Kao i bilo koja fotografija, tako i fotografija Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića iz Predsjedničkih dvora u sebi sadrži niz drugih, međusobno povezanih priča i fotografija, koje oblikuju njen kontekst i definiraju značenje. U tom je smislu fotografiju Tuđmana i Izetbegovića nemoguće razumjeti bez razumijevanja odnosa Tuđmana i Miloševića, baš kao što je odnos Tuđmana i Miloševića nemoguće razumjeti bez susreta u Karađorđevu i Tikvešu, u proljeće 1991. godine.
Iako su se već tada nalazili na suprotnim stajalištima po pitanju rješavanja jugoslovenske krize, Milošević i Tuđman na ovim su sastancima uvidjeli da im niko neće pomoći da postignu ono što tako očajnički žele, ako ne pomognu jedan drugome. Poenta je u tome da će stvarni smisao njihovih tajnih, u četiri oka vođenih razgovora, krvlju ispisati kasnija historija, koja će se, u najvećoj mjeri, prelomiti preko Izetbegovićevih, odnosno preko leđa njegove zemlje i njegovog naroda: uvjereni da svaki opstanak Bosne i Hercegovine može ići samo na štetu Hrvata i Srba, i Tuđman i Milošević su procijenili da je došlo vrijeme za postizanje konačnog dogovora o njenoj podjeli. Dogovora, koji je možda i nemoguće do kraja razumno objasniti s obzirom na gusto izmiješani, multietnički karakter bosanskohercegovačkog stanovništva ako ne zamislimo da su i jedan i drugi bili zaslijepljeni mesijanskim predodžbama o samima sebi kao o budućim nacionalnim herojima, onim rijetkim i obično malim ljudima što se uz pomoć sudbinskih sila uspiju uzdići do najuzvišenijih mjesta u historiji jednoga naroda.
Sastanak u Karađorđevu za Tuđmana je morao imati i drugu simboliku: četrdeset šest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, on je uz Miloševića odigrao ključnu ulogu u rušenju države u čijem je stvaranju učestvovao i s kojom je tokom šezdesetih godina XX vijeka došao u nepomirljiv ideološki sukob. Politički režim protiv kojeg se digao kao mladi komunist i partizan u velikoj je mjeri bio zasnovan na istom, fašističkom folkloru i velikohrvatskoj ideologiji kao i onaj koji je stvarao u posljednjoj dekadi XX vijeka, zbog čega tajni pakt dvojice predsjednika nije nemoguće protumačiti i kao pakt Tuđmanovog konačnog preobraćenja ili pak kao pakt osvete, kojim je novoj hrvatskoj državi grozničavo želio pripojiti ono što je smatrao da joj historijski pripada, odnosno ono što je smatrao da joj je Titova Jugoslavija nepravedno otela: dijelove Bosne i Hercegovine.
Otud fotografija iz Predsjedničkih dvora na neki način u sebi sadrži i čuvene fotografije iz Karađorđeva i Tikveša, na kojima Milošević i Tuđman sjede na terasi luksuznog odmarališta, šetaju stazama okolnog lovišta ili pak nazdravljaju jedan drugome uz čašicu šampanjca. Na ovoj potonjoj, osmijeh dvojice zlikovaca, kako je to svojevremeno primijetio pokojni Denis Kuljiš, govori više od svega što je na tim sastancima moglo biti rečeno; to je osmijeh čija mračna i u historiju potisnuta, karđorđevska sjena prekriva zavjerenički prisno Tuđmanovo lice dok na Izetbegovićeva prsa kači orden kraljice Jelene.
