Foto: I.Š/Klix.ba
Miris asfalta u zraku i billboardi obojani šarenim stranačkim bojama najavili su nam ponovni dolazak izborne jeseni. Da li je do klimatskih promjena ili čega već, ali za razliku od godina kad su takve jeseni znale biti izrazito vruće, ovaj se predizborni septembar doima nekako više toplim, takoreći mlakim. Razloga za tako mlaku izbornu kampanju kojoj svjedočimo je puno, a nijedan od njih ne ulijeva naročit optimizam i vjeru u demokratiju ove zemlje.
Za početak, očito je kako je stranke sustigao politički zamor. U situaciji kada su materijalni i ljudski resursi sve skučeniji, potrebno je racionalno s njima gospodariti, a lokalni izbori su u takvim postavkama sekundarni u odnosu na pravu premiju koju predstavljaju oni opći. Stranačke mašinerije je dosta teže motivirati za lokalne izbore koje troše energiju, ljude, vrijeme, novac, slogane i drugo, dok na profitnoj strani ne mogu donijeti puno toga.
Feudi i feudalci
Tu dolazimo do drugog problema – to su lokalne zajednice kao političke utvrde određenih stranaka ili “političkih feudalaca”. Naime, u posljednjih dvadesetak godina su se isfiltrirale općine i gradovi sa “vječnim” načelnicima te lokalne zajednice s izrazitom dominacijom određenih stranaka, što kampanju čini gotovo suvišnom. Najpoznatiji primjeri takvih sredina su Žepče, Ugljevik, Cazin, Kiseljak i Široki Brijeg, gdje mladi koji ove godine po prvi put izlaze na izbore i ne pamte druge načelnike osim aktuelnih.
Ovo su samo najeklatantniji primjeri, dok postoje desetine lokalnih zajednica u kojima izazivači jednostavno nemaju šta tražiti i gdje lokalni izbori imaju samo folklornu svrhu. Štaviše, lideri takvih zajednica znaju među biračima uživati daleko veći respekt od stranaka kojima pripadaju, tako da predstavljaju prave “političke feudalce” koji se nerijetko odbijaju povinovati volji svojih stranaka, svjesni da uvijek mogu promijeniti dres ili osnovati vlastitu političku organizaciju.
Ovdje nalazimo naredni problem, a to je atomizacija političke scene. Jednostavno, nizak izborni prag, nerazvijenost političke kulture i loše upravljanje strankama doveli su do toga da je cijeli niz pomenutih “feudalaca” pokrenulo vlastite političke projekte, s većim ili manjim uspjehom. Neki od njih, poput Fuada Kasumovića, čak imaju i vlastite zastupnike u državnom parlamentu. Njegova stranka je jedan od najsvježijih derivata SDA, baš kao što su to i NiP i PDA, te ranije NES ili SBiH.
Navedene stranke vladaju u Zenici, Srebreniku, na Ilidži, u Cazinu, u Novom Gradu a u koalicijama i u Bihaću i drugdje. Sve su to sredine u kojima je nekad vladala SDA, a sada predstavljaju mjesta gdje ova stranka nema velike šanse za povratak. Sličan je slučaj i sa općinama u RS-u, gdje vladaju stranke nastale odvajanjem od SDS-a, i ovo je osipanje nekadašnjih političkih divova značajno otupjelo oštricu kampanje. Tako, naprimjer, zahvaljujući tom procesu SDP danas po prvi put od obnove državnosti naše zemlje nema kandidata za gradonačelnika Bihaća.
Vrabac u ruci vs. golub na grani
Očito je kako su stranke gotovo prešutno pristale na takvu raspodjelu i da je na ovim izborima svima primarni cilj zadržati ono što imaju, te stranačke brodove vratiti na remont pred opće izbore 2026. bez većih oštećenja. To je očigledno iz primjera SDA, koja je kampanju počela iz Travnika, te NiP-a, koji se u izbore otisnuo iz Bihaća – iako ove lokalne zajednice nisu “x puta važnije od drugih”, one predstavljaju jedine kantonalne centre u kojima pomenute stranke imaju vlast (bihaćki POMAK je de facto ekspozitura NiP-a, op. a.). Jasno je kako ovaj ziheraški nastup šalje poruku kako je prioritet sačuvati vlastite utvrde i na njima bazirati eventualni budući rast.
“Feudalizacija” i atomizacija političke scene, uz onaj zamor koji se ogleda i u potrošenim kandidatima i manjku kvalitetne “svježe krvi” nisu jedini krivci za to što je kampanja nezanimljiva i mlaka. Vrijedi tu navesti i odsustvo ideologija i principa na kojima bi se moglo mobilizirati biračko tijelo.
