Slobodan Praljak: Posljednja predstava

Danas je godišnjica presude čelnicima tzv. Herceg Bosne. Tim povodom objavljujemo esej književnika Elvedina Nezirovića o Slobodanu Praljku koji je isti dan izvršio samoubojstvo.

Piše: Elvedin Nezirović
29.11.2024.
Naslovnica, Preporučujemo

Srijeda je, 29. novembar, 2017.

U haškoj sudnici u toku je izricanje presude Apelacionog vijeća Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetu „Prlić i ostali“. Šestorica optuženih, koje je četiri godine ranije Pretresno vijeće Suda proglasilo krivima, teško uspijevaju sakriti izraze razočaranja na svojim naizgled mirnim licima.

Sudija Carmel Agius saopštava Jadranku Prliću, a potom i Bruni Stojiću da Apelaciono vijeće u potpunosti odbacuje njihove žalbe, te im potvrđuje prvostepene kazne zatvora u trajanju od dvadeset pet (Prlić), odnosno dvadeset godina (Stojić).

Nakon toga, sudac čita ime Slobodana Praljka, koji ustaje. „Apelaciono vijeće potvrđuje kaznu u trajanju od dvadeset godina zatvora“, kaže sudac i zaključuje: „S time da se uračuna vrijeme u skladu s pravilom 101 C pravilnika za period koji je do sada proveo u pritvoru. Gospodine Praljak možete sjesti.“

U tom trenutku, začuje se Praljak. Režiser prijenosa ga fokusira, ali obzirom da mu je mikrofon isključen, u prijenosu se ne može čuti šta govori. (Tek kada snimak bude repriziran, ovaj put s odgovarajućom zvučnom podlogom, čut će se Praljkove vrlo određene i nedvosmislene riječi upućene sudu: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.“)

Pogled mu na djelić sekunde sijevne u stranu, kao da se začas ponada da bi ga neko mogao spriječiti u njegovom naumu, i onda jednom automatizovanom gestom, kojoj je, ispostavit će se, obrnuo značenje: od hedonističke geste koju povezujemo sa slavljenjem života do geste koja slavi odlazak u smrt, u grlo sasipa sadržaj neke bočice. Sudija Agius zamoli ga da sjedne i onda pozove Milivoja Petkovića da ustane.

U međuvremenu, Jadranko Prlić primjećuje da s Praljkom nešto nije u redu. Svi u sudnici, kao i oni koji prate televizijski prijenos, svjesni su da se događa nešto neobično.

Potom se čuje da Praljak kaže „Popio sam otrov“, nakon čega se suđenje prekida.

„Kažu, pa su čak i pisali o tome, da su komandanti koncentracionih logora slušali Bacha i Mozarta, voljeli su i razumijevali njihovu muziku, pustili bi i suzu slušajući Schuberta. Ja sve to ne vjerujem. Nikad nisam sreo krvnika koji je zaista volio i razumijevao umjetnost…“

Dmitri Shostakovich

Nezaobilazan izbor. Nedugo nakon što je postalo izvjesno da je Slobodan Praljak pokušao izvršiti samoubistvo – umro je u haškoj bolnici – jedno je pitanje odmah zaokupilo pažnju televizijskog auditorija: zašto bi sebi oduzeo život? Kakvo je značenje tog čina? Šta je njime želio postići? Međutim, pokazalo se da je od svih enigmi vezanih za ličnost Slobodana Praljka odluka da počini samoubistvo bila možda i ponajmanji: neki od članova njegovog advokatskog tima, pa čak i njegovi prijatelji, kasnije su isticali da su to očekivali, iako ne u izravnom prijenosu, tokom izricanja presude – za takvo što im je, ipak, nedostajao osjećaj za teatar, koji je Praljak nesumnjivo imao – što u određenom smislu znači da Praljak zapravo nije izabrao da umre od vlastite ruke, nego je takav izbor bio nezaobilazan; lunatik poput njega mogao je da skonča jedino na taj način.

U moru špekulacija koje su se navodile kao mogući razlozi zbog kojih je bivši zapovjednik glavnog stožera Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) digao ruku na sebe, odmah je bilo moguće prepoznati onaj najbesmisleniji, jer niti je Praljak, poput Sokrata, tim činom branio vlastitu čast, kako su od prvoga trenutka tvrdili hrvatski nacionalisti, niti je to uopće bilo moguće: on je bolje od drugih znao da je čast izgubio čineći zlodjela za koja je osuđen; ono što je, pak, bilo moguće jeste da je branio ideju te časti, usprkos tome ili možda baš zbog toga što je znao da je nema, ali je bio itekako svjestan da u nju vjeruje veliki dio hrvatske javnosti; čak šta više, bio je svjestan da ju je, u sadejstvu s njim, ista ta javnost i stvorila.

Odnos prema Tuđmanu. U februaru 1990. godine, u vrijeme kada se Franjo Tuđman i Alija Izetbegović prvi puta susreću i kada još ništa ne nagovještava ovako dramatičan rasplet okolnosti, Slobodan Praljak uživa status slobodnog filmskog umjetnika: samo nekoliko mjeseci ranije, završio je sa snimanjem svog jedinog dugometražnog igranog filma “Povratak Katarine Kožul”, prema scenariju koji je radio zajedno s Abdulahom Sidranom (film je, na neki način, prorekao rediteljevu sudbinu, to jest njeno veliko, haško finale, s obzirom na vrlo naglašen motiv samoubistva). Kao i tokom osamdesetih, i dalje je živio vrlo burnim, boemskim životom; no, stvari su se počele mijenjati: uskoro će biti održani prvi demokratski izbori, najprije u Hrvatskoj, gdje će HDZ odnijeti uvjerljivu pobjedu, a potom i u Bosni i Hercegovini, gdje će pobijediti nacionalisti, SDA, HDZ i SDS; Tuđman i Izetbegović postat će prvi predsjednici budućih nezavisnih država vjerovatno u najvažnijem trenutku u njihovoj modernoj historiji – Hrvatska je na svoj put u otcijepljenje od SFR Jugoslavije krenula 19. maja 1991., a Bosna i Hercegovina 29. februara, odnosno 1. marta 1992. – dok će Slobodan Praljak, nakon što režira prilično nezapažene dokumentarne filmove “Sandžak“ (1990.) i „Duhan” (1990.), otpočeti svoju vrlo kratku i neuspješnu političku karijeru: nakon raskola između Tuđmana i Marka Veselice, priključit će se Hrvatskoj demokratskoj stranci, te će na izborima biti predsjednički protivkandidat Franji Tuđmanu u Dubravi.