V
Tuđman i Milošević. Da je živ, hrvatski predsjednik vjerovatno se ne bi složio s tumačenjem navedenih činjenica, ili se ne bi složio u javnosti: nije se složio s njim ni kada je, potkraj devedesetih, za italijanski list „Corriere de la Serra“ govorio o sastanku u Karađorđevu, rekavši da mu je jedini cilj tokom razgovora s Miloševićem bio da izbjegne sukob u Bosni i Hercegovini. Međutim, niko ne može zanemariti historiju, a ona ga demantuje: u svojoj knjizi „Dogovor u Karađorđevu o podeli Bosne i Hercegovine“, nekadašnji Sekretar za inostrane poslove u Saveznom izvršnom vijeću SFR Jugoslavije, Miloš Minić, naveo je devetnaest informacija, među kojima su i svjedočenja Tuđmanovih bliskih saradnika u to vrijeme, Stipe Mesića i Dušana Bilandžića, koje neminovno upućuju na postojanje dogovora između Tuđmana i Miloševića. Kasnije će Minićevu tezu potvrditi i drugi direktni ili indirektni svjedoci, prije svih Josip Šentija i Smilja Avramov, Miloševićeva savjetnica, oboje članovi specijalne mješovite komisije, koja je imala zadatak utvrditi etničke teritorije u Bosni i Hercegovini radi budućeg razgraničenja dvaju država. I posljednji je predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije, Ante Marković, znao za Tuđmanove i Miloševićeve velikodržavne planove: u sudskom procesu, koji je tužilaštvo Haškog suda vodilo protiv Slobodana Miloševića, Marković je svjedočio o postojanju dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine između predsjednika dvaju tadašnjih jugoslovenskih republika, Tuđmana i Miloševića. Marković je, navodno, o toj temi odvojeno razgovarao i s jednim i s drugim, i oba su mu potvrdili da su se usaglasili o podjeli bh. teritorija po etničkoj osnovi: Milošević je tvrdio da Bosna i Hercegovina kao „vještačka Titova tvorevina“ ne može opstati, dok ga je Tuđman uvjeravao da je „Bosna šaptom pala“[1].
Nešto slično, Tuđman je izjavio nakon sastanka sa srpskom delegacijom u Sarajevu, uoči nove 1992. godine, kada je na pitanje medija o mogućnostima uspostavljanja trajnog primirja između Srbije i Hrvatske odgovorio da do mira može doći jedino ako se „nacionalni ciljevi Srbije ostvare“ kako ona ne bi više imala „razloga za ekspanziju“. Tako bi se „Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. (…) U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio ‘zemlje Bosne’, gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina”[2]. I nekoliko dana ranije, 27. decembra 1991., Tuđman je na sastanku s delegacijom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine u Zagrebu također govorio o konačnom srpsko-hrvatskom razgraničenju, gdje je kao buduću hrvatsku teritoriju naveo sve općine koje su ušle u sastave Hrvatskih zajednica Herceg-Bosne i Posavine, te Cazinsku krajinu[3], dok bi Muslimanima ostala „zemljica Bosna“ oko Sarajeva.
O postojanju dogovora Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine govorili su i bivši predsjednik paradržave Republika Srpska Krajina, ratni zločinac, Milan Babić, zatim Mario Nobilo[4] i Hrvoje Šarinić, kao i nekadašnji ministar odbrane SFR Jugoslavije i general Jugoslovenske narodne armije, Veljko Kadijević;[5] govorili su i pisali o tome i mnogi strani diplomati, poput posljednjeg američkog ambasadora u SFR Jugoslaviji, Warrena Zimmermanna, te bivši haški istražitelji, poput Florence Hartman, ali je najjasnije dokaze ipak ostavio sam Tuđman, sačuvavši transkripte s kompromitirajućih sastanaka u svom kabinetu, uvjeren u njihovu historijsku važnost, odnosno u važnost vlastite uloge u ostvarenju „povijesnog sna hrvatskog naroda“ – stvaranja velike države Hrvatske; i lična i historijska ironija Franje Tuđmana je u tome što su upravo ti transkripti na kraju predstavljali ključni dokaz tužiteljstva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu o postojanju Udruženog zločinačkog poduhvata na Bosnu i Hercegovinu s njim na čelu.
Dijeliti Bosnu. Ubrzo nakon sastanaka s Miloševićem, u Karađorđevu, 25. marta, i Tikvešu kod Osijeka 16. aprila 1991.[6], Tuđman je krenuo u realizaciju velikohrvatskog državnog projekta, odnosno Velike Hrvatske ili nove Banovine Hrvatske ili Udruženog zločinačkog poduhvata. Formulu podjele Bosne i Hercegovine na hrvatski i srpski dio, pronašao je u dogovoru Ante Pavelića i Milana Stojadinovića[7] postignutom u argentinskoj emigraciji sredinom pedesetih godina XX vijeka: o tome je, još u septembru 1990., u New Havenu, tokom turneje po SAD i Kanadi, govorio bivšem profesoru historije na Univerzitetu Yale i nekadašnjem članu Hrvatskog helsinškog odbora, dr. Ivi Bancu[8]. Tuđmanu je bilo odveć lako shvatiti da ono što je bilo zajedničko Paveliću i Stojadinoviću, u velikoj mjeri je bilo zajedničko Cvetkoviću i Mačeku, odnosno njemu i Miloševiću: i jedan i drugi htjeli su, prije svega, srušiti Markovićevu antinacionalističku, jugoslovensku vladu, te samim tim i SFR Jugoslaviju, a potom, u procesu njene razgradnje, podijeliti najjugoslovenskiju od svih njenih republika – Bosnu i Hercegovinu[9].
