U zaostajanju

U natjecanju oko digitalnih i zelenih tehnologija Evropa gubi priključak na SAD i Kinu. Kako se ovaj jaz u inovacijama može zatvoriti?

Foto:  picture alliance/imageBroker/Arnulf Hettrich

Prvi humanoidni robot kineskog preduzeća Unitree: Kina puno investira u robotiku i vještačku inteligenciju.

Evropa se nalazi usred izražene industrijske recesije: smanjenje proizvodnje, investiciona suzdržanost i globalni konkurencijski pritisak određuju gospodarsku klimu. Mnoga preduzeća i njihovi zaposlenici konfrontirani su sa strukturnim izazovima – naprimjer visokim cijenama energije i značajnim investicionim rizicima. Istovremeno raste zabrinutost zbog sve većeg inovativnog jaza između Evrope, SAD i Kine. Tehnološko zaostajanje posebno u ključnim tehnologijama zelene i digitalne transformacije postaavlja Evropu pred veliki izazov: Radi se o ništa manje nego osiguranju industrijske baze – i time o prosperitetu i dobrom zaposlenju.

Zbog toga je kratkoročno i srednjeročno gospodarska budućnost Evrope označena velikom nesigurnošću. Međutim panika je loš savjetnik – ona je često vodila u propast umjesto u sigurnu luku. Upravo u takvim vremenima pametnoj gospodarskoj politici koja gleda unaprijed pripada centralna uloga: Ona mora obezbjediti kratkoročnu stabilnost i istovremeno postaviti skretnicu za otporno, inovativno i za budućnost sposobno gospodarstvo.

U aktuelnim gospodarsko i industrijsko političkim debatama u Evropi odavno poznati recepti doživljavaju renesansu: smanjenje poreza, smanjenje birokratije i zamrzavanje plata izvode se na teren kao „novi“ univerzalni lijekovi protiv gospodarske stagnacije. Međutim ovi koncepti nisu nikakav zaokret koji ukazuje na budućnost nego izbledjele ideje iz 1990ih godina – iz ere sa potpuno drugačijim geopolitičkim, ekonomskim, tehnološkim i društvenim pretpostavkama. Izazovi 21. stoljeća – od digitalne transformacije preko zelenog strukturnog zaokreta do novog uređenja globalnih lanaca isporuke i geopolitičkih centara moći – ne mogu se sigurno time savladati. Umjesto vraćanja na prevaziđene instrumente potrebna je hrabra strategija usmjerena na budućnost koja se oslanja na inovacije, kvalifikovanje i održivu lokacijsku politiku.

Europski industrijski krajolik suočava se s dubokim promjenama zbog globalnih megatrendova digitalizacije i dekarbonizacije, demografskog izazova i aktuelnih geopolitičkih promjena. Brzi napredak u robotici i vještačkoj inteligenciji mjenja iz temelja proizvodne procese: Mašine sve više preuzimaju kompleksne zadatke i međusobno komuniciraju, proizvodni lanci postaju efikasniji. Zemlje kao Kina masivno investiraju u ovaj razvoj- sa potpuno automatizovanim tvornicama, humaniodnim robotima, inteligentnim sistemima logistike i vodećom ulogom kod letećih dronova i letećih taksija. Dok evropski industrijski klaster još diskutuje o pilot projektima Kina već testira mnoge tehnologije u redovnom pogonu u urbanim područjima.

Zemlje kao Kina i SAD investiraju strategijski i brzim tempom u zelene tehnologije.

I SAD postavljaju nova mjerila – posebno u područjima digitalnih tehnologija platformi i vještačke inteligencije. Sa investicijama mjerenim milijardama u generativnu vještačku inteligenciju, cloud infrastrukturu i razvoj poluprovodnika američka preduzeća definišu standarde na kojima se mora mjeriti evropska industrija. Tehnološki giganti kao NVIDIA, Google ili OpenAI napreduju sa investicijama koje odavno duboko prodiru u industrijsku primjenu – od planiranja proizvodnje preko digitalnih blizanaca do predvidivog održavanja. Neuspije li Evropa održati korak sa ovim razvojem prijete nove ovisnosti: od tehnologija, digitalne infrastrukture i kompetentnosti u podacima. U globalnoj utrci za digitalnim tehnologijama, stvaranjem vrijednosti i radnim mjestima, Europa je u opasnosti da izgubi priključak – i postane igračka tuđih interesa.

Istovremeno  transformacija u klimatski neutralnu industriju odavno više nije opcija nego kako ekološka tako i ekonomska neophodnost. Investicije u zelene energije, cirkularno gospodarstvo i održive proizvodne procese ne doprinose samo zaštiti klime i pomažu očuvanju resursa – one su i centralni faktor za sposobnost otpora i atraktivnost gospodarskih lokacija. Dok Evropa sa Green Deal i Net-ZeroIndustry Act slijedi ambiciozne ciljeve dospijevaju evropska preduzeća sve više pod pritisak. Jer zemlje kao Kina i SAD investiraju strategijski i sa visokim tempom u zelene tehnologije. Tako Kina već danas dominira u velikom dijelu globalnih lanaca isporuka za solarnu tehniku i baterije dok se Evropa i dalje bori za strategijski suverenitet u ključnim tehnologijama.

