Šta će Keir Starmer i njegove kolege naučiti iz katastrofe koju su sami izazvali pokušajem smanjenja socijalnih naknada? Većina spekulacija dosad se fokusirala na političku sudbinu premijera i karijere ministara. No, pred njima su uskoro nove velike odluke koje će imati ogromne posljedice po živote običnih ljudi.
Jedna konkretna oblast politike ponovo će politički diskurs vratiti na temu koja je obilježila prošlosedmičnu blamažu: invaliditet. Ponovo, zastupnici Laburističke stranke iz svih frakcija osjećaju nelagodu i nervozu. Aktivističke grupe i humanitarne organizacije — da ne spominjemo ogroman broj ljudi koji će biti direktno pogođeni — strahuju od najgoreg. Rana od fijaska sa zakonom o socijalnim naknadama još nije ni zacijelila, a već se osjeća jeziva slutnja da bi se ista priča mogla ponoviti.
Evo i zašto. Ministrica obrazovanja Bridget Phillipson želi reformirati sistem obrazovne podrške za djecu i mlade s posebnim obrazovnim potrebama i invaliditetom u Engleskoj, poznat pod skraćenicom SEND. Godine konzervativnih promašaja — posebno reforme uvedene prije deset godina koje su bile katastrofalno nedovoljno finansirane, kao i masovno isključivanje djece iz redovnih škola u specijalizirane ustanove — dovele su do enormnog povećanja troškova uz porazne rezultate. Općinska vijeća koja upravljaju ovim sektorom već godinama očajnički traže pomoć. Ministarstvo finansija, s druge strane, hladno promatra haos i zahtijeva hitnu akciju.
Na jesen će biti objavljena nova Bijela knjiga o obrazovanju. Phillipson tvrdi da je potrebno „razmišljati radikalno drugačije“. Želi preokrenuti trend koji je ukorijenjen tokom godina vladavine torijevaca i dati prioritet inkluziji djece s posebnim potrebama u redovnim školama. Govori se o tome da bi se „svi nastavnici morali smatrati nastavnicima za djecu s posebnim obrazovnim potrebama“. Formirana je i nova radna grupa za neurodivergenciju, koja će „saradnjom s Ministarstvom obrazovanja raditi na podsticanju inkluzivnog obrazovanja“. Također, izdvojeno je 740 miliona funti kapitalnih sredstava za „prilagodbu učionica radi veće pristupačnosti i stvaranje specijaliziranih sadržaja“.
Na prvi pogled, ovi koraci zvuče obećavajuće. No, jasno je da će za suštinske promjene trebati daleko više — i puno vremena. Jedan od najvećih nastavničkih sindikata već je upozorio da bi bez značajnog povećanja svakodnevnog budžeta za škole, ove reforme mogle staviti „ogroman pritisak“ na nastavnike. Međutim, postoji još ozbiljnija proturječnost u samom srcu Vladinih planova.
Od kada su Laburisti pobijedili na izborima, sve su glasnije informacije iz Whitehalla i drugih izvora o drastičnom ograničavanju zakonskih prava na specijaliziranu podršku koja su temelj obrazovanja stotina hiljada djece i mladih. Ta prava su formalizirana kroz zvanične SEND tribunale i dokumente poznate kao obrazovni, zdravstveni i socijalni planovi (EHCP), koji jasno definiraju djetetove potrebe i obaveze koje škole i nadležne institucije imaju prema njemu. Suprotno senzacionalističkim izvještajima pojedinih medija, EHCP nije nikakva „zlatna karta“; roditelji i staratelji, naviknuti na ignorisanje, neodgovorene telefonske pozive i beskrajna čekanja, i dalje se često moraju boriti protiv lokalnih vlasti kako bi im se ispunilo ono što je tim planom već predviđeno. Ali — i ovo vam govorim iz ličnog iskustva roditelja — ti planovi barem omogućuju porodicama da navečer mogu zaspati bez potpune strepnje.
Već oko 40 godina, ova zakonska prava predstavljaju temelj SEND sistema. Ali njihova budućnost sada je neizvjesna: lokalna vijeća u očaju lobiraju kod ministara da roditelji i njihova „neugodna“ prava budu sklonjeni s puta. Krajem prošle godine, izvor iz Vlade za Financial Times je izjavio kako postoji realna mogućnost da će „hiljadama učenika“ biti uskraćen pristup pravima koja se temelje na zakonskoj osnovi. Uprkos činjenici da su EHCP planovi najpotrebniji upravo u redovnim školama, jedan viši savjetnik Ministarstva obrazovanja nedavno je rekao da se ozbiljno razmatra mogućnost da EHCP više ne važi za djecu u tim ustanovama. Također, šuška se o mogućnosti da porodice koje već imaju EHCP zadrže svoja prava, dok bi buduća djeca s istim potrebama bila jednostavno odbijena — što bi dovelo do stvaranja klasičnog dvostrukog sistema, još jedne zabrinjavajuće paralele s katastrofom oko socijalnih naknada.