Do dogovora u Karađorđevu i Tikvešu, Tuđman je svoju zamisao o podjeli Bosne i Hercegovine držao unutar vrlo uskog kruga ljudi, s namjerom da je, uz pažljivo diplomatsko manevriranje, te stjecanje naklonosti međunarodne zajednice, pokuša ostvariti političkim putem, ali poslije sastanaka s Miloševićem, i pogotovo poslije propalih, trojnih razgovora s Izetbegovićem, najprije u Splitu, a potom i Beogradu, 12. i 19. juna 1991., i jedan i drugi bili su spremni otići korak dalje, uključujući i vojnu silu. Pri tome, oba su morali znati da bi, u tom slučaju, cijena mogla biti previsoka, iako su to odbijali da vide: zaslijepljeni vlastitim ulogama pokretača historije, smatrali su da međunarodna zajednica na kraju vjerovatno neće imati drugog izbora nego da prihvati nasilno prekrajanje granica bivših jugoslovenskih republika, obzirom da su bili sigurni kako Bosna i Hercegovina nema mogućnost da se odbrani, niti da bosanskohercegovački Muslimani politički, možda čak ni biološki, prežive njen raspad[10].
VI
Špekulacije ili istina? Da li je Izetbegović znao za tajni dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine? U intervjuu koji je dao Slobodnoj Bosni u avgustu 1996., on je rekao da je za sastanak u Karađorđevu saznao od bivšeg makedonskog predsjednika Kire Gligorova, prilikom njegovog dolaska u Sarajevo, na samit šestorice predsjednika jugoslovenskih republika, 6. juna. 1991., iako se to čini malo vjerovatnim, jer je, zapravo, još isti dan, 25. marta, Tanjug objavio vijest o sastanku Tuđmana i Miloševića na „graničnom prijelazu između dvije države“, da bi dan kasnije, 26. marta, sarajevsko Oslobođenje na svojoj naslovnici donijelo tekst o tome.[11] U međuvremenu, a pogotovo nakon sastanka Tuđman – Milošević u Tikvešu, u većini medija su se već bile pojavile špekulacije o temi razgovora predsjednika Hrvatske i Srbije, a u svom osvrtu u Slobodnoj Dalmaciji od 20. aprila, novinarka Jelena Lovrić piše da su „neka strana sredstva informisanja“ već govorila o tome kako su Tuđman i Milošević u Karađorđevu i Tikvešu razgovarali o podjeli BiH, te navodi i da se „iz krugova bliskih vlasti u Zagrebu čuje da takve informacije nisu netočne“[12].
Mnogi političari, pa i Izetbegovićeve kolege, predsjednici drugih republika, takve informacije nisu smatrali netačnima ili barem ne u potpunosti netačnima; štaviše, one su tokom narednih dana i mjeseci prodirale u jugoslovensku političku kaljužu kao sve jasnije mrmljanje, koje se pretvaralo u pomalo nevjerovatnu i u najmanju ruku zabrinjavajuću izvjesnost; čak je i tadašnji predsjednik Slovenije, sabrani i uvijek rezervirani Milan Kučan, nakon završetka četvrtog yu-summita, u Ohridu, 19. aprila, na novinarsko pitanje o mogućim temama razgovora Tuđmana i Miloševića, vrlo dvosmisleno odgovorio da je „siguran da to nisu razgovori koji bi išli na štetu trećeg, a u tom slučaju to može biti jedino Alija Izetbegović po onoj pjesmi ‘Nema te više Alija’“[13].