Kako Praljak u početku nije bio tuđmanovac, s vremenom je to postao i premda je teško reći šta ga je tačno potaklo na odanost Tuđmanu – da li „povijesna ideja“ stvaranja nove Banovine Hrvatske ili moć ili teško breme očeve agenture u Zapadnoj Hercegovini, koje mora da ga je snažno pritiskalo tih godina ili pak to što mu je jedan od najbližih Tuđmanovih saradnika, Gojko Šušak, bio blizak prijatelj još iz vremena dok su išli u širokobriješku Gimnaziju, a najvjerovatnije sve to zajedno – činjenica je da mu je ostao vjeran i poslije smrti, pa čak i tokom haškog suđenja, možda i zato jer je shvatio da ostajući dosljedan Tuđmanu ostaje dosljedan samome sebi ili tačnije: da ostaje dosljedan slici samoga sebe kakvu je cijelo vrijeme gradio u javnosti, slici patriote koji je između ratišta i pozorišta izabrao ratište i koji je između duga prema samome sebi i duga prema domovini uvijek birao ovo drugo, čak i onda kada je to značilo vucarati se po sudnicama i scheveningenskim ćelijama, bez ikakve šanse da se dočepa slobode. No, istina je bila puno dublja od tog patetičnog autoportreta prekrivenog žrtveničkom patinom prepunog rupa, dubokih protivrječja i pitanja bez odgovora, kojeg je kompulzivno nudio razočaranim veteranima, okorjelim desničarima, vjerskim fanaticima i nepismenoj hrvatskoj sirotinji – riječju: masama koje nije zanimala istina sama po sebi, već istina kojom se njome gospodari; masama koje će biti u stanju da njegovo samoubistvo dožive kao kolektivnu tragediju, mnogi od njih ni ne shvatajući da oplakuju nešto što uopće ne postoji – s namjerom da stvori lažnu projekciju sebe kao mitskog ratnika i besmrtnog heroja, glumeći vlastiti lik u drami života.

Vojnik, ne političar. Praljkovi pokušaji da se približi Tuđmanu nisu tekli glatko, barem ne u početku, a pravu priliku za ulazak u krug njemu bliskih ljudi dobio je nedugo nakon pobune Srba u Kninskoj krajini i izbijanja rata u Hrvatskoj, u ljeto, 1991. godine. Prethodno je političku karijeru već bio zamijenio vojnom: tu važnu odluku donio je tokom jedne šetnje trgom Bana Jelačića u Zagrebu, kada je sasvim slučajno sreo policajca Žarka Pešu; ispostavilo se da je Peša prikupljao dobrovoljce za rat i unatoč tome što nije imao nikakvo vojno obrazovanje¹, Praljak je odlučio da prihvati njegov poziv, te je tako već 3. septembra 1991. sa svojom Umjetničkom satnijom, u kojoj su bili i glumac Sven Lasta i režiser Miroslav Međimorec², stigao u skoro potpuno opkoljenu Sunju. Da historijski događaji, čija se nasumičnost i haotičnost opiru bilo kakvom književnom ustrojstvu, ponekad mogu da poprime romaneskne simetrije – a po svojoj historijskoj i psihološkoj strukturi, Praljak jeste romaneskan lik – potvrđuju okolnosti s početka njegove ratne biografije: historija hrvatskog Domovinskog rata upamtila ga je kao prvog zapovjednika odbrane ovoga malog mjesta na obali Save, udaljenog ni dvadeset kilometara od Siska, grada u kojem se njegov otac, Mirko, 1938. godine, priključio jugoslovenskim komunistima.

Početak Udruženog zločinačkog poduhvata. U međuvremenu, Tuđmanov odnos prema Bosni i Hercegovini već je bio ušao u drugu fazu: do proljeća 1991. on je vjerovao da za njenu podjelu, ipak nije bilo sazrelo vrijeme, ali je nakon sastanka s Miloševićem u Karađorđevu, a potom i u Tikvešu, promijenio mišljenje. Tako je nešto više od tri mjeseca prije referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine u Grudama osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ HB), a nakon toga, 9. januara 1992., formirana je i Srpska republika Bosna i Hercegovina: da bi s Tuđmanom usaglasila donošenje ove odluke, samo dan ranije delegacija Srpske demokratske stranke, predvođena Nikolom Koljevićem, posjetila je Zagreb³, čime su uspostavljene dvije temeljne pretpostavke za teritorijalnu dezintegraciju BiH, onako kako su je zamišljali Tuđman i Milošević. Osnivanje HZ HB⁴, koje označava početak realizacije projekta stvaranja velike države Hrvatske ili nove Banovine Hrvatske ili početak realizacije Udruženog zločinačkog poduhvata – u razgovoru s američkim novinarom Royem Gutmanom, Praljak je u jesen 1993., hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu opisao njemačkim terminom Lebensraum (životni prostor) koji je svojevremeno poslužio nacistima kao načelo za osvajanje istočne Evrope⁵ – Tuđman je najavio na sastancima s delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu, 13. i 20. juna 1991., da bi na sastanku održanom 27. decembra, također u Zagrebu, definirao svoje ciljeve u pogledu Bosne i Hercegovine: „Vrijeme je da iskoristimo priliku da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama“⁶, istakao je i dodao da Bosna i Hercegovina, zapravo, onemogućava ostvarenje istinski nezavisne hrvatske države.

Za to je vrijeme Slobodan Praljak radio na organizaciji i uređenju odbrane Sunje: kao svršeni student zagrebačkog Elektrotehničkog fakulteta, profesor filozofije i sociologije⁷, te diplomant Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, koristio je svoje vrlo široko opće znanje kako bi kompenzirao nedostatak vojničkog iskustva: utvrđivao je pozicije, gradio rovove i bunkere, mobilizirao ljudstvo, vodio logistiku i radio na poboljšanju uslova života; koliko je u tome bio uspješan najbolje govori podatak da je tokom komandovanja odbranom Sunje dvaput unaprjeđivan: najprije u brigadira, a potom i u general-bojnika Hrvatske vojske. Bilo je to više nego dovoljno da se nametne Tuđmanu, tim prije jer je od septembra 1991. Ministar odbrane u Tuđmanovoj vladi bio već spomenuti Gojko Šušak; osim školskih uspomena, njih dvojicu vezalo je još nešto, mnogo dublje i mnogo teže raskidivo: početkom šezdesetih godina dvadesetog vijeka, Praljkov je otac spasio Šuška od optužbi da je bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP)⁸, a samim tim vjerovatno i od dugogodišnje robije.

