„Bio sam u rukama Milana i Sredoja Lukića. Rekli su mi da me vode na most, da me kolju i da me šalju Drinom u Žepu, da vide Žepljaci šta Višegrađani rade. Moj mlađi brat je počeo plakati, a onda su ga oni poslali majci, s porukom da im plati onoliko koliko joj život njenog djeteta vrijedi. Tada nisam ni bio potpuno svjestan šta se dešava, plašio sam se za brata, a o sebi nisam ni razmišljao, sve dok nisam vidio majku kako nosi pare i zlato kako bi otkupila moj život od zlikovaca. Moj život je koštao 2.000 maraka i nešto zlata koje je majka mogla skupiti od komšija i sugrađana zatočenih u školi…“
Ovako je nedavno za Avaz govorio Višegrađanin Azmir Šabanović, koji je imao 14 godina kada je, s majkom i ostalim civilima, zatočen u Osnovnoj školi “Hasan Veletovac” u Višegradu. Trideset dvije godine poslije, sa ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Drinu je spustio po jednu ružu praćenu Fatihom za oca, amidžu i ostale članove porodice i komšije ubijene tokom etničkog čišćenja ovog grada. Bolna Azmirova ispovijest samo je jedan od opisa stotina hiljada tragičnih priča u Višegradu, Podrinju, istočnoj Bosni, cijeloj Bosni i Hercegovini u proljeće 1992. godine.
Zatvori, blokiraj, zapali, pucaj da ne pobjegnu…
Prema podacima Udruženja porodica ubijenih i nestalih osoba “Višegrad ‘92”, u ovom bosanskohercegovačkom gradu je tokom agresije ubijeno oko 3.000 osoba, među kojima 127 djece. Za zločine počinjene u Višegradu osuđeno je 25 zločinaca na 400 godina zatvora, mjesec i po robije po ubijenom. Po monstruoznim ubistvima „prednjačio“ je Milan Lukić, koji je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu osuđen na doživotni zatvor, a uhapšen je u augustu 2005. godine u dalekom Buenos Airesu, u Argentini, gdje je godinama živio pod lažnim imenom.
Upravo je taj „heroj“, zajedno sa svojim ekipom zločinaca pod nazivom „Osvetnici“, tačno prije 32 godine, „junački“ zarobio 65 civila, uglavnom žena i djece (među kojima je bila beba od dva mjeseca), zatvorio ih, zaključao, i blokirao vrata na kući u Pionirskoj ulici u Višegradu i zapalio je. Tog 14. juna 1992. godine gorjela je „živa lomača“, zločinci su u zapaljenu kuću ubacili granatu te pucali na one koji su se pokušali spasiti bijegom kroz prozor. Preživjela je samo djevojka Zehra Turjačanin, koja je kasnije svjedočila pred Haškim tribunalom.
E sad, pogledajte kako pojedine turističke agencije iz Sarajeva najavljuju posjetu Višegradu i okolini: „Na ovoj zanimljivoj turi provest ćete dan u Istočnoj Bosni i otkriti značajne historijske lokacije te živopisno etno-selo u Srbiji…“ Pa se redaju i opisiuju turističke poslastice: Višegrad – grad poznat po starom kamenom mostu Mehmed-paše Sokolovića, od 2007. godine na listi zaštićenih spomenika UNESCO-a; Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine, u „Na Drini ćuprija“ piše o historiji ovog mosta. Na 600 metara udaljenosti nalazi se turistički kompleks Andrićgrad, poznat i kao Kamengrad, projekat režisera Emira Kusturice (i negatora genocida i ratnih zločina Milorada Dodika).
Četnička nova najava krvave Drine u Dobrunu
Slijedi posjeta manastiru Dobrun, sagrađenom 1343. godine, što ne bi trebao biti problem da nije jedne „sitnice“: svake godine se na ovom lokalitetu okupljaju stotine pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta, vijore se crne zastave s lobanjama, uz gusle se pjevaju pjesme o (ponovo) krvavoj Drini, veliča se ratni zločinac, đeneral Draža Mihailović, koji je uhapšen na ovoj lokaciji 13. marta 1946. godine, a sve to pomno prate i osvještavaju sveštenici Srpske pravoslavne crkve. Turistička posjeta ne uključuje obilazak malobrojnih bošnjačkih povratnika, da se izletnici, ne-daj-Bože, ne bi nasekirali i da im ne prisjedne tura.
