Ovih dana, kako vidimo, politika u Hrvatskoj temeljito se čisti od ljevice. Prave ljevice koja na zasadama antifašizma i temeljnih ljudskih prava beskompromisno ustaje za prava radnika, koji su pretvoreni u roblje neoliberalnog kapitalizma. Ljevica nije i ne može biti centristička, niti prava ljevica može biti u kohabitaciji s liberalnim čuvarima banaka i krupnog kapitala. Rad i radništvo nikada nisu bili poniženi kao danas i tu mislim i na našu stranu braću koja žive u nehumanim uvjetima u Hrvatskoj. Ljevica mora biti taj štit i udarna igla.
Zemlja bez prave ljevice osuđena je na lažnu, koja će sustavno ignorirati sve ono za što su ginuli naši očevi, majke, djedovi. Glas ljevice glas je radnika u trgovini, konobara, kuhara, čistačice. Sramotnom revizijom povijesti i sustavnim marginaliziranjem ljevica se polako ali sigurno uklanjala iz društvenog i političkog prostora da bi joj konačni udarac zadali upravo oni koji se nazivaju socijaldemokratima tj. “lijevom” opcijom u Hrvatskoj.
Polariziranjem Hrvatske na dvije opcije, dva izbora, perfidno se usmjeravaju građani kao ovce da je sve drugo rasipanje glasova ili voda na mlin jedne od ponuđenih opcija. Njihova težnja jest ta da se 18. aprila svi probudimo u zemlji u kojoj će sve biti po starom, dakle u smjeni jednih ili drugih, što gledamo zadnjih trideset godina. Zemlji ne pravih reformi već kozmetičkih, zemlji u kojoj vladaju korporacije, strani uvozni lobiji i banke. Takvoj zemlji ne treba ljevica, posebno ne ona radikalna, koja se beskompromisno bori protiv njihova izdajništva. Izdajnici vladaju ovom zemljom od njena začetka. Od pretvorbe, privatizacije do poltronstva danas. Naša je zemlja prodana, silovana, izručena stranom kapitalu. U svojoj zemlji mi smo roblje, poslušne jedinke u krdu koje nazivamo slobodom. Za slobodu su ginuli najbolji, a prodali su je najgori od nas. Sramotno micanje ljevice iz političkog života ove zemlje zadnji je čin izdaje i konačna potvrda da bilo koji oblik pobune, otpora ili ustanka nas robova neće imati svoj politički niti bilo koji drugi legitimitet.
Liberalna opcija nikada neće izvesti radnike na ulice, kao što nikada neće štititi prava malih ljudi, već onih koji vladaju njima. Micanje ljevice van političkog prostora opasan je presedan u društvu koje nema jasne i regulativne mehanizme koji štite radnička prava, kao što je izuzetno svjetonazorski opasno za zemlju ionako polariziranu sramotnom revizijom povijesti. No ono što najviše boli nas obične radnike ove zemlje poruka je vladajućih kako nas je malo, kako smo nebitni i kako smo relikt prošlosti koja nema mjesta u njihovom vrlom, korporativnom svijetu.
Drugim riječima, mi smo tu da služimo, čistimo njihove apartmane, radimo za minimalce i šutimo. Kada mi netko kaže da šutim, kada mi netko kaže da sam nesposoban, nebitan ili ne zaslužujem ništa bolje, sjetim se svog djeda. Časne starine koju su jednom slično uvjeravali gdje mu je mjesto u njihovom vrlom svijetu. Moj je djed pljunuo i izgradio novi, bolji svijet za svoju djecu i unuke. Možda nismo sposobni da napravimo isto, ali vas uvjeravam da smo dovoljno sposobni da im pokažemo kako nas još ima i da ljevica u Hrvatskoj nije i ne može nestati. Barem dok je nas živih – unuka svojih slavnih djedova.
SF/SN