Šušak, koji je od 1968. godine živio u emigraciji – najprije u Austriji, potom u Kanadi – nije to zaboravio: vraćajući možda i davni dug njegovom ocu ili pak znajući koliko je njegovom starom prijatelju važno da se distancira od očevog udbaškog naslijeđa, pomagao je Praljku koliko je god mogao u građenju njegove vojne karijere: najprije ga je imenovao svojim pomoćnikom i postavio ga na mjesto načelnika Uprave za informativno-psihološku djelatnost, a poslije je po Šuškovom nalogu Praljak obavljao i mnoge druge poslove: između ostalog, bio je glasnogovornik Ministarstva odbrane Republike Hrvatske i Glavnog stožera HVO-a, zatim jedan od četrnaest članova Vijeća nacionalne odbrane Republike Hrvatske, te član komisije za vojnu saradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Međutim, Praljak mu je zadavao samo glavobolje, pogotovo u vrijeme dok je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a: zahvaljujući nepoznavanju vojne materije, urođenoj svojeglavosti i egu koji ga je gurao mimo granica razuma, u prilično kratkom vremenu srozao je svoj ugled kod drugih oficira, ali što je bilo važnije i kod samog Tuđmana, tako da mu nije preostalo ništa drugo nego da se 1995. godine prijevremeno penzioniše i posveti privatnom biznisu. No, najkontroverznije pitanje u vezi s tim do danas je ostalo bez odgovora: kako je bilo moguće da u obilju vojnog kadra koji je mogao obavljati tako odgovornu funkciju, Šušak i Tuđman pribjegnu supstituciji bez ikakvog vojnog iskustva?

Milom ili silom. Nepunih mjesec dana prije Praljkovog dolaska u Čapljinu, u februaru 1992. godine, tajnik HZ HB i HDZ-a BiH, te budući član predsjedništva ove stranke i operativnog zapovjedništva HVO-a u Srednjoj Bosni s činom pukovnika, Ignac Koštroman, jedne je hladne zimske noći izašao pred mnoštvo članova i simpatizera svoje stranke na skupu u Busovači. Koštroman je u to vrijeme bio krupan čovjek, pomalo obješenjačkog izgleda, u bijelom, fino popunjenom mantilu i s uredno potkresanim brkovima, koji će godinu-dvije dana kasnije prerasti u bradicu. Glas mu je čvrst, odrješit; dok govori, desnom rukom pridržava mikrofon: „Dragi građani države Hrvatske“, započinje svoj dugi, improvizirajući monolog. U jednome trenutku, kada ga u potpunosti zahvati govornička groznica, potaknuta povremenim skandiranjem prisutnih, „Hrvatska, Hrvatska“, „Dolje izdajnici“ i „Živjela NDH“, Koštroman kaže: „I samo bih još nekoliko stvari rekao. Sada mi postavljamo pitanje gdje smo mi sa teritorija Herceg-Bosne. Ja vjerujem i tvrdim da smo mi sastavni dio države Hrvatske. I bit ćemo sastavni dio naše drage države Hrvatske milom ili silom!“⁹

Vrijeme je pokazalo da Koštromanova prijetnja niti je bila besmislena, niti bezazlena; naprotiv, ona je bila sasvim u duhu razgovora s Tuđmanom, vođenih u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, 27. decembra, u kojima je i sam učestvovao; podjela Bosne i Hercegovine je već tada referentna tačka mnogim HDZ-ovim političarima u Bosni i Hercegovini, pa i samom Tuđmanu, koji je uoči nove, 1992. godine, u Sarajevu, tokom pregovora sa srpskom stranom o sklapanju primirja u Hrvatskoj, bez mnogo uzbuđenja izjavio da je hrvatsko-srpski sukob moguće riješiti jedino ako se ostvare i srpski i hrvatski nacionalni ciljevi, odnosno ako se Hrvatskoj i Srbiji priključe dijelovi Bosne i Hercegovine.

U skladu s tim, nešto više od mjesec dana nakon referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine i istoga dana (8. aprila 1992.) kada je u svrhu odbrane zemlje od srpske agresije Predsjedništvo Bosne i Hercegovine usvojilo odluku o osnivanju Štaba Teritorijalne odbrane (TO) RBiH, Predsjedništvo HZ HB, na vanrednoj sjednici održanoj u Mostaru, formiralo je HVO, kao „vrhovno tijelo odbrane hrvatskog naroda u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna“¹⁰; već dva dana poslije, 10. aprila, Mate Boban¹¹, koji je istovremeno bio i predsjednik HZ HB i predsjednik HVO-a, uputio je općinskim stožerima HVO-a uredbu u kojoj se kaže da HZ HB ne prihvata TO RBiH kao svoju vojnu strukturu.

Za Načelnika glavnog stožera HVO-a, Boban je 14. aprila imenovao generala Milivoja Petkovića¹², kojemu je osam dana ranije istekla služba u Hrvatskoj vojsci (HV); nešto ranije, Slobodan Praljak¹³, koji je tada još uvijek bio general-bojnik HV-a s aktivnom službom u Ministarstvu odbrane Republike Hrvatske, stavio se na raspolaganje Odjelu odbrane HZ HB, odnosno Glavnom stožeru HVO-a, u Grudama.

Skica za roman. Ne mogu a da ne primijetim da je simbolika Praljkovog povratka u Hercegovinu, u februaru 1992. godine, također literarna tema. U osnovi, romanesknost Praljkovog lika, onako kako je ja vidim, zasniva se na brojnim paradoksima koji predstavljaju njegovu temeljnu vezu s vlastitom sudbinom; oni se ispoljavaju u odnosu prema najbitnijim temama njegovog života: Tuđmanu i hrvatstvu (iako je sa žarom govorio o tome, pitanje je da li je njegov kameleonski karakter ikada do kraja prihvatio tu ideju), prema ocu i vojsci, prema muslimanima (bio je oženjen muslimankom), pa i prema zločinima koje je počinio i za koje je osuđen (svojim je naređenjima u grob otjerao na hiljade ljudi, a da do samog kraja nije uspio da stvori bilo kakav pojam o njihovoj smrti), itd. Igrajući se tom odbojnom idejom – pisati roman o Praljku u izvjesnom smislu značilo bi osloboditi se antagonizma koji gajim prema njemu, a već prema samoj toj misli osjećam snažan, nesavladiv otpor – zamišljao bih ga na stražnjem sjedištu terenca koji siječe krivine na putu od Imotskog do Gruda, besprijekorno utegnutog, uredno potkresane brade i podvojenog držanja: izvana oficirski ozbiljan, iznutra zamišljen, s raspoloženjem blago podgrijanim čašicom viskija; posljednji put u rodnom kraju bio je dvije ili tri godine ranije, kada je u okolici Širokog Brijega snimao „Povratak Katarine Kožul“, ali okolnosti su sada bile bitno drukčije, zbog čega je morao osjećati izvjesno uzbuđenje, vjerovatno i ponos.

