Velike, preplašene dječje oči opet pune televizijske ekrane. Majke u automobilima, jednako preplašene, ali odlučne da ih izvedu na sigurno, a to tobožnje sigurno mjesto jest neki izbjeglički logor, koji će uskoro niknuti, uz već gomilu postojećih na Bliskom istoku. “Nemam nuklearnu bombu, sin mi nije terorist, a ipak su mi srušili kuću”, riječi su jedne očajne, bezdušnim političkim rječnikom kazano, nevažne kolateralne žrtve, tek jedne od brojnih ubijenih u Libanonu u samo nekoliko dana od bjesomučnog napada na tu zemlju od strane Izraela, e kako bi se natjerao libanonski Hezbollah da vrati dvojicu otetih izraelskih vojnika.
Povod ma koliko sitan, uvijek je tako dobrodošao; jedan sukob na Kosovu, krivi pogled nekog Bošnjaka upućen Srbinu, jedna kriva riječ Hrvata izgovorena susjedu Srbinu, ili obratno, jedan oteti izraelski vojnik od strane Palestinaca…, više je nego dostatno da bi se generali pokrenuli i dosadno uobičajenu “nisku razinu sukoba” podigli na višu, pa zatim najvišu, onu kada je konačno dopušteno upotrijebiti svu onu gomilu proizvedenog, a nikada upotrijebljenog oružja, i konačno sukob u kojemu će se moći prigrabiti makar metar-dva tuđeg teritorija.
Izrael je opet pustio s lanca svoje generale, glas razuma, ako ga više uopće ima, potpuno je utihnuo, tenkovi i avioni ruše libanonske gradove, Bejrut – koji je nakon obnove postao jedan od najljepših gradova svijeta – opet je u plamenu, u samo šest dana Izrael je porušio libanonsku infrastrukturu i mada su, kažu, gađali samo vojne objekte, u tih šest dana poginulo je skoro tristo ljudi, većinom žena, djece…
Malo prije napada na Libanon, zbog jednog je otetog izraelskog vojnika u Gazi ubijeno najmanje stotinu civila, u Haifi pak izraelski građani stradavaju od nasumične paljbe hezbollaških minobacača, itd., omča smrti steže se i opet oko civilnog stanovništva, dok izraelska vlast diplomaciju i pregovore supstituira oružjem, pa na pitanje je li izraelska reakcija na otmicu jednog njihova vojnika i na provokacije libanonskog Hezbollaha bila pretjerana, ambasador te zemlje u Zagrebu cinično odgovara kako se “proporcionalnost akcije mora mjeriti širinom prijetnje”, stoga je stvarna akcija na teoretsku prijetnju sasvim prirodno rezultirala nesmiljenim ubijanjem civila i masovnim izbjegličkim valom.
Gospodin ambasador još je kazao kako su oni mogli tu “akciju” završiti u samo dva dana, ali “želimo izbjeći civilne žrtve jer je Libanon miroljubiva, turistička zemlja s kojom nemamo problema od kako smo se povukli s juga, 2000.“
Iz te “miroljubive, turističke zemlje” danas, međutim, odlaze tisuće njenih građana, jer su im kuće srušene, jer od ratnog pakla žele spasiti svoju djecu, njih s one strane granice dočekuju sumorni izbjeglički logori, dok su građani „zapada“ na vrijeme zbrisali, a povukle su se i mirovne snage UN-a koje bi imale zaštititi civilno stanovništvo, uz prekid sukoba kako bi se o državnim granicama Izraela, ali i Palestine, još jednom pokušalo razgovarati za stolom, umjesto za tenkom.
No vladare svijeta, one koji danas stoje iza novih smrtonosnih akcija Izraela, kao što su jučer stajali iza Srbije i Miloševića, jednostavno se ne dotiču one preplašene dječje oči, mala mrtva tijela; da nije tako ne bi bila moguća ni ta strašna lakoća s kojom se, kao na tvorničkoj traci, otvaraju ratna žarišta u islamskom svijetu.
A onda se život našalio, pa smo nekako istodobno, uz one dječje oči koje će tek upoznati pravu tugu, na TV-ekranu ugledali i šefa najveće svjetske sile, Mister Busha, kako opušteno ždere i govori da će se situacija “tamo dolje smiriti čim Hezbollah prestane raditi sranja”, mikrofoni su nesmotreno ostali uključeni u raskošnoj trpezariji, na samitu G8, pa je čitav svijet imao prilike čuti vulgarni cinizam američkog predsjednika, odvratnu lakoću s kojom, između ždranja sitnih canapea s kavijarom odgovara svome kompanjonu Tonyju Blairu kako “ne, ne treba tamo dolje slati mirovne snage”, ne, on će poslati svoju Condy (Condoleezza Rice), “da, da, dobro je da Condy ode što prije”, odgovara britanski premijer, ležerno sagnut nad Bushom koji melje svoje sendviče i odlučuje o sudbini one libanonske djece.
Taj kadar i razgovor dvojice moćnika – za čijega je mandata započeo i rat u Iraku u kojemu je do sada ubijeno oko 50.000 ljudi, mahom civila – od onih su koji se pamte, jer svjedoče o nemilosrdnoj dehumaniziranosti elite čiji partikularni interesi određuju sudbinu svijeta.
A podsjetio nas je taj insert i na onaj kada su u američkom Daytonu ovdašnji vladari Milošević i Tuđman, nagnuti nad kartom BiH, halapljivo crtali nove granice te države. I to nakon genocida u Srebrenici, nakon što je “proporcionalnost akcije”; Miloševićevih generala bila odmjerena “širinom prijetnje” onih pustih islamskih „terorista“ među građanima BiH.
I da pojasnim: ne, nije riječ o Libanonu, nego je ovo mučni dokaz primjenjivosti teksta od prije 17 godina na bešćutno ponavljanje povijesti – na 17 tisuća mrtvih civila u Gazi – vidljivo i opet kroz oči neke nove djece. Kao jedinog svjetla u svijetu koji se opasno približio zoni vlastitog sumraka.
