Foto: Robert Anic/Pixsell/Arhiv
“Zeleni” biciklist i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević – jedan od marnih graditelja sedam metara dugačkoga i četiri i pol metra visokog Trojanskog konja, kojim su aktivisti Zelene akcije i udruge Pravo na grad prosvjedovali 2010. godine protiv devastacije Varšavske ulice u srcu hrvatske metropole – nije zaslužio drugi mandat i samo zato, jer je “beli Zagreb grad”, je li, pretvorio u smrdljivo smetlište već prvih godina prvog mandata. Ne samo da je prevario birače obećanjem kako će zatvoriti opasno odlagalište otpada na Jakuševcu, deaktivirati ekološku bombu gotovo veličine Himalaje na kojoj su nedavno nastradali radnici Čistoće, otvoriti centar za gospodarenje otpadom u Resniku, ali i uvesti reda u odvajanje i odvoz kućnog otpada po najboljima europskim standardima nego je i unazadio ekološke standarde u tom području što ih je baštinio od svog prethodnika Milana Bandića.
Zagreb ostavlja ružnu, nekada napuljsku sliku uneređenih kontejnera za kućni otpad, pretrpanih i zatrpanih kojekakvim vrećicama, koje se rijetko ili ponekad tjednima ne odvoze, oko kojih se skupljaju glodavci, vrane, pa čak i divlje svinje, lisice, i sl. iz okolnih šuma i polja, što prijeti i gadnim epidemijama. Lani je s proljeća na ljeto eksplodirao veliki skandal budući da specijalizirane službe Zagrebačkog holdinga – a Skupštini predsjeda osobno gradonačelnik, sic transit – tjednima nisu kosile vrlo visoku travu u parkovima i na drugim javnim površinama (kosilice su se navodno kvarile na pokisloj travi, a nije bilo rezervnih dijelova, sic transit), pa je grad sličio neurednoj savani u kojoj se skrivala/gmizala kojekava gamad.
Ljudi su uzaludno negodovali, četveronožni kućni ljubimci izbjegavali, a mediji tražili krivce. Strani turisti su se zgražali: “Zar tako izgleda jedan povijesni srednjoeuropski grad?! Glavni grad države članice EU-a!” Ove se pak godine trava kosi koliko-toliko na vrijeme, ali kosci ostavljaju iza sebe gomile svježe pokošenoga što danima nitko ne odvozi, trava kisne i trune, a nesnosan se smrad širi kvartovima.
Obećanje za novi mandat
Gradonačelnik Tomašević – već je najavio kandidaturu sljedeće godine za drugi mandat “gradskog oca” – zadovoljan dobrim rezultatom njegove platforme “Možemo!” na parlamentarnim izborima (10 mandata) i velikim ambicijama na europarlamentarnim – nije zaslužio prolaznu ocjenu svojih sugrađana na ispitu iz zbrinjavanja otpada. Sramotno, tvrdi da mu je za ostvariti obećanja iz prošlih gradskih izbora potreban, pazi sad, “još jedan mandat. U prvom smo zaista mnogo postigli, izgradili smo vrtiće i jaslice, smanjili broj neupisane djece, planirali i počeli gradnju većeg broja novih predškolskih ustanova, ubrzali obnovu potresom stradalih objekata i sanirali velike naslijeđene dugove tako da Zagreb posluje pozitivno i ima novca za nove velike projekte”.
Zagreb navodno posluje pozitivno, ali je nekidan – aljkavošću svoje birokratske uprave – izgubio ogroman europski novac za obnovu katastrofalno dotrajale vodovodne mreže. Neki dijelovi su još iz doba Austro-Ugarske, cijevi pucaju, gubitak vode je enorman, a neka pak (pri)gradska naselja ni potkraj prve četvrtine 21. stoljeća još nemaju vodovod. Kada će imati, ne znaju ni bog niti vrag, pogotovo – gradonačelnik Tomašević. Na skandal s gubitkom europskog novca za obnovu vodovodne mreže istodobo se prilijepio skandal s opskrbom blizu 300.000 zagrebačkih kućanstava plinom. Gradska plinara je za 0,007 eura za kWh plina izgubila na HERA-inom natječaju opskrbnu koncesiju u korist Međimurje plina.
