizacija civilnog društva prave razliku kada je u pitanju odnos mladih prema izgradnji kulture sjećanja:
„Kultura sjećanja, zapravo, ovisi o funkciji koju mi, ljudi, prošlosti dodijelimo. Ona, zapravo, predstavlja naslijeđe koje će se ukorijeniti unutar društva, unutar mladih ljudi i generacija koje dolaze. Da li će uloga kulture sjećanja biti njegovanje i poticanje iznad pomenute empatije i građanske odgovornosti ili naslijeđe mržnje i poricanja, ovisi o tome čemu učimo mlade ljude danas.“
Frlj je zaključila da se zapravo u obrazovanju i trauma-informiranom pristupu procesu izgradnje kulture sjećanja nalazi „naša prilika za izgradnju konstruktivne kulture sjećanja, koja neće predstavljati rizik transgeneracijskog prenosa traume. Ono što treba da prati taj proces jeste i dekonstrukcija intrumentaliziranog sjećanja, koje je najčešče prisutno u službi aktuelne politike. Trauma, kako individualna tako i kolektivna, upravlja procesima sjećanja te bez razumijevanja tog konteksta gotovo je nemoguće govoriti o, za sadašnjost zdravoj, kulturi sjećanja.”