Bilo je i drugih dobronamjernih i u to vrijeme Izetbegoviću naklonjenih ljudi, poput predsjednika hrvatskih socijaldemokrata i kasnijeg hrvatskog premijera, Ivice Račana, koji su javno osudili sastanke u Karađorđevu i Tikvešu – Račan je sredinom aprila 1991. pred hrvatskim saborom izjavio da razgovori koji su vođeni tamo ne bi smjeli biti na račun trećega – ali čini se da niko nije tako delikatno, a istovremeno vrlo jasno i izravno upozorio Izetbegovića na Tuđmanov i Miloševićev dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine kao posljednji jugoslovenski premijer, Ante Marković: uvjeren da je Marković podlegao sve glasnijim nagađanjima ili možda čak i sumnjajući u dobroćudnost njegovih namjera, Izetbegović mu je, nakon što su se sastali u restoranu Osmice, na Trebeviću, izričito stavio do znanja da „u to ne vjeruje sve dok ne vidi pisani dokument“.[14] Ne znamo da li je hronično nepovjerljivi Izetbegović ikada vidio bilo kakav konkretan dokument o dogovorima iz Karađorđeva i Tikveša, ali je upravo negdje u to vrijeme, vjerovatno nakon sastanka s Gligorovim u Sarajevu, u povjerenju priznao Dušanu Bilandžiću, jednom od tadašnjih Tuđmanovih ljudi od povjerenja, kako zna za dogovor srpskog i hrvatskog predsjednika o podjeli Bosne i Hercegovine.[15]
Izetbegovićev stav. U svakom slučaju, nakon sastanka s Gligorovom dan uoči posljednjeg, šestog yu-summita održanog u Titovoj vili, na Stojčevcu, u blizini Sarajeva, Izetbegović nije više imao dileme da se ne radi o medijskim nagađanjima i kuloarskim pričama, nego o nečemu što bi moglo imati razorne posljedice po njegovu zemlju; a da je zaista suočen s ozbiljnom prijetnjom podjele Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije, konačno je shvatio šest dana poslije, 12. juna, kada se u Vili „Dalmacija“ u Splitu sastao nasamo s Tuđmanom i Miloševićem. U BBC-jevom serijalu “Smrt Jugoslavije”, on se ovako prisjećao tog susreta: “Čitav dan sam se nadmudrivao sa njima, a uveče kad sam se vratio u Sarajevo, novinari su me pitali je li bilo govora o podjeli BiH. Kazao sam samo jednu rečenicu: ‘Sa mnom se ne može razgovarati o podjeli Bosne!’ Međutim, danas je jasno kako to što se dogodilo u Karađorđevu obilježava čitavu historiju naših odnosa i objašnjava događaje koji su slijedili svih ovih četiri-pet godina nakon toga”. U Sjećanjima je pak Izetbegović bio nešto konkretniji: „Razgovori su trajali satima. Milošević i Tuđman su očito došli pripremljeni. Pokušavali su razgovor usmjeriti na trojnu podjelu Bosne. Odgovarao sam prijedlozima o rekonstrukciji Jugoslavije na osnovu platforme Gligorov – Izetbegović. To je bio dugi razgovor gluhih, a sličio je i na šahovsku partiju u kojoj ja igram protiv njih dvojice, i to sa figurom manje. Uspio sam izvući remi. Nakon povratka na sarajevski aerodrom, upitan o spekulacijama o podjeli BiH, za ‘Oslobođenje’ sam odgovorio: ‘O tome se sa mnom ne može razgovarati’“[16] Međutim, dan nakon sastanka u Splitu, sarajevski sedmični list „Bosanski pogledi“, čiji je osnivač i izdavač bio Adil Zulfikarpašić, bivši Izetbegovićev stranački kolega, a u to vrijeme politički oponent, na naslovnoj je stranici objavio naslov: „Tuđman, Milošević, Izetbegović, Trojni pakt za podjelu Bosne i Hercegovine.“
Pravila igre. Kasniji razvoj situacije pokazao je da dogovori u Karađorđevu i Tikvešu ne samo da su redefinisali hrvatsko-srpske odnose, nego su i postavili pravila političke igre u budućnosti: nijedan sporazum koji je Tuđman potpisao s Izetbegovićem prije, tokom i poslije rata nije imao toliki uticaj i toliki značaj na njegov odnos prema Bosni i Hercegovini kao onaj koji je postigao s Miloševićem[17]. S druge strane, Tuđmanova i Miloševićeva fiksacija podjelom Bosne i Hercegovine, te teza o nemogućnosti opstanka bosanskih Muslimana kao historijskog i političkog naroda, najbolje govori o tome da ni jedan ni drugi Bosnu i Hercegovinu nisu razumjeli, kao što nisu razumjeli ni interese Hrvata i Srba u njoj, a pogotovo nisu razumjeli bosanskohercegovačke Muslimane.
