Velike poplave i s njima povezana klizišta u Jablanici, Kiseljaku, Konjicu, Kreševu i Fojnici rezultat su prirodne nepogode, u kratkom vremenu palo je mnogo kiše, a ni obrana od poplave na nekim dijelovima nije bila dobra. No, prema riječima hidrologa, profesora emeritusa splitskog Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Ognjena Bonaccija „od bujičnih poplava kakve sada vidimo u BiH, prave obrane nema, ne postoji brana koja bi zaustavila tu količinu vode”. Tako se čini da, neovisno o propustima, tragediju nije bilo moguće izbjeći. Sad je najvažnije pomoći unesrećenima, zatim što brže obnoviti njihove domove te ponovno uspostaviti prekinuti cestovni i željeznički promet. Treba provesti i kvalitetnu ekspertizu radi izgradnje učinkovitijih brana, takvih koje će bar djelomično umanjiti posljedice sličnih nepogoda u budućnosti.
No, ima li u tragediji ičeg dobrog? Više od dvanaest izgubljenih ljudskih života ništa ne može vratiti i bol njihovih najbližih ostaje neprolazna. Svi koji su intervenirali na licu mjesta riskirajući vlastite živote ne bi li pokušali spasili tuđe, istinski su heroji. Posebno je potresna vijest o dječaku koji je sam među ruševinama pokušavao pronaći svoje prijatelje. „Došao sam ovdje, tu mi je živio prijatelj, ovdje mu je bila kuća. Sada ne znam gdje je”.
Velik broj ljudi iz zemlje i inozemstva, odmah po objavljivanju vijesti o nesreći, vlastitim novčanim sredstvima spremno je pomogao onima kojima je pomoć najpotrebnija. Pozivom na broj 17039, objavljen na stranici udruge Pomozi.ba, do 14 sati u subotu 5. oktobra prikupljeno je više od 411 hiljada KM, a ista je udruga otvorila i bankovne račune na koje je moguće uplatiti pomoć. Telefonskim pozivima i bankovnim uplatama u 36 sati od pokretanja akcije ukupno je sakupljeno dva milijuna KM, značajno više od očekivanih pedeset hiljada. Hrvatski premijer Andrej Plenković među prvima je ponudio pomoć hrvatske hitne službe, civilne zaštite, vatrogasaca, MUP-a, Ministarstva obrane, Crvenog križa… „Već smo na razini svih resora ponudili pomoć. Velika je katastrofa, ima i žrtava. Tko god će moći, pomoći će. Čekamo odgovor iz BiH. Žao mi je što se to dogodilo”, rekao je. I Ministarstvo vanjskih poslova Republike Turske objavilo je duboku ožalošćenost zbog gubitaka života te dodalo kako je „Turska je spremna pružiti sve vrste humanitarne pomoći prijateljskoj i bratskoj BiH. U suradnji s bosanskohercegovačkim vlastima, u tijeku su napori za procjenu potreba i isporuku pomoći. Poginulima želimo Allahovu milost i izražavamo sućut građanima BiH”. Tijekom popodnevnih sati predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić rekao je da je Srbija spremna iste sekunde pomoći Bosni i Hercegovini slanjem helikoptera, čamaca, financijski i u svakoj drugoj vrsti podrške i pomoći „ukoliko žele i misle da Srbija može da pomogne. Dovoljno je da nam to kažu i mi ćemo to da učinimo”, dodao je.
Vrlo je lijepo da ime Milorada Dodika napokon možemo spomenuti u kontekstu bitno drugačijem od uobičajenog. Nastradalima u Federaciji iz budžeta predsjednika RS-a uplatio je 250.000 KM, po pedeset hiljada svakoj od pet lokalnih zajednica pogođenih katastrofom. Uputio je i „najdublje saučešće porodicama nastradalih” i istaknuo da „RS u potpunosti stoji na raspolaganju svim mjestima u Federaciji BiH koja su ugrožena poplavama”. I poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Porfirije, naložio je da se preko Eparhije zahumsko-hercegovačke za najugroženije obitelji „bez obzira na to koje su vjere i kom narodu pripadaju” uplati jednokratna pomoć od 100 hiljada eura.