Nije nemoguće da je u jednom od onih naleta samoljublja kakvima je bio sklon čitavog života, pažnju iznenada usmjerio na svoju uniformu. Pogled kojim je odmjerio sebe, bio je pun lažne svijesti: možda je čak dodirnuo dršku pištolja kojeg je nosio za pasom i pomislio kako je sve što je do tada radio zapravo jedna velika besmislica u odnosu na činjenicu da mu je ta uniforma, baš kao i porijeklo, suđena rođenjem, te da mu je bez obzira na nedostajuću kompetentnost, suđeno da hrvatskom narodu s ove strane granice donese slobodu. Da li je bio svjestan figure koju je u tom trenutku oblikovala sudbina: ko je, samo nekoliko godina ranije, uopće mogao pretpostaviti da će stvaranje nove hrvatske države pasti na pleća sina bivšeg „jugopolicajca, oznaša i hrvatoždera“¹⁴, koji je najbolji dio svoga života potrošio na progon Pavelićevih sljedbenika i simpatizera u Zapadnoj Hercegovini?

Niko, vjerovatno ni on sam, iako je možda od prvoga dana u Sunji o tome razmišljao. Ljudske su sudbine prepune romanesknih kauzalnosti, a historija ponekad nije ništa drugo nego način da ih se učini vidljivima.

Možda je, u svemu tome, zaista pomislio i na oca Mirka, na njegove penzionerske dane u okolici Mostara, gdje je živio okružen svinjama, njihovim roktanjem i cičanjem, njihovim tupim, valjkastim njuškama i uzavrelim, kao katran ljepljivim mirisom. Sklon patetici, možda je otišao dalje i u mislima počeo odmotavati film svoga djetinjstva; s godinama je nagomilao upečatljivu zbirku sjećanja na dolaske u rodni kraj i susrete s ocem, zbog kojih je sada osjećao odsjev neke daleke tuge, jer je Praljak stariji bio friško upokojen na zagrebačkom groblju. Možda je čak pokušao odrediti trenutak u mladosti u kojem je shvatio da ga mora napustiti, i to trajno, zauvijek, pa je počeo da grabulja po uspomenama, sve dok nije shvatio da takvog trenutka nije ni bilo, nego da je odluka da ode nekako oduvijek bila tu, kao da se s njom rodio.

Tako je to, manje-više, išlo: što je više sticao svijest o sebi, to je sve više shvatao da je taj njegov otac – čovjek kojeg su se u Hercegovini svi plašili i kojeg su visoko poštovali – bio glavna poluga komunističkog terora nad njihovim komšijama, te da je samim svojim postojanjem, na neki način, i on sam bio uvučen u njegove zločine. Osjećao je to u pogledima ljudi na ulici, u šaputanjima koja bi iznenada prestala kada bi se pojavio, u pretjeranoj ljubaznosti nastavnika, ljekara ili trgovaca u kojoj kao da je bilo nekog vješto prikrivenog prijezira, ali iako je rastao sa zavišću tog svijeta sanjajući dan kada će ga napustiti, istovremeno je negdje duboko u sebi uživao u položaju privilegovanog djeteta; djeteta kojeg je čekalo osigurano mjesto među jugoslovenskom društvenom elitom.

Sin udbaša. Za devetnaest godina službovanja u Ozni, kasnije Udbi (1945. – 1966.), smatra se da je Mirko Praljak bio odgovoran za mnoge smrti i progone civila, zbog čega je, u strahu od osvete, 1990. godine, bio prisiljen preseliti u Zagreb. Unatoč tome što je i na suđenju o ocu govorio odmjereno, na momente čak i biranim riječima, Praljka mlađeg jedva da je za njega vezalo išta osim krvnog srodstva i stigme kojom ga je obilježio; gotovo sve drugo ih je razdvajalo: od životnih interesa do političkih stajališta. U svojoj autobiografskoj knjizi, „Otkup sirove kože“, Abdulah Sidran za Praljka kaže da je „mrzio socijalističku Jugoslaviju kao tvorevinu srpskoga hegemonizma“¹⁵, za šta je svojim zagrebačkim prijateljima često znao podastirati dokaze iz svih oblasti društvenog života. Pa ipak, koristio je povlastice jugoslovenskog sistema kada god je to mogao: živio je kao slobodni umjetnik i snimao filmove o trošku države. Otud se Slobodanu rat ukazao i kao izbavljenje i kao izazov: u jednu ruku, osjećao je kako mu se napokon pružila prilika da izađe iz očeve sjene i pokaže da između njihovih stavova o Hrvatima i hrvatstvu postoje ogromne razlike, a u drugu, bio je svjestan da mora činiti i one stvari koje u normalnim okolnostima možda nikada ne bi kako bi uspio ostati dio povlaštene elite i u novom, demokratskom poretku. Ako u tome ima i zrno istine, onda je možda postojao još jedan razlog Praljkovoj smrti, intimniji od navedenih i iako odveć predvidiv, banalan i nerastezljiv do krutosti, nesumnjivo ipak važan, jer je ujedno bio i njegovim razlogom za život: breme Mirkovih zlodjela; možda je u jednome trenutku zaista povjerovao da samo njegova smrt – a ne smrti hiljada drugih ljudi, kojima je na ovaj ili onaj način kumovao – može podmiriti očev dug prema narodu i domovini.

To je, u biti, još jedno moguće tumačenje njegovog samoubistva, koje sadrži i lični odgovor na nikada utihle prigovore da je sin udbaša, „Mirkov mali“, da je komunistički skorojević i šarlatan bez talenta, ali i čina koji ujedno obuhvata i odbranu Tuđmanove velikohrvatske politike, što kod ljudi kakav je Slobodan Praljak, kod kojih se lično i političko tako gusto ispreplelo da više nije bilo moguće razdvojiti jedno od drugog, ujedno znači i odbranu njegove ličnosti, odnosno njegove „herojske“ uloge u ratu. Često sam se pitao da li je tokom dugih, zatvorskih noći u Scheweningenu uspio da shvati da je ona figura koju je oblikovala sudbina, dovevši ga 1992. godine u Hercegovinu, s vremenom dobila i drugi dio svoga značenja: u želji da potvrdi pripadnost svom etničkom porijeklu i ideološkoj matrici, te na taj način zauvijek raskrsti s ocem i očevim naslijeđem, bio je spreman da počini najgore moguće zločine ni ne sluteći da ga je sve što je činio samo dodatno približavalo onome od koga je tako bezglavo bježao.

