Nedavno je iz štampe izašla knjiga Svetlane Broz, pod znakovitim naslovom Galaksija Gojer – stazama poezije i teatra, u kojoj se, zapravo čita, posredništvom ove autorice, autobiografija Gradimira Gojera, pisca koji je objavio šezdeset i pet (65) knjiga iz raznih oblasti ljudske djelatnosti, reditelja stotinu i trideset (130) pozorišnih predstava, teatrologu, književnom, muzičkom, likovnom i radijskom kritičaru, pjesniku, univerzitetskom profesoru, redovnom članu dvije akademije nauka i umjetnosti, i konačno, politički angažiranom intelektualcu, koji je povjerovao kako svojom harizmom i djelovanjem može popraviti stanje u svojoj zemlji. Na nekih dvije stotine i pedeset stranica, autorica Svetlana Broz je skupila impozantnu građu o Gradimiru Gojeru i u dvadeset odjeljaka prezentirala podatke i činjenice, koje oslikavaju portret ovoga renesansnog čovjeka, koji je svojom bogatom lepezom djelovanja ostavio dubok trag u bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj kulturi. Za potrebe ovoga teksta pomenuću samo osnovne segmente ove bogato strukturirane knjige Svetlane Broz, pa izdvajam; Mostar, maketa raja, Studije u Sarajevu, Teatar kao sudbina, Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera, Redateljski opus Gradimira Gojera, Književne pustolovine, Književna kritika o delima, Objavljene knjige, Biografija.
Autorica se odlučila za intervju sa Gojerom, kao osnovni metod predstavljanja, gdje uspješno posreduje između umjetnika i čitaoca, pretpostavljajući teme i pitanja koja bi mogla interesirati čitaoca. Posrednica vodi stručni razgovor sa književnikom i teatarskim djelatnikom Gojerom, iz područja književnosti i pozorišne umjetnosti tragajući za odgovorima koje bismo mogli označiti kao relevantne, ne samo za intervjuisanu ličnost nego za zajednicu općenito. To je jedna od temeljnih vrijednosti ove knjige; stalno nastojanje da se osvijetli više pitanja i događaja kojima je Gojer svjedočio ili bio aktivnim sudionikom, radi informacije ali i formiranja javnog mišljenja i mišljenja čitalaca. Druga vrijednost ovoga intervjua potvrđuje očigledna činjenica kako je autorica poštovala tri glavne karakteristike intervjua; izbor teme, izbor intervjuisane ličnosti i izbor pitanja, koja će pomoći odgovoru na temu. Ovakvim profesionalnim odnosom spram teme i ličnosti, ova Gojerova autobiografija nadilazi ličnu, privatnu agendu samoopisivanja vlastite ličnosti i djela i, uspostavljajući distancu prema privatnosti, uzdiže se u rang univerzalne priče o jednom vremenu kulturnog i umjetničkog uspona, ne više samo Gojera kao aktanta, nego jednog društva općenito, koje je oslobodilo duhovne i stvaralačke potencijale čovjeka. Osim toga, intervju je jedan od oblika dokumentarne književnosti, iste one fakcionalne literature kojoj je Tolstoj predvidio sjajnu budućnost, ustvrdivši kako će ljudi čitati samo autobigrafije, memoare, putopise, sjećanja, zapise i sve one vrste koje svjedoče istinite događaje, a da će izmišljanje fiktivnih ljubavnih afera i priključenija biti, uglavnom, nepristojno. Čini se kako je Veliki Grof bio u pravu.