Ono što posebno veseli i budi nadu u mogućnost boljeg života u Bosni i Hercegovini odaziv je tradicionalno zaraćenih navijačkih skupina u čijim se sukobima često ogleda mnogo dublja podjela društva koje i trideset godina nakon rata još uvijek nije stavilo točku na ratne sukobe, izliječilo rane niti vratilo prijeratne dobrosusjedske odnose među ljude. Među prvima su se oglasili navijači nogometnih klubova Sarajevo, Željezničar, Velež i Zrinjski, a zatim i navijači Čelika, Slobode i ostalih klubova. Svi su se priključili humanitarnim akcijama i stavili na raspolaganje nadležnim institucijama. „Horde zla” su najavile organiziran odlazak u Jablanicu kako bi pomogli oko raščišćavanja terena i pozvali građane da doniraju novčanu pomoć. „Manijaci” organiziraju skupljanje odjeće, obuće, higijenskih potrepština i pelena pored The Maniacs Shopa u Sarajevu te dostavljanje prikupljenog u područja pogođena poplavama. „Red Army” je pozvao sugrađane da pozivom na broj humanitarne organizacije Pomozi.ba sudjeluju u prikupljanju novaca te su se stavili na raspolaganje spasilačkim službama objavivši da neće prisustvovati utakmicama koje slijede budući su korisniji u pomaganju nastradalima na terenu. „Ultrasi” su putem svoje službene Facebook stranice pozvali redovne darivatelje, ali i one koji to nisu, da se odazovu pozivu Transfuzijskog centra SKB Mostar i daruju krv. Organizirali su i prikupljanje novčane pomoći putem žiro računa i u prostorijama navijačkog kluba. Na sličan su se način uključili i ostali navijači te ovo nije prvi put da su navijačke skupine među prvima u solidarnosti i pomaganju. Tako je bilo i tijekom poplava 2014., kad su se izlile rijeke Bosna, Drina, Sava, Sana i Vrbas, pri čemu je više od dvadeset osoba izgubilo život. Ovakva suradnja navijačkih skupina, pa čak i onih zavađenih poput mostarskih Red Armyja i Ultrasa, budi nadu da je pomirenje moguće te da Mostar neće zauvijek biti podijeljen grad.
Nogometni klub Borac javnim je priopćenjem najavio donaciju novčane pomoći, Sarajevo je Kiseljaku, čiji je stadion potpuno potopljen, uplatilo četiri hiljade KM, a pomoć im je ponudio i Podgrmeč. Uprava Veleža odlučila je odmah izdvojiti 30.000 KM vlastitih sredstava te su pozvali i ostale koji žele pomoći da uplate novac. „Zajedno smo jači!”, poručili su. Poruke sućuti i podrške uputili su i nogometni klubovi Dinamo iz Zagreba i Hajduk iz Splita, a Zdravko Mamić, nekadašnji prvi čovjek Dinama, pridružio se uplatom od 50.000 KM.
Je li nam potrebna tragedija poput ove da bismo bili dobri ljudi? Uronjeni u političke sukobe, trivijalne svađe i besmislena nadmetanja, prečesto zaboravljamo da svaki dan imamo priliku biti dobri i da je empatija ono što nas čini ljudima. Ljudskost se ne svodi na važnu i vrijednu erudiciju pa ni zapanjujuće intelektualne sposobnosti kakvima pojedinci raspolažu. Spremnost da se odreknemo vlastite dobrobiti da bismo pomogli drugome o njoj kudikamo više govori. Za čovjeka smanjenih intelektualnih sposobnosti ili vrlo lošeg obrazovanja nikad ne bismo rekli da nije čovjek, no to kažemo za osobu neosjetljivu i bešćutnu u odnosu na stradanje i bol drugih. Nije li šteta da toga postanemo svjesni tek u rijetkim situacijama poput ove?