VII
Razumjeti Bosnu. Ali ako već nisu Tuđman i Milošević, da li je Alija Izetbegović razumio Bosnu? Odgovor na ovo pitanje mogao bi glasiti ovako: u odnosu na Tuđmana i Miloševića, Izetbegović jeste razumio Bosnu, ali je nije razumio u odnosu na ono što Bosna zaista jeste i što je i sam u javnosti smatrao idejom Bosne. Jednostavnije rečeno: Izetbegović jeste razumio Bosnu kao neupitnu historijsku činjenicu, razumio je njenu političku realnost i kontinuitet njene državnosti, ali nije razumio njen unutarnji, građanski, kulturološki supstrat. To i druga proturječja, koja nije znao izbjeći ili pomiriti, zarana su otkrila slabe tačke njegove politike i stvorila nepovjerenje prije svega kod onih Hrvata i Srba koji se nisu slagali s velikohrvatskom i velikosrpskom politikom cijepanja Bosne i Hercegovine, ali i kod jednog dijela muslimanskih intelektualaca odanih ideji moderne građanske države.
Izetbegovićevo nerazumijevanje Bosne, međutim, nije imalo tako tragične posljedice po bosanskohercegovačke narode, prije svega jer nije proizilazilo iz negacije njihovog političkog subjektiviteta kao kod Tuđmana ili Miloševića, ali jeste proizilazilo iz nemogućnosti da iz svoga etničkog i vjerskog sopstva, što je u njegovom slučaju uvijek bilo jedno te isto, Bosnu definira kao nadkategoriju, kao nadidentitet, kao jedinstveni kulturni element koji se ostvaruje prožimanjem svojih različitosti. Iako se deklarativno zalagao za jedinstvenu i građansku Bosnu i Hercegovinu, Izetbegovićeva ideja Bosne u suštini nije bila građanska, nego konfesionalna ili konfesionalno-etnička i u tome je dubinski paradoks njegove politike: on je Bosnu i Hercegovinu iznutra shvatao kao prostor koegzistencije triju zatvorenih, vjersko-etničkih zajednica i u tome se, na žalost, nije mnogo razlikovao od svojih, odnosno od neprijatelja Bosne i bosanstva.
U tom smislu, moglo bi se reći da je Miloševićeva i Tuđmanova percepcija Bosne i Hercegovine dihotomijski suprotna percepciji Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića samo u onoj mjeri u kojoj je ideju nezavisne, cjelovite, multietničke i građanske Bosne i Hercegovine moguće poistovjetiti s Izetbegovićevim historijskim likom i djelom.
Između Bosne i islama. Iako po struci pravnik, Izetbegović je između dva hapšenja (1948. i 1983.) radio kao poslovođa u građevinskom preduzeću „Put“, kasnije i u jednoj projektantskoj organizaciji, i za razliku od mnogih komunističkih konvertita, koji će mu se početkom devedesetih godina ideološki prikloniti i s kojima će usko sarađivati, on je islam čitavog života, takorekuć, nosio u krvi. Kada je u martu 1983. uhapšen i potom procesuiran zbog „udruživanja u cilju ugrožavanja društvenog poretka i kontrarevolucionarnog djelovanja“ – Opštinski sud u Sarajevu proglasio ga je krivim jer je „opsjednut idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana“[18] objavio nekoliko tekstova, među kojima je i „Islamska deklaracija“ (1970.), u svrhu osvjetljavanja te ideje – vjerovatno nije ni slutio da će mu publicitet koji je stekao tokom Sarajevskog procesa početkom devedesetih poslužiti kao izvrstan politički pedigre: zahvaljujući, u velikoj mjeri, i percepciji proganjanog intelektualca, Izetbegović će sa svojom strankom, utemeljenom, kako to piše u zvaničnoj monografiji Prvog poslaničkog kluba SDA 90 – 96, na „najboljim osnovama mladomuslimanskog pokreta“[19], na općim izborima, u novembru 1990., osvojiti vlast u Bosni i Hercegovini. Jer Izetbegovićev islamski idealizam, iako je izazivao sumnjičavost kod stranih diplomata i političara, isto je tako izazivao simpatije i odanost kod marginaliziranih muslimanskih masa, siromašnih ljudi iz prigradskih i ruralnih dijelova zemlje, koji su ideju islamskog preporoda[20] povezivali s povratkom tradicionalnim vrijednostima, sticanjem izgubljene ravnopravnosti i boljom budućnošću.
