foto: Arhiva
Malo kad se čovjeku pruža prilika da na samo jednom, i to kratkom, putovanju dobije direktan uvid u prošlost, zdrav odnos prema njoj, zajedno sa sadašnjošću u kojoj živimo te budućnošću koja je zapravo tu. Kraj je septembra, putujem na Retrofest u Ljubljani kojeg organizira Odjel za povijest Filozofskog fakulteta, a putovanje je s Korčule, preko Splita i Zagreba, pa do glavnog grada Slovenije.
I dok me iz Hrvatske ispraćaju kolone turista, rasprave o uvođenju porezu na nekretnine, predsjednički izbori koji se skoro ni s čim konkretnim ne bave i osnivanje još jedne hardcore desničarske stranke opsjednute odnosom prema ratu i Srbima, već u vlaku između Zagreba i Ljubljane shvaćam kako je Schengen zapravo „blago preminuo u Gospodinu“. Jeste ta vijest zapravo osnažena aktualnom odlukom Njemačke da uvede granične kontrole na svim svojim granicama, ali Schengen, ta najveća stečevina Europske unije, odnosno ideja Europe bez granica, evidentno je na izmaku, potaknuta pitanjem migracija.
Od romantične ideje o praznom kupeu, knjizi i razmišljanju o zajedničkoj prošlosti te temi kulturnih sukoba o interpretaciji nasljeđa Drugog svjetskog rata, nalazim se u punom kupeu i vlaku, zajedno s dvojicom, evidentno prepadnutih Sirijaca i trojicom mladih Mađara koji se vraćaju s ljetovanja kao s ekskurzije. I već prije polaska vlaka hrvatska policija ispituje Sirijce imaju li sve papire i dozvole, provjerava im dokumente, dok nas ostale niti ne gleda.
Na granici sa Slovenijom događa se ista stvar, koja sada traje puno duže, uz detaljnu provjeru podvožja vlaka, vjerovatno u potrazi za slijepim putnicima.
Večernja Ljubljana koja me dočekala izgleda pak kao tipičan zapadnoeuropski, pomalo uspavani grad, s puno stranaca koji rade po fast foodovima i kao dostavljači, s ogromnom pješačkom zonom, idealnom za večernje joggiranje, ali i s vidljivim jugoslavenskim nasljeđem i činjenicom da je burek jedno od glavnih noćnih jela.
Trčeći prolazim kraj Tivolija i razmišljam o kultnom albumu Zorana Predina i Arsena Dedića, Svjedoci priče, na kojem im se na odjavnoj pjesmi „Domovina“ pridružio i Bora Đorđević, a koji je snimljen upravo u Tivoliju, u proljeće 1989. Taman na vrijeme da odjavi jednu zemlju i jedno doba.
U izlogu Kinoteke, vidim da se upravo pušta ciklus filmova posvećen Karpu Godini, ikoni slovenske i jugoslavenske kinematografije i čovjeku čija je suradnja sa Želimirom Žilnikom kultna u filmskom svijetu.
Retrofest se održava u starom dvorcu iznad grada, prepoznatljivoj vizuri Ljubljane, ali raniji dio jutra koristim za obilazak simboličkog središta i države i glavnog grada. Nekadašnji Trg revolucije, a danas Trg republike, sa zgradom parlamenta, Ravnikarovim Iskrinim neboderima, Cankarevim domom te spomenicima revolucije i Edvarda Kardelja. I neminovno razmišljam o tome koliko bi ta dva spomenika potrajala da su se nalazili na glavnom zagrebačkom trgu, nakon 1991. godine i s kojim bi se sve inicijativama za uklanjanje susretali, da je riječ o beogradskom Trgu republike, sve do danas.
Ono što je u Sloveniji istovremeno i lijepo, a i bolno za nas iz ostalih postjugoslavenskih republika, očito, jeste puno zdraviji odnos prema vlastitoj prošlosti. Ne znači to da u Sloveniji nema historijskog revizionizma ili nacionalizma, ali je činjenica da se partizansko i jugoslavensko nasljeđe nisu izbrisali, niti doveli u pitanje. I to bez obzira na to što je Slovenija prva dovela u pitanje opstanak SFRJ, onakve kakva je bila i što je na kraju krajeva plebiscitarno istupila iz te zajednice i socijalističkog društvenog uređenja.
Ovaj dojam mi dodatno osnažuje dolazak školske djece ispred glavnog ulaza u Cankarev dom, gdje se nalazi monumentalni socrealistički spomenik Borisu Kidriču, autora Zdenka Kalina, dok slušam učiteljice koje objašnjavaju djeci tko je bio Kidrič.
Sam Retrofest, na kojem osim nas iz nekadašnjih jugoslavenskih republika, sudjeluju i ljudi iz srednje Europe, bavimo se svim aspektima nasljeđa Drugog svjetskog rata, ali ne samo našim revizionizmima, nego i onome koji se događa u Italiji, kao i bitnim pitanjima uspjeha komunizma u srednjoj i istočnoj Europi te položajem preostale njemačke manjine na tom prostoru. Drugim riječima, moguće je istovremeno baviti se jugoslavenskim kontekstom, s punom sviješću o neodvojivosti tog konteksta od onog europskog. I to je zapravo ključna pouka i osjećaj kojeg nosim iz Ljubljane, s tugom što se ovo ne samopodrazumijeva i u ostalim kontekstima ovdje.
Pri čemu svi mi ovdašnji na festivalu govorimo našim jezicima, a ljudi iz srednje Europe na engleskom. I svi se savršeno razumijemo. No, žal pa i iskrenu nelagodu pred domaćinima, zbog toga što mogu samo razumijeti slovenski, ali ne i govoriti ga, opravdavam sebi strukturalnim cinizmom socijalističke Jugoslavije koja nas nije naučila svim svojim službenim jezicima, a trebala je.
Po završetku konferencije spuštam se na Ljubljanicu i ne mogu se nadiviti Plečnikovim tržnicama i toj kombinaciji Venecije, Pariza i Balkana kojom Ljubljana diše pa žurim na voz za Zagreb. Ovog puta u zaista praznom kupeu i bez ikakvih graničnih kontrola i zaustavljanja.
Jer svi s Balkana bježe, a malo kome pada na pamet vratiti se na njega. I u takvim okolnostima logično puštam Štulića i prvi svevremenski Azrin hit, „Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj“.
