Simbolički i stvarno, obala je sanjano mjesto žudnje. Tačka spasa svakog brodolomnika, bez obzira da li je riječ o stvarnom, ili poetski govoreći – Okeanu Života, o kojem je riječ u ovoj obalno naslovljenoj zbirci poetskog brodolomnika Emine Bojić.
Pred budućim čitaocem je tematski kaleidoskop sa dominantom Ljubav u njenom najširem fenomenološkom rasponu: od erotske, koja dežura u skoro svakom stihu, pa do one svakodnevno-prijateljske, rodbinske i one majci posvećene. Zbirka je, po uvodnom slovu autorice (Knjige i ljudi), posvećena svim njenim učenicima i đačkoj mladosti. I ne samo nakanski-intencionalno, nego i kategorijalno jezički: pojmovni inventar autorice je mladalački usplahiren, pun zanosa, čežnje i melanholičnih snova; vrelih santi neostvarenih ljubavnih želja na kojima uobičajeno maštovito pliva nemirna đačka mladost – od puberteta do adolescencije.
Otuda sav taj jezik naivne, ispovjednički iskrene, dirljive otvorenosti prema svom slušaocu – nijemom, imaginarnom sagovorniku – tačnije, budućem čitaocu, virtuelnom svjedoku ljubavlju uzdrmane duše u njenoj obuzetosti samom sobom i svojim pustim, bolnim, erotsko-uzavrelim željama na kojima se koprca kao bačeni crv na trnju. Smjenjuju se nemiri, snovi i želje; nada i beznađe; dah i uzdah; bol i radost. Radost koja boli. I bol koji pjeva.
Sve je nošeno nezaustavljivim brzacima rijeke života, heraklitovski nepovratne prolaznosti – ne možeš dvaput ući u istu rijeku. Panta rei. Sve teče. Samo je tok neprolazan u svojoj nezaustavljivosti i samo je nestalnost stalna. neuhvatljiva kao ljubav, neizbježno-sumorna i teška kao briga. Snovi i nade konstantno se tope, nestaju. Ponekad, i nakratko – ostvaruju. Tek toliko da ne klonemo duhom da istrajemo uprkos beznađu.
I baš taj, istrajni duh Emine Bojić, drži ovu zbirku na okupu, ničeovskom logikom „vječitog vraćanja istog“:
Vratit će se sva godišnja doba
Ljeto poslije proljeća
Jesen poslije ljeta
I zima poslije jeseni.
Sve, sve će se vratiti osim vremena
Samo će vrijeme
Ostati iza nas
Zauvijek izgubljeno
U prošlosti.
Naravno, samo će vrijeme ostati iza nas, i – istovremeno, da paradoks bude kompletan – stajati pred nama u svojoj eonskoj nesamjerljivosti bez početka i kraja. I čekati nas, poput ptice rugalice, u svojoj zagonetnoj, semantički-životnoj otvorenosti i dramatski neuhvatljivoj upitnosti. U tom vremenu neprolazne prolaznosti, tinja vječna dijalektika makovski „tanke nade“ raspete između trna i cvijeta:
Iz mojih očiju suze
Kao kapljice rose rasute su
I na suncu
Pričaju tajne o trnu i cvijetu
Pjesmu u meni hrani duša
Tišina je sluša
A govor zaustavlja.
Slast gorčine bolnih dilema kojima melanholično teški neprozir noći „daje izlaz“, kad, u samoći tminskog bezobličja, ostajemo sami sa sobom, zakovani u trenu samorazumijevanja i samospoznavanja od koga nema bijega ni bježanja. Osamljeno u tami neizrecivog, izranja skrhano lice ljubavlju zatravljene duše – koja budna sanja. Riječ je o riječi koja sanja samu sebe u ljubavnoj muci s kojom se bezglasno nadvikuje i nadglasava, dok tišina je sluša, a govor zaustavlja.
Tragika je to duše koja u bezdušnoj noći osluškuje nečujni topot vjetra vlastitih uzdaha, dok dere prostranstvima teške melanholije derta, s kojim se, niti može živjeti, niti – od njega umrijeti. „Bolest na smrt“, kako nas pouči S. Kjerkegor, taj filozof nemirne duše koja, u „strahu i drhtanju“ vječito bdije sama nad sobom i svojim bezizlazom. Vođena tragičnom rukom kosmosa koji joj „piše najljepše pjesme“, kako to u poetskom magnovenju nestvarne stvarnosti, apodiktički neupitno i algebarski precizno, na petu decimalu, semantički izračunava Emina Bojić, koja „bol cijelog svijeta“ sabira u jedno jedino ime – Ime Ljubavi.
Shodno svemu rečenom, nadajmo se da će ova zbirka o nepomućenoj samodovoljnosti sreće, u njenoj autonomiji od bilo čega vanjskog, sreće koja vedri dan i onda kada vani pada kiša, konačno doći do onih kojima je namijenjena, zbog kojih je danonoćno pisana, brisana, iznova dopisivana i doricana, a još uvijek nedorečena. Jer, njeno htijenje dobre volje kontinuirano bije svoju autorsku bitku nedosanjane nade, koja bdije nad perspektivom željenog boljeg svijeta koji uporno izmiče.
Nek sve neka me sve napusti
Samo će da ostaju mojih stopa tragovi
Dok i njih neki novi snijeg ne ukloni.
Ostati na tragu sopstvenih snova i tragova, kojima je suđeno da nestanu pod nekim nadolazećim „novim snijegom“, neizgovoreni je moto ove zbirke. Njena poruka nade adresirane dušama onih kojima su ove stranice nesebično poklonjene: svim generacijama svojih učenika. Ukratko, imamo posla s knjigom najboljih namjera. I treba je čitati kao takvu.
Čak i tamo gdje jezičke, semantičke nepreciznosti i neizbježne nedorečenosti, na trenutak izdaju ljudski neupitnu odbrohotnost i uzvišene ideale naše autorke. Ideale dostojne najstrože kantovske etike i starih dobrih bosanskih običaja.