Takvom osjećaju dodatno je doprinosio Izetbegovićev umoran i uvijek pomalo tužan pogled, njegovi blijedi, mršavi obrazi, te lice ostarjelog dobrice, pa je za mnoge od tih ljudi, on do danas ostao „jedan mali, skromni čovjek, vrlo miran, neobično miran, nasuprot ambijentu, koji se, protiv svog vlastitog srca, sprema da uđe u historiju“, kako ga u tekstu „Le testament d’Izetbegović“, objavljenom u „Le Mondu“, 14. oktobra 2000. godine, portretira francuski filozof i pisac, Bernard-Henry Levy. Međutim, historija je prepuna primjera u kojima se ono što je u ljudskom smislu vrlina, u politici pokazuje kao mana: vrlo je moguće da su lično poštenje Alije Izetbegovića, njegova gotovo dječačka naivnost u pojedinim situacijama, te urođena nesposobnost za prevaru, koji su, prema onima koji su ga pobliže poznavali, bili nesporni, predstavljali jedan od njegovih političkih nedostataka, pogotovo u mirovnim pregovorima o sudbini Bosne i Hercegovine; to ga, naravno, ni u kom slučaju ne iskupljuje od kritika, samo nam djelimično rasvjetljava njegov kompleksni historijski lik, te donekle čini razumljivijim njegovo ponašanje u ratnim vremenima, kada je mnoge počinjene pogreške bilo teško, ako ne i nemoguće izbjeći.
Pa ipak, teško je, čak i s ove distance, odgovoriti na pitanje šta su bili dalekosežni ciljevi Izetbegovićeve politike, ali je od samog početka bilo jasno da je u svojoj platformi on prije svega afirmirao upućenost Muslimana, kasnije Bošnjaka, na islam i to u onom smislu u kojem je značilo da izvan vjere, niti ima Muslimana kao naroda, niti ima Bosne kao suverene države; na neki način, moglo bi se reći da je država za njega bila samo sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi. Tuđman je to vrlo brzo shvatio: iako je znao da je, u suštini, Izetbegovićeva ideja islamizacije bh. Muslimana politički benigna, on ju je, u svrhu stvaranja nove Banovine Hrvatske ili Velike Hrvatske ili u svrhu poduzimanja Udruženog zločinačkog poduhvata, cijelo vrijeme pokušavao predstaviti međunarodnim diplomatama kao prijetnju zapadnoj civilizaciji, u čemu je nerijetko znao otići toliko daleko da bi kod njih izazivao otvoreno zgražanje, pa čak i revolt[21].
[1] Miloš Minić, „Dogovor u Karađorđevu o podeli Bosne i Hercegovine“, Art Rabic, Sarajevo, 2022.
[2] List „Slobodna Bosna“, 23. januar 1992, str. 8.
[3] „Zapisnik sa sastanka predsjednika Republike Hrvatske dr Franje Tuđmana s delegacijom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine uz nazočnost dužnosnika Republike Hrvatske, održanog u Zagrebu, 27. prosinca 1991. godine“, Stenogrami o podjeli Bosne, Centar za kritičko mišljenje, Mostar, 2017.
[4] U knjizi „Milošević: dijagonala luđaka“ (Adamić – naklada Val, Rijeka, 2002.), bivša haška tužiteljica, Florence Hartman, navodi intervju Marija Nobila objavljen u londonskom listu „Times“, 12. jula 1991., u kojem tadašnji Tuđmanov savjetnik kaže da su na dogovorima u Tikvešu, Tuđman i Milošević započeli razgovore o „eventualnom prepuštanju Srbima područja naseljena Hrvatima, kao što je to, na primjer, dolina Save, kako bi se osigurao srpski teritorijalni kontinuitet, masovno preseljenje stanovništva zbog podjele i potreba stvaranja jedne mini-muslimanske tampon-države.“
[5] Na suđenju Slobodanu Miloševiću, Babić je svjedočio da mu je u martu 1991., srpski predsjednik na karti pokazao oblast Bihaća i rekao da „Tuđmanu treba Bihać“, kao i da mu „treba neki put između Benkovca i Drniša“ (ICTY, Predmet IT-03–72–1 Tužilac protiv Milana Babića, „Izjava o činjenicama, 22. januar 2004“, http://icr.icty.org). O postojanju karte o podjeli Bosne i Hercegovine, neposredno svjedočanstvo ostavio je i general Jugoslovenske narodne armije, Veljko Kadijević, u svojoj knjizi „Protiv udar: moje viđenje raspada Jugoslavije“ (Filip Višnjić, Beograd, 2010.).
