Opet su jutros procvali
u žitu makovi sneni,
sve su nam njive ovili
cvjetovi njihovi crveni!
“Znaš li majko, majčice,
kakvi su ono cvjetovi”,
što rastu po našim njivama
takovi divni, crveni?
Početni su ovo stihovi jedne od kultnih pjesama iz vremena generacija koje su odrastale pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, u društvu koje se zvalo socijalističko i samoupravno, zajednici u kojoj su se mladi odgajali na pozitivnim primjerima milosrđa prema drugima, usađujući nam tako “dobrotu” kao životni smisao, kako bi sutra bili sposobni lučiti dobro od zla.
Odgajani smo da budemo bolji ljudi.
Ove stihovi o makovima crvenim ispisao je jedan od najvećih književnika seljaka Mihovil Pavlek Miškina (1887.-1942.). Njegova je književnost, a pisao je pored pjesama pripovijetke i članke, protestna, ona je krik protiv klasne i opće društvene nepravde.
Oteo kmetu zemljicu,
zgazio njegovu pravicu!
Miškina u pjesmi suprotstavlja barune i grofove koji ugnjetavaju i iskorištavaju seljaka i kmeta. Pjesma je puna socijalnog naboja, traganja za pravicom, brigom za seljaka. Miškina je ljevičar, uvijek na strani malog i ugroženog, uvijek uz poniženog i zgaženog kmeta.
Baruni, grofi, vladali,
španovi pravdu krojili,
rabotat kmeta gonili,
krvcu mu poljem sijali!
Miškina nije komunist, ali je vatreni Radićevac i ljevičar. U više je mandata načelnik općine Đelekovac gdje je i rođen. Na izborima 1938.
godine za skupštinu Kraljevine pobijedio je uvjerljivo sa devedeset posto glasova, ali zbog izbornog zakona kojim je preferirana Kraljeva lista, nije postao zastupnik. U našem su kraju, u Plini, takav zakon ismijavali- „Glasao ti kako glasao, Buđa će uvijek biti glavar!”
Narod je Pavleka Miškinu volio i nosio budući da ih je kao političar ćutio, a kao književnik perom bodrio i hrabrio u okolnostima društvene nepravde i nejednakosti.
Zbog naglašene socijalne note u svojim djelima te činjenice da je kao HSS-ov ljevičar u partizanskom pokretu vidio prirodnog saveznika, Pavel Miškina je bio prihvatljiv socijalističkoj Jugoslaviji, a naročito njegova pjesma „Crveni makovi” koja je postala jedna od kultnih pjesama od Ljubljane do Skoplja. To što nije bio komunist prekrili su njegovi stihovi i polja makova crvenih.
Zanimljivo je da Opća enciklopedija Jugoslavenskom leksikografskog zavoda iz 1978. godine navodeći djela Mihovila Pavleka Miškine izostavlja njegovu knjižicu „Zašto hrvatski seljak nije komunista”, to je možda bilo i u službi njegove zaštite kako bi opstao u javnom prostoru, no u svakom slučaju to se može i razumjeti jer govorimo o jednopartijskom uređenju u kojem se vladalo snagom Saveza komunista. Mi to možemo razumjeti, ali kao dosljedni demokrati to ne možemo i opravdati.
Miškina, istina, nije komunist, ali nije bio ni antikomunist, svjestan činjenice o sličnim nesretnim sudbinama komunista i HSS-ovaca u
Kraljevini – Stjepan Radić je ubijen, a Josip Broz Tito je u zatvoru. Jedini na slobodi je Alojzije Stepinac koji ljubi ruke srpskom (jugoslavenskom) kralju Aleksandru kako bi postao zagrebački nadbiskup. Ekstremisti i radikali Pavleka su Miškinu uvijek držali na nišanu. U Skupštini Kraljevine njegova je knjiga “Sa svojom zvijezdom” proglašena “boljševičkom propagandom”, a u NDH su pjesmu „Crveni makovi” držali komunističkom. Kao i danas, ustaše i četnici su se uvijek lijepo slagali i držali istu stranu dok je sav normalni svijet bio na drugoj strani.
Tako je bilo prije sto godina, a tako je i danas.
„Ja s vama ne mogu surađivati. Ne mogu jer se stidim svega što vi radite.”, odgovorit će Mihovil Pavlek Miškina na zahtjev vlasti NDH koja
ga je zbog njegova ugleda u narodu željela imati na svojoj strani. Znao je da time sebi, možda, potpisuje i smrtnu presudu, ali uvjereni
Radićevac, dosljedni borac za prava ugroženih, malih i nemoćnih nije ni mogao drugačije odgovoriti na svirepost ustaške stvarnosti u NDH na stradanja nedužnih, rasne zakone, istrebljivanje naroda, logore smrti,javna vješanja i pogubljenja.
Odvode ga u Jasenovac gdje uz poklič „Za dom spremni!” neće biti ubijen metkom u potiljak, niti u plinskoj komori ugušen, niti obješen, Mihovil Pavlek Miškina biti će po svjedočanstvu književnika Ilije Jakovljevića, zaklan zajedno sa sarajevskim slikarom Danielom Ozmom.
Gorak mi je okus u ustima kad vidim današnju hrvatsku stvarnost. “Crveni makovi” Pavleka Miškine, na kojima su generacije odgajane da bi postajali bolji ljudi, danas se ne čuju. Što ih se manje čuje, netolerancija je sve veća. Čak četrdeset i pet posto naših đaka, svaki drugi srednjoškolac smatra poželjnim i prikladnim pozdrav „Za Dom Spremni!”, pozdrav pod kojim je Mihovilu Pavleku Miškini okončan život klanjem u Jasenovcu.
Je li to školstvo?
Je li to odgoj?
Ima li naša zajednica sa takvim školstvom, bez ugleda i dostojanstva, ikakvu perspektivu?
Živimo u jednom od najsramotnijih razdoblja naše povijesti, vremena koje će se buduće generacije stidjeti, vremena u kojem se zločin protiv čovječnosti slavi, a milosrđe prema drugima zaboravlja.
Ti crveni makovi Pavleka Miškine kao da su i njegovom krvcom natopljeni te tako postaju još ljepši i crveniji.
Krvlju su kmetskom sijani,
kletvama, bunom miješani
suzama, znojem pojeni
zato su tako crveni…