Vojne operacije. Jedan od prvih Praljkovih zadataka po dolasku u rodni grad bio je zauzimanje kasarne Jugoslovenske narodne armije (JNA), koja je obuhvatala skoro trećinu urbanog gradskog područja, te je samim tim predstavljala krupan zalogaj za slabije naoružane jedinice HOS-a i HVO-a. Na jednom amaterskom snimku, koji se može pronaći na platformi you tube, Slobodan Praljak s megafonom u ruci zasipa psovkama vojnike JNA koji brane prilaz čapljinskoj kasarni; tokom desetak minuta, koliko sve traje, ne događa se ništa značajno, osim možda jedne stvari, koja ima više veze s onim što Praljak uistinu jeste, nego s onim što radi ili nam se čini da radi: od trenutka kada shvati da je kamera uključena, on skoro neprimjetno počinje s njom da flertuje i iako su u toku pregovori oko napuštanja kasarne u koje su involvirani roditelji zatočenih regruta, i iako su na kocki sudbine stotina ljudi, a vjerovatno i ishod čitave operacije, pažljivom gledatelju neće promaći da glumac u njemu ne može da odoli pažnji anonimnog snimatelja. U svakom slučaju, poslije višednevne blokade, te nakon što je u vrlo dramatičnim okolnostima osam helikoptera MI-8 63. padobranske brigade iz Niša uspjelo izvući veliki dio zarobljenog ljudstva – ispostavilo se da je među 26 vojnika i 22 civila koji nisu željeli otići bilo i onih koji uopće nisu znali za operaciju izvlačenja – Praljkove jedinice su, u kasnim poslijepodnevnim satima 22. aprila 1992. zauzele kasarnu.

Ali daleko od toga da su sve akcije koje je tokom proljeća 1992. vodio Praljak bile uspješne; početkom maja, na primjer, osmislio je operaciju kodnog imena „Škarpun“¹⁶, čiji je cilj bio ovladavanje selima Klepci i Tasovčići, u blizini Čapljine, koje je kontrolisala vojska samoproglašene Srpske republike Bosne i Hercegovine, odnosno JNA i srpske paravojne formacije. Nedovoljno poznavanje vojne materije, loša procjena stanja na terenu ili pak manjak sreće uticali su na to da Praljkova operacija propadne, a jedinice koje su učestvovale u njoj – Antiteroristička postrojba „Vukovi“, iz sastava 156. makarsko-vrgoračke brigade HV-a, te elitna satnija HOS-a „Lovac“ – pretrpe značajne gubitke. Pa ipak, mjesec dana poslije, uspješno je rukovodio dijelom operacije „Čagalj“¹⁷, u hrvatskoj javnosti danas mnogo poznatijoj pod nazivom „Lipanjske zore“ ili pak „Hercegovačka oluja“, koja se smatra prvim velikim porazom srpskih snaga u agresiji na tada već međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu¹⁸. No, u suštini, akcija je vjerovatno bila, ako već ne sasvim, onda u izvjesnoj mjeri iskoordinirana s političkim vrhom Srpske republike BiH, a na osnovu Sporazuma koji su 6. maja 1992. u Grazu postigli Karadžić i Boban; prema odredbama tog Sporazuma, definirana je linija podjele između hrvatskih i srpskih teritorija u BiH, s tim da je ostalo otvoreno pitanje razgraničenja u dolini rijeke Neretve: Karadžić je insistirao na tome da granica bude Neretva, dok je hrvatsko izaslanstvo ustrajavalo na granici Banovine Hrvatske iz 1939. godine. U tom kontekstu treba razumjeti i riječi Franje Tuđmana, koji je na sastanku državnog i političkog rukovodstva Republike Hrvatske s predstavnicima HDZ-a i hrvatskim predstavnicima iz Bosne i Hercegovine, 17. septembra 1992. godine, u jednome trenutku rekao: „Prema tome, naša politika mora biti da sa Srbijom stvorimo nekakve takve odnose da dođe do toga da je u njihovom i u našem interesu, da dođe čak i do stanovitog preseljenja pučanstva, da bi se jednom stvorili normalni odnosi, ako ne za prijateljske, a ono snošljivi susjedski život sa Srbima.“¹⁹ A da sporazumno povlačenje srpske vojske na linije nekadašnje Banovine Hrvatske u Hercegovini nije u potpunosti prazna priča, govore, u neku ruku, i dijelovi iz dnevnika Ratka Mladića, koje je Međunarodni sud u Den Haagu prihvatio kao dokaz, a u kojima su opisani Mladićevi susreti s vojnim i političkim liderima HR HB, tokom 1992. i 1993. godine²⁰.

Mladić i Praljak. Nije mi poznato gdje, kada i kako su se prvi puta sreli Ratko Mladić i Slobodan Praljak, ali mi je poznato da su se povremeno viđali pred sami početak i tokom hrvatske agresije na Hercegovinu i Srednju Bosnu kada se Praljak, nakon kratke epizode u Ministarstvu odbrane, u Zagrebu, ponovo vratio u HVO; tokom sastanka u Pečuju, u Mađarskoj, 5. oktobra 1992., nekoliko dana prije pada bosanske Posavine, Praljak je navodno rekao Mladiću: „Naš cilj je Banovina iz 1939., ako to ne postignemo, nastavljamo rat“. Banovina iz 1939. Tuđmanova je stara želja i srpsko rukovodstvo je to, naravno, znalo: Praljak je na tom sastanku uvjeravao Mladića da je sporazum hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića samo formalan, donesen na insistiranje Sjedinjenih Američkih Država, ,,kako bi se dodvorili islamskom svetu”, te da je stvarno savezništvo, zapravo, savezništvo između Tuđmana i Miloševića, uspostavljeno u Karađorđevu, 1991.

Na drugom sastanku, koji se desio poslije pada Posavine, 26. oktobra 1992. – prije se radilo o političkom dogovoru o razmjeni teritorija između Tuđmana i Miloševića, odnosno Bobana i Karadžića, kojeg je na licu mjesta nadgledao lično Slobodan Praljak – Praljak je Mladiću kazao ili je barem Mladić u dnevnik zapisao da mu je Praljak kazao: ,,Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za sto sa Matom i Radovanom. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje da se odsele”. Na kakvu vrstu prisile je mislio Praljak, bilo je jasno dva dana ranije: pošto su slomile otpor slabo naoružanih jedinica Armije RBiH, jedinice HV-a i HVO-a okupirale su grad Prozor²¹; već 2. novembra, Praljak je uspio ispregovarati primirje s čelnicima Armije R BiH, što će Glavnom stožeru HVO-a i zapovjedništvu Jugositočnog vojišta HV-a, kojim je komandovao general Janko Bobetko, dati dovoljno vremena za pripremu napada na Gornji Vakuf, sredinom januara 1993. godine. Iz tog perioda ostalo je zabilježeno da je, kako bi podigao moral razbijenoj vojsci, znao izaći iz svog privremenog štaba u Prozoru, popeti se na tenk i teatralnim gestama pozivati hrvatske vojnike da ga slijede u njegovim pohodima na ovaj gradić u Srednjoj Bosni. Tada je već bio jedna od ključnih figura u Glavnom stožeru HVO-a u Grudama, a po nalogu Ministarstva obrane Republike Hrvatske, istovremeno je obavljao zadatke i u Vijeću obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske (VONS).