Inflation Reduction Act (IRA) bio je pokušaj SAD da reaguje na ovaj razvoj. Sa dobropisima na porez, subvencijama i podsticajima za investicije trebalo je da se potpori proizvodnja vodonika, baterija, vjetrene i solarne tehnologije kao i uspostava klima neutralnih procesa  i da se privuku preduzeća u SAD. Hoće li i u kojoj mjeri nova administracija moći zaustaviti ili preokrenuti ovakav razvoj događaja, ostaje da se vidi. Dosada se prije svega Teksas – politička tvrđava republikanaca – pokazao kao vodeći u izgradnji obnovljivih energija. Trenutno Teksas proizvodi više vjetrene i solarne energije nego i jedna druga savezna država.

Sa pogledom na ovaj razvoj jedno je prije svega jasno: Uspješna zelena i digitalna transformacija evropskog gospodarstva treba tri stvari – tempo, inovativnu snagu i političku volju za realizaciju. Međutim tehnologija, politička volja i izgradnja infrastrukture same nisu dovoljne. Ljudi su ti koji moraju pokretati transformaciju europskog gospodarstva – u tvornicama, laboratorijima, start-upovima i obrazovnim institucijama.

Tehnološka otvorenost na koju se često poziva u političkom diskursu ne smije postati izgovor za stagnaciju.

Investicije u glave, u školovanje, kontinuirano obrazovanje i istraživanje su zato odlučujuće poluge za industriju osposobljenu za budućnost. Ne bez razloga Mario Draghi je u svome izvještaju za komisiju o konkurentno sposobnoj Evropi naglasio da troškovi plata po jedinačnom proizvodu ne predstavljaju centralni problem Evrope nego postojeći inovacioni jaz prema SAD i Kini. Samo sa izuzetno obrazovanim stručnjacima i interdisciplinarnim kompetencijama Evropa može dugoročno opstati u globalnoj konkurenciji i istovremeno uspješno provesti ekološke kao i socijalne transformacije.

U tom kontekstu, ekonomska politika u Europi više ne može biti puki odgovor na krizu ili upravljanje lokacijom – potrebna joj je misija. Takva na misiju orijentisana ekonomska politika slijedi ne samo kratkoročne ciljeve rasta nego se fokusira na centralne društvene buduće zadatke: klimatska neutralnost, tehnološki suverenitet i socijalna stabilnost u vremenima temeljnih promjena.

Osnovna pretpostavka za to je ništa manje nego više kooperacije. Zajedničke industrijske inicijative, koordinirane investicije u strategijski značajne tehnologije i infrastrukture, jačanje evropskog unutrašnjeg tržišta kao i konzekvetan fokus na sposobnosti, kompetentnost i znanje ljudi – sve to je ključ za samosvjesnu i otpornu evropsku gospodarsku i industrijsku politiku.

Gospodarskoj politici koja je orijentisan prema misiji ne radi se dakle više samo o „Koliko“ i „Ko“ nego prije svega o „Za šta“. Cilj je zajednički gospodarsko politički napor snaga da bi se ciljano riješili izazovi, potporile inovacije – kako tehnološke tako i socijalne – i napustile utabane staze. Odlučujuće su jasne političke smjernice za željeni smjer razvoja: One nude sigurnost u olujnim vremenima, redukuju investiciona rizika, daju orijentaciju i jačaju povjerenje u kurs kojim se krenulo. Tehnološka otvorenost na koju se često poziva u političkom diskursu ne smije postati izgovor za stagnaciju. Šta industrija treba je jasnost – povjerljivi signali kuda put vodi.

Regulacija, podsticaji, javne nabavke i više toga mogu podstaći promjene ukoliko su međusobno usklađeni i upravljeni na zajednički cilj. Istovremeno se mora misliti o socijalnoj dimenziji promjena jer svaka promjena donosi kako dobitnike tako i gubitnike. Pravična podjela tereta transformacije – troškovi i opterećenost promjenama – je neophodna kroz ciljanu potporu strukturno slabih regiona, jake sisteme kontinuiranog obrazovanja i socijalne sisteme osiguranja socijalne države.

Gospodarska politika sposobna za budućnost ne nastaje povlaćenjem države nego njenom strategijskom prisutnošću, kroz volju za stvaranjem i kooperaciju. Zadnji je čas da postanemo ponovo svjesni te činjenice – i našu gospodarsku politiku kao i institucije, koje je provode odgovarajuće organizujemo.

ipg-journal.de

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Michael Soder

Michael Soder

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Automobil koji povremeno ubrzava umesto da koči nije spreman za put. Slavina iz koje umesto hladne povremeno teče ključala voda ne treba da bude u...
Sanel Huskić je magistrirao ljudska prava i demokratiju na Univerzitetu u Sarajevu i Univerzitetu u Bologni. Doktorirao je na temu “Algoritmizacija liberalne demokratije kroz procese...
Je li „kinesko stoljeće“ već počelo? Upravo bi američka carinska politika mogla dodatno ubrzati kineski uspon....
AI 'agenti' dolaze, bili mi spremni ili ne. Nema sumnje da će ovaj razvoj biti transformativan - na bolje ili na gore....