Nakon 160 godina poslovanja Gradska plinara Zagreb izgubila je svoje tržište u metropoli, a više stotina radnika ostaje bez kruha. Tomašević se neuvjerljivo opravdava i traži krivce oko sebe, što je neodgovorno prema građanima, koji su također dovedeni u neizvjesnost u odnosu i na urednu opskrbu plinom i na njegovu cijenu ubuduće. Da paradoks bude veći, je li, gradonačelnik se Tomislav Tomašević u četiri godine nije ni dotaknuo nekoliko uistinu krucijalnih gradskih problema s višedesetljetnom bradom koju je također obećao podšišati. A nije. Dapače, ostavio ju je bujati do, nada se, drugog mandata? Recimo, nije se ni dotaknuo nepodnošljivih prometnih gužvi radnim danom ujutro i poslijepodne na ulazima/izlazima iz Zagreba sa sve četiri prigradske strane, ali i na ulicama. Poslovičan je već poblem manjka parkirališta, podzemnih garaža etc.
Odvoz, način naplaćivanja i zbrinjavanje kućnog otpada ipak su problem nad problemima zbog kojega gradska vlast parlamentarne platforme “Možemo!” i njezin gradonačelnik prolaze ili padaju na izborima sljedeće godine. Tomaševićev redikulozni prethodnik Milan Bandić – naprasno je umro u čudnim okolnostima 2021. godine te, karikaturalno, pokopan na divljem parkiralištu izvan mirogojskih Arkada, sic transit – građanima je godinama bio vreća za šaketanje zbog odvoza i zbrinjavanja otpada, koji se odvozio najprije svaki dan, potom (zbog štednje) svaki drugi, pa treći dan u tjednu… Ali se odvozio, a radnici Čistoće su metlama i lopatama svaki put čistili građanski nemar/nered oko kontejnera.
U Tomaševićevu mandatu toga više nema. Očajni građani s nostalgijom se sjećaju šestomandatnog aroganta koji “jest trpao sebi u džepove, ali je i nama davao”. Njegov je nasljednik – koliko se javno znâ – “niti pije, niti šarcu daje” – uveo razvrstavanje otpada već na kućnom pragu, fiksnu cijenu odvoza je ostavio na Bandićevoj razini, ali neizravno povisio time što su građani obavezni (pod prijetnjom komunalnih redara i novčanih kazni) kupovati plave plastične ZG vrećice za odlaganje tzv. mješovitog otpada (10, 20 i 40 litara). Grad Zagreb pak je dvaput godišnje besplatno dijelio kućanstvima žute (za plastiku i metal) i smeđe vrećice (za biološki otpad), koje se načelno, odvojeno odvozi jedanput na tjedan. Ako se ikada odvozi. Sudeći po smradu i ružnom neredu oko kontejnera, otpad je tzv. Zeleno – lijevo – liberalnim ZG vlastima zadnja briga na svijetu.
Za toplijih dana i osobito ljeti smrad i opasnost od zaraze, neke gadne epidemije i osjećaja da se živi na smetlištu – dnevna su činjenica. Papir se posebno odlaže u tzv. plave kontejnere, no porazne su videodojave i medijski izvještaji o tomu da vozila Čistoće redovito iskrcavaju tone i tone već razvrstanoga kućnog otpada na isto mjesto – na Jakuševcu – koje je imalo biti bezuvjetno zatvoreno još prije nekoliko godina. “Beli Zagreb grad” iz tradicionalnih stihova i s austro-ugarskih razglednica Agrama postalo je za Tomaševićeva gradonačelnikovanja i “Možemo!” na vlasti smrdljivo, ružno smetlište, divlje odlagalište, ekološka bomba što kritično otkucava. Nema tu nikakvoga “ali” i “moramo učiniti”, moralo se i moglo učiniti. Nikakav novac nije bio niti jest u pitanju, jer je zagrebčki proračun veći od svih proračuna lokalnih i regionalnih samouprava zajedno.
Ako može jedna Ljubljana, metropola susjedne države, gdje ljudi mogu jesti s asfalta uzorno čistih ulica i trgova, zašto Zagreb ne bi mogao?! A ima i više novca od Ljubljane, pa i savjesne, sposobne ljude koji znaju kako prepraviti napuljski Zagreb u ekološki uzornu Ljubljanu. Ako pak Tomašević i njegovi u gradskoj vlasti ne znaju, ne žele ili ne mogu, zašto se ne odvezu tih 138 kilometara u Deželu i samo prekopiraju ljubljansko rješenje? Ne treba tu puno pameti, samo copy and paste potez.