Nije nikakva tajna da je za saradnju sa Vojskom Republike Srpske (VRS), Praljak od samog početka imao Tuđmanov blagoslov, kao uostalom i svi drugi čelnici u civilnim i vojnim strukturama HVO-a; tako na sastanku održanom 15. septembra 1993. godine u Zagrebu, Praljak ističe da bi mirovni sporazum koji su dan ranije u Ženevi sklopili Tuđman i Izetbegović mogao zakomplicirati dobar odnos između HVO-a i VRS-a. „I druga stvar“, kaže Praljak Tuđmanu, „uznapredovali odnosi između Hrvata i Srba, posebice na vojnom planu jer nama cijele postrojbe ovise o suradnji sa Srbima, u Bosni i Hercegovini, ovaj će sporazum sada to dosta spriječiti. Prema tome, Žepče, Kiseljak, a time onda i Vitez, Bataljun ispod Konjica²², Vareš, biti će sada u situaciji da ćemo mi to teško snabdjevati.“²³

Ispunjenje želje. Drugi dio Praljkove ratne biografije počinje 24. jula 1993. godine, kada je imenovan zapovjednikom Glavnog stožera HVO-a: umislivši da je sposoban da riješi probleme u koje je zapao HVO – nakon početnog zamaha, na frontu nije bilo nikakvog napretka, ljudi su ginuli, vojska je bila sve demoraliziranija i raspuštenija – mjesecima se sve otvorenije nudio Tuđmanu i Šušku. Već sam ranije spomenuo da nije naišao na odbijanje, barem ne na onakvo kakvo bi ga spriječilo da dođe do položaja koji je tako očajnički želio. I zaista, to kako su tri najvažnija čovjeka u projektu stvaranja nove Banovine Hrvatske ili velike Hrvatske ili realizacije Udruženog zločinačkog poduhvata ili Lebensrauma, uključujući i Janka Bobetka, zapovjednika Glavnog stožera HV-a, povjerovala da je jedan samoljubivi šarlatan bez ikakvog vojnog obrazovanja, zapravo, ratni genije koji će neuspjeh HV-a i HVO-a u Bosni i Hercegovini pretvoriti u uspjeh, predstavlja ozbiljan misterij, koji možda djelimično rasvjetljava jedan drugi, mnogo veći i važniji: misterij odbrane Bosne i Hercegovine od hrvatske agresije. Jer unatoč tome što niti prije, niti poslije Praljka, HV i HVO nisu uspjeli ispuniti ratne ciljeve u Hercegovini i Srednjoj Bosni, izvjesno je da je Praljkov doprinos konačnom krahu Tuđmanovih snova o velikoj Hrvatskoj bio možda i od presudne važnosti: iza sebe je ostavio narušen sistem zapovijedanja u vojnoj hijerarhiji, jedinice iz kojih se masovno dezertiralo, kriminalne grupe unutar specijalnih i vojnopolicijskih formacija koje su radile što su htjele, nikada veću samovolju i bezvlašće, dok su s druge strane ratni zločini s kojima se dovodio u vezu i za koje će na kraju krajeva biti osuđen dvadeset i kusur godina kasnije, poput otvaranja koncentracijskih logora za Muslimane²⁴, ubijanja, silovanja, pljačkanja i protjerivanja nehrvata s teritorija HR HB, paljenja privatne imovine, te rušenja kulturnih i vjerskih spomenika, među kojima i Starog mosta u Mostaru, punili stupce svjetske štampe.

Zatvaranje kruga. Nakon odlaska s mjesta zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, početkom novembra 1993.,²⁵ vojna karijera Slobodana Praljka naglo je počela da se gasi. Uz dokazanu nesposobnost, bio je toliko kontaminiran zločinima u Hercegovini i Srednjoj Bosni da ga se Tuđman najrađe klonio: nije čak računao na njegove usluge ni pri planiranju i izvedbi vojno-policijske akcije „Oluja“, kojom je oslobođena Kninska krajina; odbačen i ponižen od ljudi čiju je naklonost uporno tražio, otišao je u Sunju, tamo gdje je sve počelo tri godine ranije, i učestvovao u operaciji kao dobrovoljac. Ne uspjevši probaviti svoju beznačajnost u najvišim krugovima vojne hijerarhije, ubrzo se penzionisao, pokrenuo privatni biznis i okrenuo na desetine miliona kuna u privatizaciji tvornica i muljanju građevinskim zemljištem. Na otvaranje tvornice duhana u Ljubuškom poslao je pozivnicu svom najboljem prijeratnom prijatelju, Abdulahu Sidranu, ali se Sidran nije pojavio vjerovatno iz istih razloga iz kojih ga je, zagrebačka glumica Alma Prica, glavna junakinja njegovog filma, „Povratak Katarine Kožul“, odbila pozdraviti prilikom jednog slučajnog susreta.

Nikada nisam mogao da dokučim da li nacionalizam čini ljude gorljivima, temperamentnima, da li potpiruje vatre u njima, ili možda takve senzibilitete – temperamentne, gorljive, s vatrom što je nose u sebi – privlači nacionalizam, kao forma koja im pomaže da shvate ko su ili kako se osjećaju, ali šta god da je bio slučaj sa Slobodanom Praljkom, njegov nacionalizam i, pogotovo, njegova ratna prošlost zauvijek su ga izopćili iz svijeta umjetnosti i umjetnika, i gurnuli ga u blato političkog jednoumlja: sredinom 2000. godine, pojavio se na Šestom saboru HDZ-a u Sarajevu, pokušavajući, između ostalog, prisutnima objasniti i „zašto mi Hrvati moramo biti nacionalisti“.²⁶

Četiri godine poslije, otputovao je u Den Haag, gdje je više od jednog desetljeća obmanjivao sud, ne uspjevši nikoga razumnog uvjeriti u svoju nevinost. Bio je svjestan koliko je predstava javnosti o njemu samome ovisila od laži koje je papagajski ponavljao iz dana u dan nadajući se da će postati istina, odnosno da će ih njegovo samoubistvo učiniti istinitima. Iako je, barem u pogledu njegove osobnosti, jedina istina to što je do samoga kraja ostao nerazrješiva enigma, možda čak i za samoga sebe. Nije mogao da izbjegne protivrječnosti ni u vlastitoj smrti: bio je u stanju da počini najstrašnije zločine kako bi narodu kojem pripada stvorio novi životni prostor (Lebensraum) da bi njemu samome na kraju prevelik bio i onaj najmanji, najelementarniji. Kao moralan čin, kao čin odbrane časti, njegovo bi samoubistvo možda i imalo smisla da je njime pokušao da od historije otrgne vlastitu ličnost – da je povrati, da je demitologizira i okaje, da je smrt koju je izabrao ispuni katarzom. Ovako, ispivši otrov u sudnici, prometnuo se u jednu od centralnih ličnosti hrvatske ratne mitologije utemeljene na ideji takozvane HR HB, odnosno na tuđmanovskoj viziji stvaranja velike Hrvatske, koja se u prostoru političkih ideja danas ispoljava jednostavnom jednačinom: puna ravnopravnost hrvatskoga naroda u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini može se ostvariti jedino ako se ostvare ratni ciljevi HDZ-a, u cjelosti ili u onoj mjeri u kojoj bi to u miru bilo moguće. Što ima smisla koliko i posljednje Praljkove riječi: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Suci, s prezirom odbacujem vašu presudu.“