Aranžman uključuje i posjetu susjednoj Srbiji, „etno-selu Drvengrad, još jednom djelu Emira Kusturice… atrakciji u potpunosti sagrađenoj od drveta“, a koja se „idealno uklapa u Park prirode Mokra Gora… Za kraj ture imat ćete priliku uživati u vožnji Šarganskom osmicom, jednoj od najatraktivnijih turističko-muzejskih željeznica u Evropi. U vozu ‘Nostalgija’ proći ćete kroz prelijepe prirodne predjele uskotračnom prugom…“ Treba li dodati da je vlasnik svih ovih ljepota i atrakcija već spominjani režiser?
Neće turisti na Ćupriji čuti priču o „otkupu glave“ dječaka Azmira Šabanovića za 2.000 maraka, da su oni koji nisu imali novca ili su jednostavno osuđeni na smrt bez obzira koliko bi neko za njih platio zaklani bačeni u Drinu, nije za „nježne izletničke uši“ poželjno ni spomenuti 3.000 ubijenih Višegrađana… Ne trebaju oni znati za „živu lomaču“, za izgorjele i spaljene u Pionirskoj ulici, taman posla da slušaju kako je Zehri Turjačanin izgorjela većina kože, da je molila srpske vojnike da je ubiju i prekrate joj muke…
‘Silovanje – strategija protjerivanja putem terora’
Zašto opteretiti ljubopitljive goste, kad već nisu čuli za živo spaljene djecu i žene u Pionirskoj ulici, još jednim teškim zločinom, i to samo 13 dana kasnije, u naselju Bikavac, kada je u kući živo spaljeno 72 bošnjačkih civila, a najmlađa žrtva bilo je jednogodišnje dijete. Nije baš „prigodno“ da se tokom posjete Višegradu čuje kako je ovaj grad bio podvrgnut “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja“ devedesetih godina, kako je istaknuto u haškim presudama.
Nije u ovu turu uključena posjeta hotelu „Vilina vlas“, mada taj ugostiteljski objekat „uredno“ prima goste, gdje su devedesetih godina brojne bošnjačke djevojke zatvorene, silovane i ubijene. Jedna od njih bila je 24-godišnja Jasmina (Mehmeda) Ahmetspahić, koja je iskočila kroz prozor sa trećeg sprata i izabrala smrt umjesto poniženja i mučenja. Posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni su u vještačkom jezeru Perućac, gdje su bačena tijela većine žrtava iz “Viline vlasi”. Haški tribunal je u više navrata presudio da je, “u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile, silovanje korišteno u strategiji protjerivanja putem terora“ te da su silovanja bila način na koji su “Srbi potvrdili nadmoć i pobjedu nad Muslimanima”.
Ostala je ta “nadmoć Srba nad Muslimanima” u Višegradu (i cijelom bh. entitetu Republika Srpska) i poslije rata. Neće lokalna (srpska) vlast u ovom gradu ni spomenuti, a kamoli obilježiti brojne zločine i hiljade ubijenih sugrađana. No, ne manjka zato „kulturno-sportskih“ manifestacija, plus četničko orgijanje i najava krvave Drine. Ako ima zainteresiranih, evo nekoliko zanimljivih eventa: srpsko sijelo, doček pravoslavne nove godine, plivanje za bogojavljenski krst, obilježavanje Prvog srpskog ustanka, dan boraca Vojske RS-a, dan Višegradske brigade, međunarodni folklorni festival, obilježavanje Vidovdana, sabor srpskog izvornog pjevanja, božićni turnir u malom fudbalu…
Skokovi i bacanje ubijenih sa višegradske ćuprije
Ipak, jedan „događaj“ ima međunarodni karakter – Skokovi sa višegradske ćuprije, „najatraktivnija i najposjećenija manifestacija u organizaciji Turističke organizacije Višegrad“, koja se održava od 2007. godine, a okuplja takmičare iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. I ove će druge subote u julu most Mehmed-paše Sokolovića biti pun sportskog adrenalina, brojni mladi ljudi nastojat će što bolje skočiti u hladnu Drinu, osvojiti nagradu. I niko se tada neće sjetiti Azmira Šabanovića, davno je, 31. maja, u vodu bačeno i otplovilo 3.000 bijelih ruža za 3.000 života, a kamoli ubijenih i bačenih sa Ćuprije.
Zločine počinjene u Višegradu međunarodni sudovi u Hagu nisu kvalificirali kao genocid, jer „tužilaštvo nije iznijelo dovoljno dokaza koji bi razumnom presuditelju bili dovoljni da donese zaključak da su teški uvjeti i zlostavljanja u nizu zatočeničkih centara bili usmjereni ka uništenju dijela tih etničkih skupina“. Znači li to da su „prihvatljive“ i „poželjne“ turističke ture i posjete Ćupriji, Andrićgradu, Dobrunu, Drvengradu, Mokroj Gori?