“Gdje su nestale smeđe vrećice za biootpad u Zagrebu?” – Jutarnji list citira ovih dana pitanje zabrinutih građana. “Čitatelji nam se naime žale da ih nisu dobili na vrijeme, a da ne znaju kada će dobiti nove. Sa sve višim temperaturama, biootpad se brže razgrađuje i počinje smrdjeti pa su mnogi od njih očajni.“ Te su se vrećice, uz one za plastiku, besplatno dostavljale kućanstvima, a sada je iz nepoznatih razloga sve stalo. Neće valjda biti da je Tomašević uveo tu vrst štednje u Zagrebački holding – najveće poduzeće u državi sa 7782 radnika (31. prosinca 2020), koje je u vlasništvu grada Zagreba – pa Uprava ima obraza poručiti građanima: “Ako više nemate smeđih vrećica, kupite ih sami ili zamotajte biootpad u papir i odložite u normalno smeće”. Sic transit. Zagreb gubi milijune eura u neredu – gomile krupnog otpada po kvartovima se ne razvrstavaju, zdrobe ih i odvoze u nepoznato, sortirnica za papir i plastiku nije izgrađena iako ima dozvolu, precijenjeni su kapaciteti za kompostanu etc. – jer se većina prikupljanja otpada oslanja na vanjsku uslugu. Reciklažna dvorišta nisu građanima naruku, ali i ne primaju svaku vrst otpada, npr. medicinski otpad iz kućne uporabe.
Kontejner za vratom
Očajni se Zagrepčani obraćaju medijima jer, kažu, “zovemo Čistoću, ali se nitko ne javlja na telefon, pa zovemo na opći broj Holdinga, i tamo ista stvar”. Ljudi već kupuju u trgovinama plave vrećice za miješani otpad, a sada ih se prisiljava kupovati i smeđe, što dodatno poskupljuje odvoz. Je li kvaliteta usluge bolja? Nije niti će biti, a politikantska gradonačelnikova obraćanja javnosti na presicama i njegove replike oporbenim vijećnicima na sjednicama Gradske skupštine nisu preporuka za bolji izborni ishod i o(p)stanak za gradskim kormilom.
“Manipulirate, gradonačelniče, podacima i predizborno obmanjujete javnost”, pisao je neki dan Tomaševiću vlasnik C. I. O. S. Grupe Petar Pripuz u povodu njegove izjave kojom je pozdravio odluku Visokoga upravnog suda kako je “zakonit model prikupljanja otpada u Zagrebu” te odbacio tvrdnje dviju udruga da je odzvonilo ZG vrećicama. Rekao je i to da su se za njegove “tri godine upravljanja Zagrebom prepolovili prihodi C. I. O. S. Grupe od Grada i gradskih poduzeća”, koja je Grupa monopolno (?) surađivala s Milanom Bandićem.
“Tijekom cijeloga mandata bivšega gradonačelnika Milana Bandića potpisani su okvirni sporazumi ukupne vrijednosti 58.385.672,32 eura (bez PDV-a), od čega su članice C. I. O. S. Grupe, izravno ili putem nositelja zajednice ponuditelja, ostvarile prihod od ukupno 19.692.675,00 eura (bez PDV-a, a u tom iznosu i najveći prihod od gotovo 12 milijuna eura za usluge preuzimanja otpada u sklopu sanacije posljedica potresa 2020)”, napisao je Tomaševiću ljutiti Pripuz. “Vi ste osobno u Vašem mandatu do sada potpisali okvirne sporazume, odnosno ugovore ukupne vrijednosti 76.222.042,41 eura (bez PDV-a), od čega su članice C. I. O. S. Grupe, izravno ili putem nositelja zajednice ponuditelja, do sada ostvarile prihod od 19.602.115,67 eura (bez PDV-a).“
Petar Pripuz se, tvrdi, “ne može oteti dojmu” da je ta gradonačelnikova manipulacija, zapravo, “nagovještaj početka izborne utrke”. Itekako, samo što nije nagovještaj, a još manje – početak. Kampanja već traje neko vrijeme – od parlamentarnih do europarlamentarnih izbora – i samo će još dobivati na zamahu i žestini, a problemi zbrinjavanja otpada i red u gradu Zagrebu mlinski su kamen o Tomaševićevu vratu. Hoće li ishod biti kao onomad prije pola milenija kada je inkvizicija na taj način testirala nedužnost “vještica”: ne potone li, nedužna je, utopi li se – kriva je! Sic transit. Figurativno, nitko s kontejnerom punim smrdljivog, raspadajućeg kućnog otpada za vratom nema šanse ne utopiti se.