1
Pisac i novinar, Ivica Đikić, autor eseja „Praljak“, navodi da postoje dvije verzije priče o tome zašto Slobodan Praljak nije služio nekada obavezan vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Prema prvoj, on „naprosto nije htio služiti, a otac se pobrinuo da se to formalno uredi. Prema drugoj, objektivno je ocijenjen nesposobnim za psihičke napore koje iziskuje vojna služba.“ (Ivan Lovrenović – Ivica Đikić: PRALJAK (ivanlovrenovic.com) )
2
Pod svaku cijenu želio je da se spriječi muslimansko-hrvatski rat. ‘Pa žena mi je muslimanka’ – www.vecernji.ba
3
Delegacije SDS-a i HDZ-a BiH bile su u to vrijeme čest gost u Zagrebu, o čemu svjedoči i Stipe Mesić. On je o tome govorio i u svojoj izjavi datoj haškim istražiteljima, 1997. godine. (Miloš Minić, „Dogovori u Karađorđevu o podeli Bosne“, Art Rabic, Sarajevo, 2022.)
4
U aktu o osnivanju HZ HB, nalaze se dvije, s pravnog stanovišta, potpuno apsurdne stvari. Prva se odnosi na članak 5, u kojem se kaže da će zajednica „štovati demokratski izabranu vlast Republike BiH“, iako ta ista vlast nije dala nikakvu saglasnost za njeno osnivanje; čak šta više, HZ HB je nastavila postojati i nakon što ju je 14. septembra 1992. Ustavni sud BiH proglasio neustavnom. Druga se pak tiče odredbe iz članka 6, gdje se navodi da HZ HB „priznaje sve međunarodne akte, koji su temelj svih civilizacijskih odnosa u društvu“; i ovdje se radi o čistom apsurdu, jer strukture vlasti HZ HB niti su odražavale nacionalnu strukturu stanovništva u onim općinama koje je zajednica obuhvatala, niti su građani nehrvatske nacionalnosti bili njeni ravnopravni građani. U knjizi „Geneza jedne zablude“ (Sejtarija, Sarajevo, 2001.), dr. Ciril Ribičič ustanovio je da na osnovu Odluke o osnivanju HZ HB „proizilazi da je HZ HB trebala postati zajednica svih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini, a ne zajednica svih stanovnika 30 općina, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.“
5
„Zločini u Herceg-Bosni: Hercegov lager“, Feral Tribune, 29. 4. 1996., str. 19.
6
„Stenogrami o podjeli Bosne“, Centar za kritičko mišljenje, portal tačno.net, Mostar, 2017.
7
Zanimljivo mi je da je diplomski rad na ovom studiju Praljak radio na temu „Sloboda i moral u Marxovoj filozofiji“.
8
Radi se o političkoj organizaciji koja je osnovana 1956. godine u Buenos Airesu, od strane hrvatske emigracije, s ciljem podrivanja jugoslovenskog socijalističkog sistema.
9
Akif Agić, Faruk Vele, „Svjedoci zla: živa knjiga“, Štamparija Fojnica d.d., Gornji Vakuf, 2018.
10
HZ HB, Odluka o formiranju Hrvatskog vijeća obrane, broj: 2/92.
11
U emisiji „U kontru sa Draganom Markovinom“, pisac, intelektualac i bivši član Socijaldemokratske partije BiH, Gradimir Gojer, ispričao je kako su po nalogu Nijaza Durakovića, njegov prijatelj, Roko Markovina, također bivši SDP-ovac i poslanik u Skupštini BiH, i on jedne nove godine (vjerovatno se radi o 1992.) otišli na sastanak s Matom Bobanom u Čapljini ne bi li možda uspjeli doznati kakvi su zaista planovi HDZ-a, odnosno novoosnovane HZ HB. Boban im je tada rekao da će Srbi i Hrvati podijeliti Bosnu i Hercegovinu, a na Gojerovo pitanje „Šta će biti s Muslimanima“, odgovorio je, parafrazirajući nekadašnjeg trebinjskog gradonačelnika, Božidara Vučurevića: „Njih ćemo niz Neretvu“.
12
Petković je obavljao i funkciju zamjenika zapovjednika Izdvojenog zapovjednog mjesta (IZM) Južnog bojišta HV-a u Grudama, koje je osnovano 15. aprila 1992. godine i koje je bilo pod ingerencijom HVO-a. Uredbom predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, za zapovjednika Južnog bojišta HV-a 10. aprila 1992. postavljen je general, Janko Bobetko. (Abeceda oslobađanja juga Hrvatske i deblokade Dubrovnika – Hrvatski vojnik (hrvatski-vojnik.hr))
13
Žalbeno vijeće Međunarodnog tribunala u Den Haagu utvrdilo je, između ostalog, da je Slobodan Praljak „igrao centralnu ulogu u oružanim snagama HZ (kasnije i HR) HB, tj. HVO-a, i prije i nakon što je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, te u svojstvu visokog oficira oružanih snaga Republike Hrvatske.“ (Ivo Komšić, „Tuđmanov haški profil: Udruženi zločinački poduhvat na BiH“, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2021.)
14
Abdulah Sidran, „Otkup sirove kože“, Službeni glasnik, Beograd, 2012.
15
Abdulah Sidran, „Otkup sirove kože“, Službeni glasnik, Beograd, 2012.
16
HOS-ovci obučeni u uniforme JNA izveli su ludo hrabru akciju kod Čapljine – akcija “Škarpun” – Domovinski rat
17
U to vrijeme, Praljak je u koordinaciji s mostarskim stožerom HVO-a, te njegovim zapovjednikom Jasminom Jaganjcem, kao i komandantom Samostalnog bataljona Armije RBiH, Arifom Pašalićem, komandovao jedinicama koje su u noći s 13. na 14. juni 1992. forsirale rijeku Neretvu i oslobodile istočni dio grada.
18
Kao mladić od nepunih šesnaest godina, sjećam se da sam tada gledao tenkove JNA kako se bez ikakve borbe povlače magistralnom cestom od Čapljine prema Stocu i dalje, prema Berkovićima i Bileći, odnosno Ljubinju i Trebinju, da bi tek dan ili dva poslije u selo moga dede na Dubravskoj visoravni, u kojem sam se zatekao na početku rata, pristigli osloboditelji, tačnije jedna manja, slabo naoružana satnija HVO-a. Tada to nisam mogao znati, ali sam godinama poslije, tražeći odgovor na pitanje kako je bilo moguće da jedna vojna sila kakva je bila JNA napusti tako veliki i, u strateškom smislu, veoma važan prostor praktično bez ispaljenog metka, došao do jedinog logičnog zaključka: radilo se o povlačenju koje je bilo sasvim ili barem djelimično iskoordinirano s akcijom oslobađanja Dubravske visoravni, odnosno o potpunom ili djelimičnom dogovoru srpskog i hrvatskog rukovodstva o podjeli teritorija u to vrijeme već priznate države Bosne i Hercegovine.
19
„Stenogrami o podjeli Bosne“, Centar za kritičko mišljenje, portal tačno.net, Mostar, 2017.
20
Iako se pojedini srpski političari i generali, poput Momčila Perišića, nisu slagali s tim, srpsko rukovodstvo je u jednome trenutku najvjerovatnije pristalo da dijelove Hercegovine pod njihovom kontrolom prepusti HZ HB, s tim da ostaje dilema da li se radilo o zamjeni teritorija za bosansku Posavinu, koja je u potpunosti pala u ruke VRS-a u oktobru 1992. godine ili je po srijedi bila klasična prodaja (četiri i po miliona njemačkih maraka), kako je na jednome sastanku, u ljeto 1992., političkom rukovodstvu Srpske republike BiH sugerisao komandant 113. pmtbr VRS-a, pukovnik Novica Gušić (ICTY, Dnevnik Ratka Mladića) ili pak o nečemu sasvim trećem.
21
Nakon okupacije, u Prozoru se nalazilo oko 4.000 Bošnjaka, koji su odvedeni u saborne logore na području Gornje Rame, u Srednjoškolski centar, skladište „Unis“, Društveni dom, selo Rumboci, itd. („Hercegovačke kristalne noći“, Samija Rizvanović, Dobra knjiga, Sarajevo, 2022.) Dio muškaraca Muslimana zatočen je u Osnovnoj školi u Ripcima. „U periodu od 24. oktobra do barem 30. oktobra 1992. vojnici HVO-a i pripadnici Vojne policije HVO-a prodirali su u grad Prozor, gdje su uništili i zapalili oko 75 muslimanskih stambenih objekata nakon što bi ih polili benzinom.“ (Iz presude Haškog suda u slučaju „Prlić i ostali“)
22
O saradnji HVO-a i VRS-a u ovom dijelu Hercegovine, svoje je neposredno svjedočanstvo ostavio i sadašnji reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović, tadašnji tuzlanski muftija, koji je u HVO-ovom logoru Zabrđe kod Konjica proveo više od šest mjeseci, od 2. maja do 19. novembra 1993. „Uvjeti u logoru su bili teški“, piše Kavazović, „zarobljenici su odvođeni na prisilni rad, kopanje rovova na prvoj liniji odbrane, premlaćivani, predavani srpskim militantnim jedinicama sa kojima su snage HVO-a bile u zajedničkoj subordinaciji. U logor su dolazili srpski vojnici, odvodili zarobljenike i fizički ih tukli.“ (Seid Smajkić, „Mostarsko muftijstvo 1992 – 2012“, El Kalem, Sarajevo, 2015.)
23
„Stenogrami o podjeli Bosne“, Centar za kritičko mišljenje, portal tačno.net, Mostar, 2017.
24
Praljak je osnivanje koncentracijskih logora u Hercegovini smatrao legitimnim, pa čak i normalnim, pod uslovom, naravno, da su u njima zatočeni nehrvati, odnosno da ih drži HVO. „Logori su postojali, ali to treba gledati kao lančanu reakciju“, reći će gostujući na zagrebačkom Radiju 101, u subotu, 30. aprila 1994. „Ne mogu se složiti s time kako su ti logori izgledali, niti s onim što se u njima radilo. Ali logori su sami po sebi dopustivi, kao što je normalno i razoružavanje ljudi koji su predstavljali potencijalnu opasnost.“ Iako se tačan broj ni danas ne zna, pretpostavlja se da je kroz koncentracijske logore HVO-a u Hercegovini prošlo oko 20.000 ljudi, mahom Bošnjaka.
25
Iako svoj odlazak s mjesta Zapovjednika Glavnog stožera HVO-a Praljak nikada nije dovodio u vezu s Mladenom Naletilićem Tutom, osnivačem Kažnjeničke bojne i osuđenim ratnim zločincem, ili barem to nikada nije učinio javno, dokumenti obavještajnih službi iz tog vremena govore drukčije. Naime, u jesen 1993., nakon jedne od neuspjelih akcija u kojoj je stradao veliki broj njegovih ljudi, Naletilić je dojurio u Posušje, upao u Praljkov kabinet i naredio mu da smjesta napusti Hercegovinu. „Ako ne nestaneš, ubit ću te, Titino govedo!“, navodno mu je rekao, prema jednoj verziji, gurnuvši mu pištolj u usta, a prema drugoj, prislonivši mu ga na čelo. Ispostavilo se da je stvar bila toliko ozbiljna da je nisu uspjeli izgladiti niti Boban niti Šušak, pa je jedina razumna mogućnost bila Praljkov odlazak. Dan uoči rušenja Starog mosta, 8. novembra 1993., na njegovo mjesto postavljen je general zbora Hrvatske vojske, Ante Roso.
26
„Celofan za Herceg-Bosnu“, Ivan Lovrenović, Feral Tribune, 22. juli 2000., str. 34-35

