Jedan se u gluho doba noći šuljao kroz šumu do obližnje farme krava. Dobro je, nigdje nikoga, mislio je, osim kamere na ulazu u farmu na koju nije računao. Pa ga je snimila.
Drugi je u zoru krenuo svojim terencem, ojačanim dodatnom opremom, nalik na vojni tenk, put nekog lovišta, kroz gustu maglu, uvjeren da je sam na cesti i da jadne životinje jedva čekaju da ih ubije.
Treći je rano ujutro tek razbuđen uzeo mobitel pa počeo prepisku s drugarom, takozvanim novinarom, o tome koliko novca iz javnih poduzeća može dati određenim medijima za promociju svoje partije, a koliko od tog impozantnog iznosa treba ostati njima dvojici. Uz prvu kavicu, dvojac je sretno trljao ruke, mediji su ionako za ku…, potkupljivi, pa zašto da i njih dvojica malo ne omaste brk. S oko 50 tisuća eura. Svaki.
Ovo je još jedna hrvatska basna koja se zbivala nekako istodobno, a mogla je biti i neka druga, sve su naime vrlo slične, svima je tema ista – pljačka, korupcija, bahatost. Pa idemo prvo na onog drugog lika koji je toga nedavnog maglovitog jutra hitao u lov, a bio je u tom trenutku ministar obrane, nesposoban, ali arogantan, koji je o vojsci i obrani učio kao radnik u turizmu, da bi se netom ustoličen za ministra odsklizao u čitav niz afera, od uzimanja ogromnog stana u Zagrebu na kojega nije imao pravo, do povoljnog kredita za novu kuću tamo u svom selu gdje, gle vraga, kuću već ima. Uglavnom, jureći kroz maglu na ratni zadatak ubijanja veprova, srni i jelena, gospodin je preticao kamion, pa usmrtio vozača iz suprotnog smjera, ni krivog ni dužnog radnika i oca dvoje male djece. Njemu, ministru, udarac u ionako praznu tikvu nije puno odmogao, premijer ga je doduše smijenio, ovaj pak iz bolnice otišao lijepo kući, jer neće valjda takva faca u zatvor. I eno ga, sjedi po kafićima s lokalnim šefovima policije, njegovu je priču sa smrtnim ishodom već nakon dva tjedna prekrio zaborav, a o obrani države ubuduće će brinuti jedan sportski trener sa završenom srednjom školom, jer kako je kazao šef vlade i partije: „Nije važno obrazovanje nego političko usmjerenje.“ A novi ministar obrane, kao i onaj bivši, ako ništa drugo, ima čvrsto usmjerenje – sve se to upisalo u partiju već s 18 godina – te se usmjerenje u pobožni posluh koruptivnoj vlasti imalo vremena razviti.
Nego, onaj treći lik iz basne… E taj je pak kao prvi savjetnik ministra privrede dogovarao kako mračiti novac javnih poduzeća u propagandne svrhe, e da budu zadovoljni i mediji, i opskrbljivač, i sam ministar koji je morao znati što mu potpisuje bliski suradnik, ali nije stigao ništa reći, jer je i njega premijer odmah smijenio. Manje zbog korupcije, a više zbog toga jer mu je savjetnik preko tog takozvanog novinara dilao korupcijske tajne jednoj opozicijskoj stranci. Tako je otišao trideseti po redu ministar u hadezeovoj vladi, ostala je iz prve garniture još samo ministrica kulture i medija, a i ta se nekako jedva krpa s aferama i dilanjem novca omiljenim, poslušnim medijima. Ona je pak posebna priča, a opet tako tipična, ona će po svom nahođenju dijeliti novac za takozvano kulturno stvaralaštvo, ali strogo paziti u čije će ruke dospjeti, pa je upravo odbila ionako bijednom sumom financirati izdavanje knjige poezije novinara, pisca i pjesnika, Predraga Lucića. Našeg rano preminulog druga čije bi se djelo – da je ovo država, a ne zadrti partijski isprdak – imalo naći u školskim udžbenicima. I pokazala drugarica još jednom da ni mrtvi feralovac ne može biti drugo doli neprijatelj poretka. Ministar privrede, pak, odletio je u kratkom roku, a inače mu se sva sposobnost, između brojnih bisera, ogledala u maloumnoj izjavi da će u Hrvatskoj otvoriti institut za proizvodnju cjepiva protiv karcinoma.
I nije premijer dvojio s čim ili kim popuniti upražnjeno mjesto još jednog ministra, pa je imenovao svoga čovika, pravnika po struci – ej, pravnika za ministra gospodarstva! – jer „važno je političko usmjerenje, a ne obrazovanje“ – tipa čija se važnost iscrpljivala u samopromociji tijela, pa sve vrvi njegovim fotkama iz teretana, s plaža, u oskudnim gaćicama, vrlo je zaljubljen u sebe, ali ništa manje ni u premijera i partiju koja, eto, namjerava vladati još koji milijun godina.
A prvi lik u priči? E taj je istinsko ogledalo HDZ-a, onaj koji se noću šulja do susjedove farme, a kamera ga snimi na čudnom poslu. Čega? Trovanja jadnih goveda! Čudite se da je vječni šef HDZ-a Karlobaga, tamo blizu Rijeke, i višegodišnji načelnik općine, otišao trovati konkurentovu stoku? Nemojte. Nema mjesta čuđenju. On je samo htio da susjedu crknu krave zato da bi profitirala njegova vlastita proizvodnja, a već je ranije sumnjičen da je spalio neku siranu, itd., itd. Luđak? Ne, nego ordinarni, tipični hadezeovac, pomahnitao od moći, koji je u Karlobagu carevao godinama, zapošljavao i otpuštao, i na koncu trovao tuđe krave koje su bidne spašene jer je radnik na farmi primijetio u hrani čudna, plava zrnca, to jest otrovne kuglice.
I kakav bi mogao biti zaključak ove priče i što veže te tri bitange iz raznih regija Hrvatske? Odanost, ljudi, odanost! Odanost Bogu Sunca, šefu vlade i partije kriminalaca, sjecikesa i poslušnika. Sve troje bili su na visokim funkcijama, u partiji i institucijama, od lokalnih do državnih. Jedan podmićuje medije i uzima dio reketa sebi, drugi truje tuđu stoku, treći ubija na cesti… A kazne? Kazne su simbolične, jer „svakome se može dogoditi“ da recimo u magli, možda pod utjecajem alkohola – ne znamo jer je policija sve zataškala – pretiče i usmrti drugoga, potom ode kući umjesto u pritvor. Ta bahatost, to „što mi tko može?“, to je zajednička sluz mafijaške hobotnice HDZ-a. Sluz moćnog polipa koja obavija i guši Hrvatsku.
