Foto: Arhiv
Komisija UN-a za pomirenje za Palestinu (UNCCP) osnovana je krajem 1948., a godinu kasnije osnovano je pomoćno tijelo, Misija UN-a za gospodarsko istraživanje Bliskog istoka. Cilj tog tijela bilo je mapiranje gospodarske situacije u arapskim zemljama te provedba različitih sporazuma kojima bi se zbrinulo barem dio od 750 tisuća Palestinaca protjeranih tijekom Nakbe.
Među prvim potezima te misije bilo je potpisivanje sporazuma o zapošljavanju palestinskih izbjeglica s kraljem Saudijske Arabije Ibn Saudom i naftnom kompanijom Aramco. Iako se Aramcovo zapošljavanje tisuću Palestinaca povijesno često prikazuje kao gestu Ibn Saudove velikodušnosti, tim je činom saudijski kralj demonstrirao svojim američkim pokroviteljima da je voljan podržati novonastali režim u Izraelu. Zapošljavanje Palestinaca bilo je blagodatno i za kompaniju Aramco koja se pokušavala riješiti talijanskih radnika kojima je glavna mana bila sklonost štrajkanju.
Godine 1950. palestinski radnici tako su uz Saudijce postali najbrojniji među graditeljima luke Dammam, još uvijek najveće u Perzijskom zaljevu. Prevrtimo film za pola stoljeća i Saudijska Arabija postala je ključna zemlja za uvoz oružja na Bliskom istoku, koje se za potrebe ratova diljem regije prodaje i šverca preko saudijskih luka. Važno je i oružje koje Saudijska Arabija nabavlja i zadržava za vlastite potrebe, primjerice ono kakvo se u toj zemlji recentno koristilo za presretanje projektila i dronova koje su iz Jemena lansirali hutisti s ciljem da pogode Izrael.
Oružje se na Bliski istok prodaje i transportira primarno iz američkih i europskih luka, što su odavno prepoznali palestinski sindikati, pozivajući svoje američke i europske kolege na bojkot trgovine oružjem. Više od trideset palestinskih sindikata i lani je u oktobru uputilo pismo u kojem lučke radnike i radnice pozivaju da blokiraju transport oružja namijenjenog Izraelu, kao i rad kompanija koje na druge načine podržavaju okupaciju Palestine. Na njihov su poziv u međuvremenu odgovorili radnici u napuljskoj luci, koji su odbili rukovati pošiljkama oružja za Izrael. Isto su učinili i radnici u Barceloni.
Iako je Međunarodno udruženje transportnih radnika zauzelo jasnu poziciju spram Palestine, glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske Neven Melvan ističe da sindikat “ne osjeća potrebu za zasebnim priopćenjima i akcijama”, ali “jasno podržava stavove krovne organizacije”
U Genovi su radnici prosvjedovali i odbili utovarivati brodove izraelske brodarske kompanije ZIM Integrated Shipping Services. Zajednički su djelovali talijanski sindikat Unione Sindicale di Base, turski sindikat Nakliyat Is i nekoliko pomorskih sindikata iz Grčke, zatraživši od vlada svojih zemalja da zaustave transfer oružja iz domaćih luka. Naglasili su pritom da je povijest lučkih radnika i radnica puna primjera organiziranja protiv izrabljivanja, fašizma, rasizma i kolonijalizma. U februaru je indijska Federacija radnika u vodnom prometu (WTWF), koja predstavlja tisuće radnika stacioniranih u jedanaest glavnih luka te zemlje, priopćila da će odbiti rukovati oružjem namijenjenim Izraelu.
Pomorski sindikalni sektor diljem svijeta je među aktivnijima u kritiziranju i bojkotiranju Izraela, ali na domaćem terenu u tome stojimo na klimavim nogama. Upitan o toj temi, glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske (SPH) Neven Melvan kazao je da SPH “nije politička organizacija”, ali da podržava stavove koje objavljuje Međunarodno udruženje transportnih radnika (ITF), koje se “desetljećima bavi problemima Palestinaca i njihovim pravima koja nisu ugrožena od jučer, nego od 1940-ih”. Melvan je istaknuo da SPH kao sindikat “ne osjeća potrebu izlaziti sa zasebnim priopćenjima i akcijama”, ali “jasno podržava stavove krovne organizacije”. U svojim je pak priopćenjima njihova krovna organizacija ITF zamolila sve svoje sindikate da se aktiviraju u zalaganju za mir, napomenuvši pritom da “povijesni kontekst i temeljni uzroci sadašnje krize ostaju glavno pitanje koje se mora riješiti”. Iako je ITF zauzeo jasnu i proaktivnu političku poziciju, Sindikat pomoraca Hrvatske o Palestini progovara samo kad ih se povuče za rukav.