Podijelite ovaj članak

Elvedin Nezirović

Oznake: Elvedin Nezirović, Posljednja predstava, Slobodan Praljak, udruženi zločinački poduhvat

UsPutne crtice Zoke Ćatića– Kuće zatvorenih očiju

Povodom jednog jubileja i prijateljstva

Aleksandar Dugin, omiljeni filozof srpskih tabloida

Predrag Mijatović: Prvo je bio Semir Tuce pa onda Ronaldinho

Naš Mali

Između smoga i betona: Sarajevo u rukama dobrih ljudi

Elvedin Nezirović: Kako je srušen Stari most u Mostaru

Evedin Nezirović bosanskohercegovački književnik i novinar, dobitnik nagrade"Predrag Matvejević", za Tačno.net piše esej o rušenju Starog mosta u Mostaru....

Piše: Elvedin Nezirović

Dretelj: brisanje prošlosti

Zatočenici su bili zatvoreni u četiri betonska i jednom limenom hangaru, zatim u dva podzemna tunela, te prostorijama koje su između sebe nazivali „samicama.“ Prema...

Piše: Elvedin Nezirović

Grabovica

Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica. ...

Piše: Elvedin Nezirović

Promocija “Sandra” u Mostaru: Roman o jednoj generaciji koju je obilježila brutalnost rata

U Muzičkom centro Pavarotti Mostar večeras će (s početkom u 19:30h) biti predstavljen roman "Sandro", autora Elvedina Nezirovića, koji je nedavno objavljen u izdanju Izdavačke...

Piše: Faruk Vele