Gojerova ispovijest u ovom podužem intervjuu je, zapravo, autobiografija u kojoj on opisuje vlastitu ličnost, doživljaje, te duhovni i umjetnički život, počev od rodnog Mostara pa do današnjega dana. Zato možemo reći kako ovdje čitamo jedan osebujan i egzemplaran autoportret kako smo nekoć čitali Ispovijesti svetog Augustina, koji se više bavi problemima umjetnikovog duhovnog i stvaralačkog života nego li autobiografskim činjenicama i detaljima. Ovo podsjeća na Tolstojevo Djetinjstvo, Dječaštvo i Mladost, gdje sliku o sebi i svome okruženju pisac temelji na određenoj tačci gledišta, koja može biti važan konstitutivni element autoporteta. Evokacija takvih biografskih činjenica, i kad nailazimo na njih, stoji u kongruentnom odnosu sa duhovnim i umjetničkim odrastanjem Gradimira Gojera. Evo tome primjera: „Moja majka je iz Mostara, a o biološkom ocu ne znam ništa. O majci sam najviše saznavao iz priča moje bake, a vidio sam se sa njom dva puta. To je bolna tema o kojoj ne želim govoriti,“ reći će Gojer odmah na početku intervjua, nudeći javnosti na uvid dvije indikativne biografske činjenice, koje otvaraju niz pitanja koja se tiču upravo njegove karijere i njegove izvrsnosti zbog koje je odavno prešao granice lokalnog i zavičajnog, te postao univerzalna vrijednost. Gojer akceptira jednu sjajnu (rođen u Mostaru) i jednu tamnu stranu vlastitog identiteta (o biološkom ocu ne znam ništa; o majci sam saznavao iz priča moje bake).
Prva biografska činjenica govori kako Gojer dolazi iz mediteranskog prostora ili ako hoćete dinarskog areala iz koga dolaze umjetnici sa prevratničkom namjerom mijenjanja postojećeg stanja u umjetnosti. Oni ulaze, barem većina, u umjetničke vode jedino ako će pomjeriti stvari naprijed, makar jedan promil, postavljajući se najčešće subverzivno, oponentski spram tradicije, dok su pisci iz kontinentalnog prostora vjerniji tradiciji. Takav dinarski sindrom posjeduje evo i Gojer (alternativni teatar, ratni teatar), jer je etički i umjetnički angažiran upravo tako da je subverzivan spram vladajućeg, normativnog, pa ako hoćete i ideološkog sistema vrijednosti sa jasnom željom da ga mijenja, utopijski sanjajući humanizam i ljudsko dostojanstvo, sa punom sviješću o tome kako je taj san, zapravo, neostvariv. Istovremeno, Gojer zna kako se jedan sistem može poraziti upravo utopijom i sve dok je ideja utopija, ona je vrijedna pažnje. Slijedeći ovaj paradoks utopijskog sna proslavili su se njegovi zemljaci, Tin Ujević, Dževad Karahasan, Avdo Humo, Antun Branko Šimić, Hamza Humo, Zuko Džumhur, Mirko Kovač, Mehmedalija Mak Dizdar, Alija Isaković, Sead Mahmutefendić i drugi. Radi toga samoprepoznavanja i utopijskog sna Gradimir Gojer kontekstualizira sebe u ovaj dragocjeni niz bisera naše kulture.
