Foto: Dejan Rakita/Pixsell
Da je nacionalizam samo obmana za narod, koja, kada je uspješna, vodi u bezumlje i smrt, mogli smo da vidimo u prethodnih tridesetak godina. Nacionalistički diskurs uvijek je služio u interesima domaće političko-ekonomske elite i tako smo u ovih tridesetak godina mogli vidjeti razne retoričke vještine i šarene nacionalističke laži kako prolaze u narodu i uzimaju glasove. U ovom diskursu mogle su se primijetiti tri stvari – rat je bio nužan, postratne republike i entiteti garanti su slobode ovog ili onog naroda i negiranje ili racionalizaciju zločina. Jedan od ovih zločina na prostoru BiH bio je rušenje bogomolja i etničko čišćenje stanovništva. U kontekstu srpskog nacionalizma u Banjoj Luci to je bilo rušenje džamija i objekata koji pripadaju njihovom kompleksu, kao i protjerivanje, silovanje i ubijanje nesrpskog stanovništva. Tako su u periodu 1993. godine skoro sve banjalučke džamije uništene, a njihovi dijelovi razbacani po deponijama i rijeci Vrbas. I ovo je bilo nešto što se veličalo. Kada je nakon rata započeo proces obnavljanja banjalučkih džamija, srpski nacionalisti digli su se na noge i počinili veliko nasilje nad Bošnjacima, a jedan primjer toga jeste napad na Bošnjake koji su 2001. godine došli na polaganje kamena temeljca Ferhadije. Tada je ubijen vjernik Murat Badić. Kroz velike napore Islamska zajednica u Banjoj Luci došla je do slobode da obnovi svoje vjerske objekte i ponovo vrati sliku stare Banje Luke koja je bila utemeljena na multikulturalizmu. Sedmog maja, kada se obilježava Dan džamija u BiH kao sjećanje na rušenje Ferhadije u Banjoj Luci, ove godine obilježen je uz otvaranje druge poznate banjalučke džamije Arnaudije. Na otvaranju su prisustvovali i vladajući iz Banje Luke, uključujući Milorada Dodika, Željku Cvijanović, Draška Stanivukovića itd.
Ali govor Milorada Dodika bio je sada potpuno suprotan onomu što je propagirao u skorije vrijeme. Dodik najednom govori kako je rušenje Arnaudije bila greška, odjednom se zahvaljuje ambasadi Turske, koja je uložila novac u obnovu (bez ijednog spomena o ”stranim plaćenicima”), odjednom navodi kako na ovim prostorima može da bude mir. Odjednom Dodik govori kako razni političari šalju uzavrele poruke, ali da zapravo svi ljudi žele mirno da žive i imaju jednaka prava i da je ova džamija simbol toga. Dodik je na ovom skupu sve akcije VRS nazvao bezumnim, a svojim govorom implicirao je da je postojanje entiteta besmisleno. Ukoliko svi možemo živjeti ravnopravno, mirno i zajedno u multikulturalnosti, koja je poenta odvajanja republika i stvaranja entiteta? Koja je poenta Federacije, koja je poenta Republike Srpske? Neko bi se ponadao i rekao da je Dodik postao antinacionalistički političar koji zagovara jedinstvo svih naših naroda, ali tridesetogodišnje iskustvo nam govori da je priroda domaćih tajkunskih političara prevrtljiva, oportuna i da u različitim situacijama govore onako kako smatraju da treba kako bi dobili na popularnosti.