Teško je naći stranku koja do sada bar na nekom nivou nije bila na vlasti i koja nije stigla kompromitirati principe koje proklamira. Uz nacionalne stranke koje su uspjele osiromašiti i raseliti vlastiti narod, tu su socijaldemokrate koje su otvoreno u službi međunarodnog kapitala i koje bi trebale o socijalnoj jednakosti govoriti iz skupocjenih SUV-ova, te jedini liberali na svijetu koji zazivaju politički intervencionizam, zalažu se za zabranu rada nedjeljom, te sudiju ustavnog suda poklone kršćanskoj, a školski plan i program muslimanskoj desnici.
Nakon što smo prošli kroz glavne razloge za to što su kampanje tako mlake, poruke i slogani neatraktivni i nemaštoviti, kandidati demotivirani a birači nezainteresirani, nužno je postaviti pitanje – kome uopće trebaju ovi izbori?
Strankama ne trebaju, građani ih ne žele
Vidimo da to sigurno nisu političke stranke. Ni u jednom od bosanskohercegovačkih entiteta stranke kampanju nisu dočekale sa entuzijazmom. Karte su manje-više podijeljene, a eventualne promjene u nekoj od manjih sredina neće imati presudan značaj ni za šta.
U Federaciji se sve svodi na borbu za par glavnih općina u Sarajevu, ali sa traljavim kampanjama koje nisu ni nalik na one od prije deset ili dvadeset godina. U Republici srpskoj bi opozicija bila sretna da zadrži one gradove i općine koji su joj preostali nakon gubitka centara poput Prijedora ili Doboja, a vladajućem SNSD-u, koji kuburi sa izloženošću američkim sankcijama ovaj trošak i gnjavaža dolaze u dosta nezgodnom momentu. Tu je i bitka za Banju Luku kao najveći grad, koja se pretvorila u farsu u kojoj se više ne zna ko je čiji kandidat, a stoji i neugodno podsjećanje na neuspjeh s entitetskim izbornim zakonom čiju je primjenu već na ovim izborima najavljivao Milorad Dodik.
Iako možda dobro dođu kao distrakcija sa zastoja koji je prisutan na svim poljima, vladajućoj koaliciji predstojeći izbori ne trebaju jer sa sobom donose galvanizaciju atmosfere i turbulencije usljed poruka koje se šalju tokom kampanje. Sve to otežava donošenje odluka i ispunjavanje nagomilanih obaveza, a sigurno ne doprinosi ni stabilnosti koalicionih odnosa.
S druge strane, ni opoziciji na državnom nivou ne bi bilo krivo kad ovih izbora ne bi bilo. Primorani su nešto od resursa koje čuvaju za “prave izbore” trošiti sada, a valjalo se iscrpljivati u dogovorima oko načelničkih kandidata i rizikovati sukobe s partnerima umjesto da se u miru spremaju za 2026. i opće izbore. U svim koalicijama su stranke svjesne da su istovremeno i partneri i konkurenti, tako da je jako teško pomiriti interese partnera na ovim s vlastitim interesima na idućim izborima i obrnuto.
Kao i obično, jedini koji je uvijek u dobroj situaciji jeste HDZ. Međutim iako ova stranka nije opterećena vlastitim rezultatom na izborima, ostaje rizik turbulencija koje oni donose koalicionim partnerima, a što ni u kom slučaju nije u interesu Dragana Čovića i njegove stranke.
Još jedna strana kojoj su ovi izbori besmisleni jesu predstavnici međunarodne zajednice, odnosno “stranci”. Mnogi od njih situaciju u Bosni i Hercegovini ocjenjuju kao složeniju nego ikad u posljednjih dvadesetak godina i rado bi se poštedjeli bespotrebnih demokratskih ekshibicija.
Upravo zbog demokratskih ekshibicija u koje su bili umiješani predstavnici međunarodne zajednice palo je i povjerenje građana u demokratski proces, a njihov osjećaj da sami odlučuju o svojoj sudbini je doveden u pitanje. Zasigurno u tome leži još jedan razlog za smanjenu zainteresiranost javnosti za izbore i pad povjerenja u političare i njihove politike.
Dakle pred nama su izbori koje niko ne želi i koji ne trebaju nikom. Njihovi rezultati neće ništa značajno promijeniti, a energiju, vrijeme i ljude bi bilo pametnije uložiti u nešto drugo.
Zbog svega ovoga bi zasigurno vrijedilo ponovo razmisliti o spajanju lokalnih i općih izbora čime bi se smanjilo mrcvarenje i političara i javnosti, te se povećala mogućnost za stvaranje atmosfere u kojoj bi bilo moguće iznalaziti rješenja. Uz to, s obzirom na rascjepkanost i suženost političkog prostora, ne bi bilo loše razmotriti i opciju skraćenja kampanje s mjesec dana na dvije sedmice, što već predlažu i neki analitičari u susjednoj Hrvatskoj.
Do nekog od ovih rješenja uživajmo u mirisu predizbornog asfalta i pastelnim bojama na billboardima i barem se pretvarajmo da su lica koje na njima vidimo tu samo zbog nas.