Druga biografska činjenica, bolna kako veli Gojer, na njegovoj identitarnoj mapi, zapravo je identitarna trauma koja ga je tjerala, još od malih nogu, u potragu za pitanjima koja, kod ljudi koji imaju jasno biološko porijeklo, nikada neće biti „na stolu“. Njegovo suočenje sa surovošću života i pitanje vlastita identiteta moralo je biti poput kafkijanskog buđenja i značilo je ulazak na kapiju života, koju su mnogi pisci i velikani umjetnosti prekoračili prije, ali će i poslije Gojera. Ali gle čuda, sudbinu odrastanja i odgajanja bez roditelja okusili su Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Alija Isaković, Sead Mahmutefendić i cijela plejada južnoslavenskih, vrhunskih pisaca i umjetnika i kada bismo nastavili ovaj niz došli bismo i do nobelovaca, pa evo i do Gradimira Gojera, kojima je identitarna trauma bila motor i gorivo da ostvare neostvarivo i da postignu izvrsnost na najvišem nivou. U čemu je“vrag“? Otvara se hiljadu pitanja i isto toliko odgovora, ali i subverzivno i jeretičko pitanje; jesu li roditelji pomoć ili smetnja odrastanju njihove djece? Odgovor ostavljam vama jer ni sam ne znam razloge, samo znam da ptići, koji prvi napuste gnijezdo, imaju najbolje izglede na opstanak. Djetinjstvo može biti ružno i frustrirajuće sjećanje, mada nikada ne znamo da li je veći podstrek našem duhu to negativno, ružno sjećanje ili ono bljeskovito i prijatno vraćanje u spoznati svijet djetinjstva. Prijatnost nije uvijek saveznik aktivnog duha kao što nije ni neprijatnost, izvan svake sumnje. Ipak, prepreke i neugodnosti uče nas temeljitije životu i tjeraju duh u akciju snažnije i brže nego prijatnosti i ugodnosti. Eto vidite, iz toga paradoksa, što je najbolja stilska figura moderne da se koliko toliko obuhvati suština života, rastu najljepši cvjetovi, a koje, slijedom naše zemne i tradicionalne slike svijeta, nikada ne bismo očekivali. Treba promijeniti tačku gledišta, a na tu bolnu i tegobnu operaciju odlučuju se samo najhrabriji i najpronicljiviji, jer im se onda valja suočiti sa novom slikom svijeta. A to nije lako.
Gojerov autoportret, prikazan u ovoj knjizi, ostaje u rangu univerzalno vrijednog radi toga što je njegovo težište na traženju i i izražavanju duhovnog identiteta njegove ličnosti. Slika o sebi u autobiografiji, upravo radi snažnog prisustva subjektivnog, zna biti nesigurna i često neobjektivna, što zbog vremenske distance u odnosu na ljude i događaje, što zbog ljudskog poslovičnog hvalisanja ili posve skromnog interpretiranja stvari. Stoga je neophodna obazrivost prema autobiografskoj priči, kakvu je recimo Gete prakticirao, opisujući u starosti vlastiti život, prikupljajući sve dostupne podatke i izvore, počev od ličnih dnevnika i zabilješki pa do tuđih tekstova i opaski na marginama, kako ne bi iznevjerio istinu. Sličnu metodologiju primjenjuje autorica ove knjige citirajući i selektirajući tekstove Gojerovih suvremenika i književnih ili pozorišnih kritičara, koji su u raznim povodima pisali ili govorili o ličnosti i djelu Gradimira Gojera. Ovdje dolazimo do fascinantnih podataka o mnoštvu ljudi, koje ova knjiga akceptira, a koji su na neki način učestvovali u formiranju Gojerove ljudske i umjetničke aure. Profesori, kritičari, redatelji, glumci, sportisti, političari, pjesnici, kulturni radnici, direktori, privrednici, revolucionari u društvu sa Gradimirom Gojerom legitimiraju veličinu njegove ličnosti i uvjerljivo govore o njegovim profesionalnim i umjetničkim dometima, ali istovremeno portretiraju jednu cijelu epohu kulturnih dometa. Svi ovi ljudi, zajedno sa Gradimirom Gojerom, obilježili su vrijeme svojom profesionalnošću i izvrsnošću, formirajući i prezentirajući javno mijenje i kulturni ukus jedne epohe.
Na kraju valja se pokloniti pred marljivošću i pregnućem Svetlane Broz, što je uspjela sklopiti mozaik artefakata i priča o Gradimiru Gojeru, ali poznavajući Gojerov radoznali, renesansni duh, siguran sam kako on još uvijek nije rekao posljednju riječ u svojoj bogatoj karijeri, pa će ovaj portret umjetnika morati doživjeti novi apendiks ili će na kraju sam Gojer napisati memoare iz kulture, što bi bio prvorazredni kulturni čin.