Svega nekoliko dana ranije imamo govor Dodika gdje govori protiv rezolucije o genocidu u Srebrenici i navodi kako ne može sa Bošnjacima dijeliti ni vazduh, a kamoli druge vrijednosti. Možemo svakodnevo čuti njegov govor o odvajanju RS-a od BiH i kako je najbolje da se na miran način rastanemo govoreći kako je BiH greška, a sada odjednom čujemo njegovu retoriku o tome kako suživot nema alternativu. Njegova politička kampanja utemeljena je u tzv. referendumu i želji da se RS osamostali, a na skupštini koja je prenesena 28. marta širi nacionalističku propagandu navodeći kako Bošnjacima treba pripasti samo 25% teritorije BiH jer ovi ”srpski” gradovi nisu njihovi. Ali on nije samo stao tu. Ranije, nakon devetojanuarske parade, Dodik je veličao djela Radovana Karadžića i Ratka Mladića, smatrajući da su oni bili nosioci slobode srpskog naroda, još jedanput negirajući genocid u Srebrenici. Na devetojanuarskoj paradi, koja je bila održana u Banjoj Luci, Dodik je čak odlikovao poznatog nacionalističkog ideologa i muzičara Mirka Pajčina (Baja Mali Knindža) ordenom “Njegoša I reda”. Na skupu ”Srpska te zove”, koji je nedavno održan u Banjoj Luci, Dodik je samo ponavljao ovo što redovno slušamo, ali ideolozi oko njega nisu se libili da Bošnjake nazivaju ”muslimančinama”, da vrijeđaju pripadnike LGBT populacije i da jasno daju do znanja kako suživot nije moguć. Dodik govori o suživotu, ali odjednom vidimo Nacrt zakona o Izbornom zakonu Republike Srpske. Odjednom vidimo izgradnju kulture sjećanja kroz spomenike, izložbe, filmske projekcije itd. o tim ”bezumnim” pripadnicima vojnih formacija, koje su pod naredbama svojih generala na čelu sa Mladićem i Karadžićem, koje Dodik veliča, sistematski brisali kulturu Bošnjačkog naroda zajedno s tim narodom. Kada je Radoslav Brđanin, poznati ratni zločinac koji je osuđen na 32 godine zatvora, umro, Dodik je na svom Twitter-računu objavio kako će Brđanin ostati upisan velikim slovima u istoriju srpskog naroda.
Prema portalu ”Mapiranje mržnje” možemo ukucati Dodikovo ime i tačno dobiti kada je govorio protiv drugih naroda. Tako je govorio da hrišćanska i muslimanska zajednica ne mogu živjeti zajedno, da su pune džamije sigurnosna prijetnja, da ne želi inspektore s ”mirisom iz Sarajeva”, a pjevao je i četničku pjesmu koja je posvećena Mani Rokviću 1941. godine koji je predvodio napad na opštinu Krnjeušu u kojoj su mahom živjeli Hrvati, a koja je spaljena do temelja nazivajući Hrvate ustašama. Ali to nije jedina pjesma koju je Dodik pjevao, pjevao je i poznatu četničku pjesmu ”Od Topole pa do Ravne gore”. Pa sa kojim Dodikom mi imamo posla onda?
Ovo šizofreno političko cijepanje poznato je u našoj građanskoj politici. Sva suština građanske politike, pogotovo one desničarske, nacionalističke, u prikupljanu je ekonomskog i političkog bogatstva. Ovi će političari govoriti ono što se najbolje prodaje u narodu, a radiće sve na tome da se njihov diskurs najbolje prodaje. Njihova ekonomska funkcija privatnih gospodara stvara im mogućnost da proizvodu krize, a njihova birokratska politička funkcija stvara im mogućnost da te krize iskorišavaju u svoju profitabilnu korist. Tako naši političari grade i ekonomska i politička carstva dok naši narodi žive u bijedi. Oni se ne mogu dogovoriti jedino oko toga ko će od njih da bude gospodar ovog carstva, pa je glavno rješenje toga ratni sukob i zauzimanje teritorija. Ali za to je potrebno topovsko meso – narod. A narod sada najbolje pada kada osjeti strah i ugroženost, pa je zato nacionalizam kao sredstvo stvaranja straha i ugroženosti ključan. Da se sutra formira Komunistička partija i njen revolucionarni duh obuhvati naše narode, odjednom bi se za stolom našli i Dodik, i Bakir, i Čović, i Nešić, i Isak, i Komšić, i sva ostala nacionalistička elita ujedinjeni u borbi protiv nove narodne vlasti. Odjednom bi nacionalizam nestao, a četnici i ustaše bi ponovo sjeli zajedno u nekom hotelu da smišljalju plan borbe protiv naroda. Da većina naroda sada odjednom promijeni mišljenje i zatraži formiranje zajedničke republike, Dodik bi prvi podržao ovu ideju.
Ali Dodik je u pravu kada naziva ovo tridesetogodišnje iskustvo nacionalističke politike i zločina bezumnim. No time se on samo smije u lice vlastitim biračima, pa i srpskom narodu u cjelini, koji je nasjeo na ovu bezumnost, koja je Dodiku, a i njemu sličnima, donijela vlast, moć i bogatstvo.
U govoru naroda koji je došao na otvaranje Arnaudije, kako bošnjačkog tako i srpskog, mogli smo čuti samo jedno – svi želimo mirno živjeti i graditi svoje živote, nebitno ko je ko. U zajedništvu. I time imamo jasan dokaz da je sistem vladavine naroda daleko napredniji od sistema vladavine stranaka, jer mržnja, nacionalizam i rat nikada nisu bili proizvod čitavog naroda, nego samo jednog uskog kruga onih koji brinu za vlastito bogatstvo.