[6] Kao što se može vidjeti u Stenogramima o podjeli Bosne (Centar za kritičko mišljenje, Mostar, 2017.) Tuđman je na sastancima s članovima Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Zagrebu, 13. i 20. juna, formulisao buduće okvire Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), koja će i zvanično biti osnovana 18. novembra 1991., u Grudama.
[7] Prema zaključcima tog sporazuma, kojeg je objavio hrvatski emigrantski časopis „Izbor“, Hrvatskoj bi, nakon rušenja Titove Jugoslavije – i Stojadinović i Pavelić su taj Sporazum nazivali antikomunističkim savezom – pripale dvije trećine teritorija Bosne i Hercegovine. (Sporazum Pavelić-Stojadinović – Wikipedija (wikipedia.org))
[8] Ivo Banac je svojevremeno u intervjuu za splitski Feral Tribune izjavio da mu je Tuđman u dva navrata govorio o podjeli Bosne: prvi put u septembru 1990. godine, u New Havenu, a drugi put u maju 1991., dakle nakon sastanaka s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu, kada mu je rekao da „državne granice pri koncu XX vijeka ne mogu biti obilježene osvajanjem azijske sile“. (Miloš Minić, „Dogovor u Karađorđevu o podeli Bosne i Hercegovine“, Art Rabic, Sarajevo, 2022.)
[9] Hrvoje Šarinić | Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (icty.org)
[10] „Tuđman je u izljevu početnog oduševljenja neposredno po povratku iz Karađorđeva izjavio da je dobio granice kakve je imala kratkotrajna srpsko-hrvatska tvorevina Banovina Hrvatska, plus Cazin, Kladušu i Bihać. Sam Tuđman je kao hrvatske teritorijalne zahtjeve u definitivnom srpsko-hrvatskom razgraničenju, na sastanku s vrhom HDZ-a BiH u Zagrebu 27. decembra 1991. godine, eksplicitno naveo teritoriju Republike Hrvatske, teritorije netom formiranih hrvatskih zajednica Herceg-Bosna i Posavina te Cazinsku krajinu. Preostali dio Hrvata je, po ovoj zamisli, trebao ostati zajedno s Bošnjacima u ‘zemljici Bosni’ oko Sarajeva.“ (Mesud Šadinlija, „Između pravde i realpolitike“, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2018.)
[11] „Pred predstojeći susret šestorice predsjednika republika koji će se održati ove nedjelje, danas su se u graničnom području dvije republike sastali predsjednici republika Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i dr. Franjo Tuđman. U višečasovnom razgovoru koji se kako je saopšteno, odnosio na ključna pitanja političke i ekonomske krize i budućnost odnosa u Jugoslaviji, razmatrana su glavna pitanja sadržine predstojećeg sastanka predsjednika republika. Uprkos poznatim razlikama u fundamentalnim pitanjima koja se tiču interesa republika Srbije i Hrvatske, odnosno srpskoga i hrvatskog naroda, a uzimajući u obzir da su odnosi između Srbije i Hrvatske, odnosno srpskog i hrvatskog naroda, od ključne važnosti za sveukupnost odnosa, pa i rješavanje državno– političke krize, razgovor je vođen u nastojanju da se eliminišu opcije koje ugrožavaju interese bilo srpskog, bilo hrvatskog naroda u cjelini i da se traže trajna rješenja, uz puno uvažavanje istorijskih interesa naroda; da se utvrdi vrijeme za rješavanje postojećih jugoslovenskih problema, najduže do dva mjeseca, što će biti zajednički predloženo na predstojećem susretu predsjednika republika; kao i da se, u uslovima produbljivanja ekonomske krize, razmotre rješenja i predlozi, poput predloga Privredne komore Jugoslavije, o promjenama u radu i sastavu Saveznog izvršnog vijeća u prelaznom periodu, u interesu zaštite zemlje od ekonomskog kolapsa.“ („Sastali se Milošević i Tuđman“, Oslobođenje, 26. 3. 1991., str. 1)
[12] Jelena Lovrić, „Ima li te, Alija“, Slobodna Dalmacija, 20. 4. 1991., str. 14-15
[13] Zanimljivo je da je na isto novinarsko pitanje Izetbegović pomalo zbunjujuće odgovorio „da upravo njih dvojica (Milošević i Tuđman, op. a.) treba da razgovaraju, jer se u suštini sadašnje jugoslovenske krize nalazi srpsko-hrvatski spor“. (Jelena Lovrić, „Ima li te, Alija“, Slobodna Dalmacija, 20. 4. 1991., str. 14-15)
[14] Mustafa Čengić, „Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira“, Kult-B, Sarajevo, 2015.