Zbog takve “suzdržanosti” ispaštaju ljudi u Gazi, ali se ispuhuje i domaći potencijal sindikalnog povezivanja i osnaživanja. Palestinski sindikati internacionalizam lučkog radništva ne zazivaju ni slučajno ni usputno. Takve su se radničke prakse mnogo puta pokazale uspješnima ne samo u postizanju specifičnih kratkoročnih ciljeva, nego u dugoročnim progresivnim političkim efektima u lokalnim zajednicama.
Tijekom izraelskog napada na Gazu 2008. i 2009. inicijativa Bojkot, deinvestiranje i sankcije (BDS) poticala je lučke radnike da se suzdrže od utovara i istovara izraelskih brodova. Na njihov se poziv prvo odazvao Južnoafrički sindikat transportnih i srodnih radnika (SATAWU), čime su radnici u Durbanu postali prvi u svijetu koji su odbili iskrcati teret s izraelskog broda. U SAD-u su nakon toga organizirane akcije pod sloganom “Blokiraj brod”, koje su počele 2014. bojkotom u luci Oakland. Te su akcije označile pomak u guranju međunarodne sindikalne solidarnosti dalje od simboličnih propalestinskih gesta i rezultirale opipljivim ekonomskim gubicima za Izrael. Ometanja i brojna kašnjenja ZIM-ovih brodova dovela su 2014. do prekida poslovanja te izraelske kompanije na zapadnoj obali SAD-a. Tek je 2021. ZIM nastavio s radom na tom području, kada su u pogon stavili novi brod iz Kine.
Akcijama solidarnosti s Palestinom od 2019. se bave istraživačice Katy Fox-Hodess i Rafif Ziadah, koje su u nedavnom razgovoru s povjesničarom Peterom Coleom iznijele nekoliko važnih lučkih lekcija za političko organiziranje. U njihovom se istraživanju pokazalo da su akcije bojkota u lukama bile uspješnije kada su u njima uz lučke radnike sudjelovali i aktivisti (udruge civilnog društva, neformalni kolektivi i inicijative), ali je pritom presudan bio odnos aktivista i sindikalista. Što su čvršći bili odnosi aktivista sa sindikatom, to je veća bila uspješnost akcija. U tom je procesu nagrižen konsenzus podrške Izraelu u sindikalnom sektoru SAD-a, pa je tako ove godine reagirao i mainstream nacionalni sindikat Američki sindikat poštanskih radnika (APWU), koji je prvi puta pozvao na prekid ratovanja u Palestini.
Pripreme za akcije “Blokiraj brod” bile su dugotrajne, a osim “standardnog” sindikalnog rada uključivale su informiranje o tome tko i kako naoružava Izrael, razvijanje sistema praćenja kretanja brodova, kao i učinkovitih metoda za mobiliziranje ljudi i brzu provedbu blokade. Među ostalim, osmišljeni su raznoliki sustavi informiranja i komunikacije među grupama radnika i aktivista, kao i rasporedi dijeljenja automobila i obavljanja vožnji kojima se grupe aktivista brzo prebacivalo prema lukama. Pripremalo se pažljivo i opsežno i za slučajeve policijske represije i pravnih zavrzlama. Aktivisti su u suradnji sa sindikatima uspijevali značajno umanjiti opseg takvih intervencija, osobito kada su mudro koristili pravne alate, npr. odredbe kao što su zdravstvene i sigurnosne klauzule u radnim ugovorima (na koje se radnici mogu pozvati kada odbiju raditi).
Najteže je bilo, zaključuju Fox-Hodess i Ziadah, održavati kontinuitet organizacijskih napora između perioda većih mobilizacija. Ondje gdje je organizacijski kontinuitet zaživio, presudan je bio zajednički rad aktivista i sindikata u drugim domenama, kao što su prosvjedi i štrajkovi koji se nisu ticali Palestine. Iako je Palestina mnogima bila “ulazna karta” za aktiviranje i povezivanje, zajedničkog rada i uspjeha još uvijek ima tamo gdje Palestina nije ostala jedina poveznica.
