Foto: Kommersant Photo Agency/Sipa USA/PIXSELL
Tijekom vikenda 27. i 28. listopada održani su parlamentarni izbori u četiri države koje su u prošlosti bile u sastavu ili pod utjecajem Sovjetskog Saveza – Bugarskoj, Litvi, Gruziji i Uzbekistanu, a u dvije od njih predizborne kampanje temeljile su se na strahu od “ruske prijetnje”. Najočitije je to bilo u Gruziji, državi razapetoj između susjedne Rusije, uz pomoć koje su se nakon raspada SSSR-a od nje odmetnule Abhazija i Južna Osetija, i moćnog prozapadnog nevladinog sektora koji se razvio nakon Revolucije ruža 2003. godine.
Tada je svrgnut dotadašnji proruski predsjednik Eduard Ševarnadze, a za predsjednika je izabran prozapadni neoliberal Mihail Sakašvili. Od 2013. na vlasti je kontinuirano stranka Gruzijski san (GS), koja je i nakon subotnjih izbora, s 54 posto osvojenih glasova, proglasila pobjedu. Opozicija i predsjednica države Salome Zurabišvili – inače rođena u Francuskoj, a državljanstvo Gruzije dobila je tek 2004. – rezultate su nazvale lažiranim, optužile Rusiju za uplitanje u izbore i pozvale na masovne proteste.
Sam GS je neobična mješavina ruskog utjecaja, utjelovljenog u njezinom osnivaču, proruskom oligarhu Bidzinu Ivanišviliju, te s druge strane posvećenosti “evropskom putu”, pa premijer Irakli Kobahidze tvrdi da vladajuća stranka nije odustala od cilja da Gruzija do 2030. pristupi EU-u. Upravo je GS unio u ustav pristupanje zemlje EU-u i NATO savezu. No stranka je u posljednje vrijeme napravila zaokret prema neutralnosti, reflektirajući činjenicu da velika većina od 3,7 milijuna Gruzijaca želi ući u EU, ali jednako tako ne želi ponovno ratovati s Rusijom. Još 2021. zbog optužbi o zloupotrebi položaja dok je bio na vlasti uhapšen je i zatvoren Sakašvili, potez koji opozicija opisuje kao politički motiviran progon.
Balansiranje je možda i moglo klapati do napada Rusije na Ukrajinu, otkada su i Rusija i zapadne države pojačale pritisak na Gruziju, radikalizirajući time političke snage u zemlji. GS je predizbornu kampanju vodio tvrdeći da prozapadna opozicija Gruziju želi uvući u rat s Rusijom. Zbližio se i s Viktorom Orbánom, koji je u nedjelju na dan masovnih protesta otišao u Tbilisi, zbog čega u zapadnim krugovima GS optužuju da Gruziju želi pretvoriti u iliberalnu demokraciju mađarskog tipa. GS je na proljeće donio “zakon o transparentnosti stranih utjecaja” kako bi lakše kontrolirao financiranje nevladinog sektora. Budući da podsjeća na ruski “zakon o stranim agentima” kojim Putinov režim guši civilno društvo, opozicija je i tada reagirala pozivom na proteste.
No kako u američkom Jacobinu piše istraživač postsovjetskog prostora Bryan Gigantino, GS je u suradnji s nevladinim organizacijama u ustav unio i članak koji EU-u i NATO-u daje ovlast da bilo koji zakon za koji procijene da nije u skladu s uvjetima njihovog članstva osporavaju na ustavnom sudu. Nakon donošenja tog zakona EU je u srpnju zamrznuo pretpristupne pregovore s Gruzijom, a evropski i američki dužnosnici ni nakon ovih izbora nisu pokazali razumijevanje za suptilne nijanse koje Gruziji zbog njenog geopolitičkog položaja jedine mogu jamčiti odsustvo rata.
Za razliku od Gruzije, u također bivšoj sovjetskoj republici Uzbekistanu i dalje je stabilno. Predsjednik Šavkat Mirzizojev je od dolaska na vlast 2016. relaksirao autoritarne politike svog prethodnika Islama Karimova, ali prava opozicija i dalje nije dozvoljena, pa ne čudi da je na izborima pobijedila Mirzizojevljeva stranka. U Bugarskoj je s 27 posto glasova pobijedio konzervativni GERB Bojka Borisova, koji je na premijerskoj funkciji već bio 13 godina. Gotovo dvostruko manje dobila je centristička koalicija Nastavljamo promjenu, dok su stranke koje se percipiraju kao proruske ukupno osvojile približno petinu glasova. Ovo su bili sedmi izbori u četiri godine, a s obzirom na to da nijedna stranka nije dobila dovoljno da formira većinu, nije isključeno da uskoro slijede osmi. U Litvi su pak konzervativce s vlasti smijenili socijaldemokrati, nekoć marksistička organizacija koja je obećala da će na obranu od “potencijalne ruske prijetnje” trošiti najmanje 3,5 posto BDP-a.
