Ademir Kenović: U Sarajevu pod opsadom je bilo gore nego u koncentracionom logoru

Gadamer, kada govori o tome šta je klasično, kaže da je to ono što je preživjelo zub vremena. Zato možemo reći, dragi čitaoci, slušaoci i gledatelji, udobno se smjestite u svoje fotelje na poslu, kod kuće, u neudobno avionsko sjedište ili u udobnu ležaljku na plaži, jer kreće sat vremena razgovora sa klasikom bosanskohercegovačke umjetnosti Ademirom Kenovićem

Ademir Kenović  klasik je bosanskohercegovačke ali i evropske kinematografije. Možete slobodno pozvati na ručak, u bilo koji restoran sa Mishelinovom zvjezdicom, sve koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji koji ne znaju makar jednu repliku iz Kenovićevih filmova, račun vam garantovano neće biti veliki.

Rođen je u Sarajevu 14. septembra 1950. godine, dvije godine nakon što je Tito Staljinu rekao istorijsko NE.

Studirao je na Univerzitetu u Sarajevu, gdje je i diplomirao 1969. godine. Studirao je film, englesku književnost i umjetnost na Denison univerzitetu u Ohaju. Godine 1989. postavljen je za profesora na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kenović je tokom ratnih godina snimio preko 50 dokumentarnih filmova, sarajevski vizualni dnevnik, te seriju dokumentarnih zapisa „Ulica pod opsadom“.

Snimio je Kenović možda najbolje bosanskohercegovačke filmove poput filmova “Kuduz”, “Savršeni krug” i “Ovo malo duše”.

Kritičari će ove filmove proglasiti malim remek djelima, a pozitivne kritike imat će i drugi njegovi filmovi poput „Čovjek, Bog, Monstrum“ (1994), Tajni prolaz“ (2004).

Producent je i domaćih filmova koji su donijeli novu energiju u domaću kinematografiju početkom 21. stoljeća” „Gori vatra“ (2003), „Ljeto u zlatnoj dolini“ (2003) i „Kod amidže Idriza“ (2004).

Kenović je 1990. godine dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Neke od nagrade koje je za svoj dugogodišnji angažman dobio uključuju također: Nagradu François Chalais Filmskog festivala u Cannesu za film Savršeni krug 1997. godine. Iste ove godine bio je dobitnik Specijalne nagrade na Filmskom festivalu u Parizu za film „Savršeni krug“, zatim nagrade publike na Filmskom festivalu u St. Louisu isto za film „Savršeni krug“, Tokyo Grand Prix nagrade te nagrade za najboljeg režisera na Filmskom festivalu u Tokiju i FIPRESCI nagrade na Filmskom festivalu Valladolid za film „Savršeni krug. Također, bio je nominovan za Europsku filmskuz nagradu za film „Savršeni krug“ u konkurecniji za najbolji scenarij, zajedno s Abdulahom Sidranom.

Ademir često ističe da je ljubav prema sedmoj umjetnosti, filmu i režiji tradicija u njegovoj porodici.

“Već u gimnaziji znao sam da ću biti režiser i da će moje životno opredjeljenje biti vezano za filmsku umjetnost. Volio sam filmove, a sve to korijene vuče iz porodice. Moj dajdža je bio producent i moj tata je cijeli život bio u ‘Proleteru’, u dramskoj sekciji, glumio je, mama je bila asistent režije. Kao dijete sam se sretao sa radom na filmu. Sjećam se, bio sam veoma mali kad sam bio statista u filmu ‘Parče plavog neba’ 1957/1958. godine. Film me je fascinirao, priča Kenović.

Također je 2021. godine potvrđeno da Kenović radi na scenariju za film „Kad sam bio hodža“ poznatog bh. pisca Damira Ovčine.

Njegov film „Savršeni krug“ za kojeg je dobio najviše nagrada i nominacija smatra se kao najbolji, najrealniji i najneproračunatiji ratni film. On je govoreći o ovom filmu u ranijim medijskim istupima istakao kako su u tom periodu informacije primali sirovo i surovo, tako da je bilo kao da s skinuti goli i kao da im je koža skinuta sa tijela.

„Taj film je ispoljio osjećaj ljudi koji su ga pravili živeći u ambijentu rata, opsade, masakra itd. U vremenu u kojem smo ga stvarali izgledalo je da je u takvom ambijentu možda jedino rješenje samoubistvo. Tada je u mojoj glavi bio užas rata i mislio sam da je to preovladavajući osjećaj. Danas bih to uradio drugačije, onaj dječak bi pobjegao i ne bi se film onako završio jer su djeca globalno preživjela. S te strane taj film jeste neproračunat, jer da je bio proračunat sigurno bi bila neka varijanta sretnijeg završetka. A bilo je fascinantno snimati ga, jer sam u tom ambijentu sam radio samo ono što sam mislio da moram raditi. U isto vrijeme je bilo užasno jer je to bilo kopanje po svježim ranama koje sam morao stalno rekonstruisati. Također je bilo i neopisivo uživanje jer smo živjeli slobodu rada na filmu, koja nam je stvarala najljepši osjećaj.“

Gadamer, kada govori o tome šta je klasično, kaže da je to ono što je preživjelo zub vremena. Zato možemo reći, dragi čitaoci, slušaoci i gledatelji, udobno se smjestite u svoje fotelje na poslu, kod kuće, u neudobno avionsko sjedište ili u udobnu ležaljku na plaži, jer kreće sat vremena razgovora sa klasikom bosanskohercegovačke umjetnosti Ademirom Kenovićem.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Uistinu, čini se da se iz postojećeg poretka, zamrznog u mržnju, strah i izvrnuti sistem vrijednosti može izići jedino pobunom. Za koju, čini se, trenutno...
U novoj epizodi podcasta "Mikrofonija sa Amerom" ugostili smo Esada Bajtala. S Bajtalom smo razgovarali o aktuelnim problemima u našoj državi, ali i o legendi...
O košarci zna sve. O književnosti, filmu i muzici skoro sve. Mada nije nikada postao svjetski košarkaški prvak Boša Tanjević je bez dvojbe svjetski šampion...
Kultura sjećanja u defanzivi, kao da je plima poricanja genocida i ratnih zločina i revizonizma potopila sva društva na našem prostoru, te da su ''tri...