Kao rezultat svega toga, roditelji, staratelji, ali i mnogi nastavnici — preplavljeni su strahom. Svaki put kada se ministrima postavi pitanje o tome šta slijedi, njihov odgovor uglavnom glasi: „još nije donesena odluka“. U nedjelju, Laura Kuenssberg s BBC-a direktno je pitala Phillipson da li planira „ukinuti“ EHCP planove, na što je ona odgovorila nejasnim frazama o „poboljšanoj podršci u školama“, standardnim tvrdnjama da je trenutni sistem previše „konfliktan“, bez ikakvog konkretnog odgovora. To, naravno, ni najmanje ne smiruje zabrinute porodice.
Trenutno, gotovo 483.000 djece i mladih u školama u Engleskoj ima EHCP plan, što je povećanje od 11% u odnosu na prethodnu godinu. Njihov broj raste, između ostalog, jer je neformalna i ad hoc podrška u školama postala toliko nepouzdana da je jedini način da se dijete uopće približi pomoći — aplicirati za EHCP. Zvanični podaci pokazuju da većinu tih aplikacija pokreću upravo škole i koledži, često kao posljednji očajnički pokušaj. Ukratko, djeci su ti planovi očajnički potrebni. Bez podrške koju bi ti planovi trebali garantovati, još više djece završilo bi van redovnog obrazovnog sistema, ili bi bila upućena u specijalizirane ustanove, koje su često šokantno skupe.
U doglednoj budućnosti — čak i najveći optimisti moraju priznati da će Vladina obećanja o poboljšanjima trebati godine da se ostvare — ovakvo stanje će ostati nepromijenjeno. Najsigurnija i najhumanija opcija bila bi zadržati zakonska prava djece, paralelno s unapređenjem SEND podrške kako Phillipson planira, računajući na to da će kvalitetnija pomoć s vremenom prirodno smanjiti potrebu za EHCP planovima i njihove troškove. Umjesto toga, najkonkretniji potez Vlade mogao bi biti opasno oduzimanje tih prava, što bi dodatno učvrstilo utisak da ova Laburistička stranka ima ozbiljan problem s politikom prema osobama s invaliditetom.
Tokom vikenda, pokrenuta je nova kampanja pod nazivom Spasimo prava naše djece, uz pismo objavljeno u Guardianu koje su potpisali vodeći ljudi humanitarnih organizacija i lobističkih grupa, uključujući Disability Rights UK, National Autistic Society, Mencap, kao i poznati roditelji djece s posebnim potrebama poput TV voditeljica Christine McGuinness i Carrie Grant, te poznati biolog i aktivist za neurodivergenciju Chris Packham (iskreno, i ja sam jedan od potpisnika i pomažem kampanji). Po drugi put u manje od šest mjeseci, postavlja se pitanje: žele li ministri zaista opet ulaziti u javne sukobe s ovakvim ljudima u emisijama kao što su Good Morning Britain, 5 Live i BBC Breakfast?
Dok sam pratio fijasko sa socijalnim naknadama, znajući da će se priča o djeci s posebnim potrebama ubrzo rasplamsati, jedna mi se misao stalno vraćala. Laburistima je krajnje vrijeme da prestanu sijati strah i tjeskobu među ljudima čiji su životi već ionako preplavljeni neizvjesnošću. Umjesto da se okome na najranjivije slojeve društva, trebali bi se suočiti s onima koji zaista imaju moć i koji bi možda mogli biti prisiljeni pomoći Vladi u rješavanju finansijskih problema. Umjesto toga, strah se širi upravo među onima koji se ionako jedva nose sa svakodnevicom. Vlade koje vodi Laburistička stranka trebale bi ljude učiniti manje uplašenima — ne još uplašenijima. Ako već najavljuju još jedan „reset“, neka počnu upravo odatle.
Postoji, ipak, jedan faktor koji bi mogao natjerati Vladu na trezveno razmišljanje. Političari na vlasti vole glumiti da će pobijediti na sljedećim izborima. No, sasvim je realno da bi Reform UK mogao preuzeti vlast, možda u savezu s ostacima Konzervativne stranke. Sudeći po izjavama Nigela Faragea, njegov stav o osobama s posebnim potrebama i invaliditetom je, blago rečeno, zabrinjavajući. Postoje i ozbiljni pokazatelji da isto važi i za Kemi Badenoch. Trenutni talas besmislenih zahtjeva s političke desnice za brutalnim smanjivanjem uloge države imao bi pogubne posljedice po SEND porodice. Ako Laburisti sada oduzmu osnovna obrazovna prava tolikom broju djece, lako bi se moglo desiti da ih ostave na milost i nemilost političarima koji će doslovno uništiti njihove živote. „Nismo još donijeli odluku“, ponavljaju ministri. Krajnje je vrijeme da donesu jedinu moralno i politički ispravnu odluku — i to bez odlaganja.
