Ustupljena fotografija
Kad se ucrtavaju nevidljive linije između kulturnog i nacionalnog, kada raste pomama religioznosti, one stvarne ili samo prividne za javnost, s pravom se pitamo zašto bar kod obrazovanih i mladih ljudi ne raste otpor, zašto se mladi više i jasnije ne čuju? Ispod površine kriju se traume rata i poratnog posrnuća što političari, vlast i vjerski poglavari koriste da svojom destruktivnom logikom u različitostima vide samo problem, a ne rješenje. Nema takvoj logici otpora. Nema napretka bez ne pristajanja.
Ivor Perić izabrao je onaj teži i mukotrpniji put, put otpora i ne pristajanja. Rođen u vrtlogu rata, krajem devedeset i četvrte, odrastao među ruševinama Bulevara i Cerničkih sokaka ubijeđen je da nije statistička greška „mješovitog braka“, da ne živi pored drugih, nego s drugima. Ne prihvata Ivor, ni nakon preseljenja u drugi dio grada, da je samo ime i prezime i nacionalna pripadnost jedino mjerilo vrijednosti, da se, posebno u predizbornim periodima, križaju imena i prezimena građana druge pripadnosti, ili da im se zato razbijaju automobili i lijepe etikete izdajica.
“Kada vam je jedan deda Boro Simić Srbin oženio Enisu (djevojački Halilović) Bošnjakinju, a otac vam je sin Hrvata Boška i Vinke Perić, u djetinjstvu, nejasan vam je prirod agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ne odrastate u mržnji, ne razumijete kako neko nekoga prihvata ili odbacuje na osnovu imena i prezimena ili religije. Nejasno vam je što je susjed pucao na komšiju. Ipak odrastanje s činjenicom da mi je otac jedan od „Heroja Mostara“, Zlatni Ljiljan i patriota bila mi je zvijezda vodilja kako kroz djetinjstvo tako i danas, a ujedno i najveći motivator da se što više i što kvalitetnije edukujem o dešavanjima u Mostaru ‘90ih godina. U ovoj državi za sve postoje tri priče. Tri priče, ali samo jedna istina! Istorija, povijest i historija u Bosni i Hercegovini na žalost nisu sinonimi i simbol bogatstva triju jezika, nego upravo različiti pogledi na dešavanja za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, naročito Mostar. Povjesničari i istoričari, kada je u pitanju Mostar imali su jedan te isti cilj, a to je etnički čist grad. Grad bez drugog i drugačijeg. Kap istine jača je od okeana laži, a obaveza nas mladih je da ne dozvolimo da ta kap presuši“, ovako srcem govori Ivor Perić, unuk Enisin i Borin i sin Vesnin i Zoranov.
Sin od one Vesne što je sretnete u Fejićevoj kad ponosito i uzdignute glave hodi do Arhiva Hercegovine i poluglasno razmišlja: „Tatino i mamino dijete i ne može drugačije. Bravo sine“.
Ojačao je u svojoj VI osnovnoj, odrastao između mostarskih ruševina, sazrijevao u Opštoj gimnaziji, završio Pravni fakultet. Danas je zaposlen i radi odgovorne poslove u Sarajevu. Zna da se bez znanja i usavršavanja ne može, pa je, opet, student softverskog inžinjeringa na Univerzitetu “Džemal Bijedić“ u Mostaru.
Druži se sa starim prijateljima, onim istim s kojima je išao u vrtić ili u osnovnu i srednju školu. Ivora najviše privlače različitosti jer sa svima uspijeva naći zajednički jezik. Zbog toga su mu najbolji prijatelji različitih nacionalnosti, podjednako oni u Sarajevu, Banja Luci ili u Makarskoj. Sreća je voljeti ono što nisi mogao birati.
Obavezno je kod rodbine za Božić, Bajram i Vaskrs, iako su mu opredjeljenja crvena. Nedostaje mu Mostar, pa je najrahatniji kad ga, poslije tunela u Salakovcu, sačeka mostarska sunčeva čarolija, plantaže vinograda i dobri mostarski ljudi. A šta je važnije od toga? Ništa!
Ivor istinski vjeruje u ono što su ga učili roditelji a to je da Bosne i Hercegovine, kao i Mostara nema bez tolerancije i zajedništva, da trodecenijsko stanje nije normalno i da se isplati boriti za bolje sutra i svih nas, a ne samo jednih, drugih ili trećih. “Zajedno ili nikako”, rekao bi Ivor.
Propituje se tridesetogodišnji Ivor je li iza nas neko vrijeme kada su se poštovali drugi i drugačiji, osjećali se kao Mostarci i zaljubljenici u svoj grad?
Taj osjećaj i pripadnost Mostaru otklanjao je sve naše razlike i umotavao nas u mostarsko i komšijsko klupko, u zavežljaj iz koga su provirivali prijateljstvo i ljubav. I u ovaj pogani predizborni vakat kada napadaju djecu i dižu tenzije, isti oni koji će po okončanju izbora sjesti i podijeliti i vlast i pare, Ivor duboko vjeruje da neko fino mostarsko vrijeme nije samo prošlost, nego da možemo u bolju budućnost.
Mostar je mediteranski ali i lični dragulj svakog od nas, grad što je naučio na šalu, kenjčiluk i liskaluk. Možda će vrijeme učiniti da ga i novopridošli takvog prihvate i nauče, nada se Ivor.
Kad su mu deda Boro i nana Enisa još poodavno, ili više od pola vijeka napravili sataraš brak, pa sve to izmiksali otac Zoran i majka Vesna, treba li napominjati različite nacionalnosti, onda i nije čudo što je Ivor internacionalac kome su uski ovi omeđeni BiH i balkanski prostori.
U toj sataraš varijanti krije se i odgovor na pitanje iz naslova. Ima i biće još više Ivora Perića, jer Ivor prepozaje sudbu i bori se za Mostar kakav smo nekad već imali.