[15] Dušan Bilandžić, intervju: Tuđman mi je rekao – ‘Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici’ – Nacional.hr
[16] Alija Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.
[17] Kako piše Denis Kuljiš, u svojoj knjizi „Dva pamfleta protiv Tuđmana“ (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005.), Tuđman i Milošević su tokom rata imali stalni kontakt, što preko direktne telefonske linije iz svoga predsjedničkog ureda, što preko Tuđmanovog šefa kabineta i kasnijeg hrvatskog premijera, Hrvoja Šarinića. O Šarinićevim ratnim putovanjima u Beograd govorili su i drugi autori, poput Miloša Minića, a i sam je Šarinić to u nekoliko navrata javno priznao.
[18] Alija Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.
[19] U zakletvi, koju su svojevremeno polagali istaknutiji članovi organizacije „Mladi muslimani“, ni jednom riječju se ne spominje država, narod ili nacija, nego se ona odnosi „na beskompromisnu borbu protiv svega neislamskog, spremnost na žrtvovanje i polaganje vlastitog života ako to budu zahtijevali interesi islama, ustrajnost za veličinu, moć i sjaj islama i dobrobit svih muslimana svijeta“. („Istorija Mladih muslimana“, Sead Trhulj, Globus, Zagreb, 1992.)
[20] U već pomenutoj Islamskoj deklaraciji, Izetbegovićeva ideja o islamskom preporodu zasnovana je na pretpostavci da je „islamski preporod nemoguće zamisliti bez ljudi koji su spremni na ogromnu osobnu i materijalnu žrtvu“. I trideset godina poslije rata, nemoguće je ne čuti eho te rečenice u pozadini mnogih, u prošlosti i danas često citiranih Izetbegovićevih izjava poput, na primjer, one da bi „zbog suverene Bosne, žrtvovao mir, a da zbog mira u Bosni, ne bi žrtvovao suverenu Bosnu“ (Govor u Skupštini RBiH – prenio „Muslimanski glas“, preuzeto iz knjige „Alija Izetbegović: Robovi biti nećemo, govori 1990 – 1995“)
[21] O Tuđmanovim rasističkim, antimuslimanskim stavovima pisao je svojevremeno Warren Zimmermann, posljednji američki ambasador u SFR Jugoslaviji, kojega sam citirao u svojim ranijim esejima. Što se pak tiče Richarda Holbrookea, on je u svojoj knjizi „Završiti rat“, ovako pisao o Tuđmanu: „Tuđmanov prijedlog (da Hrvatska vojska osvoji Banja Luku i mijenja je za Tuzlu, op. a.) odražavao je njegovu duboku mržnju prema Muslimanima i njegov san da sve Hrvate ujedini u jednu državu, pod jednu zastavu – pod njegovim vodstvom. Znao je da ne može prekrajati međunarodne granice dok se rat nastavlja, ali je iskušavao ideju o razmjeni znatnog dijela zemlje, što bi prekrojilo cijeli region. Prema ovoj shemi, Zagreb bi de facto dobio kontrolu nad velikim dijelom zapadne Bosne, koja je fizički i ekonomski bliža Zagrebu nego Sarajevu, dok bi Srbi kontrolisali veliki dio istočne Bosne, ostavljajući Muslimane sa zatvorenom mini državom oko Sarajeva. Ovo smo nazvali scenarijem ‘Stalin-Hitler’, sjećajući se podjele Poljske avgusta 1939. Više puta smo molili Tuđmana da porekne govorkanja o takvom dogovoru – jedna verzija koja je dobila veliki publicitet nakon što je o njoj neformalno razgovarao za večerom, u Londonu, maja 1995.“ (Richard Holbrooke, „Završiti rat“, Šahinpašić, Sarajevo, 1998.)
