Dok se bliži tridesetogodišnjica genocida u Srebrenici, bosanski režiser Ado Hasanović u Italiji prezentuje svoj najnoviji film “Dnevnici moga oca” (“My Father’s Diaries”), delo koje predstavlja intiman i ličan pogled na jednu od najvećih tragedija savremene Evrope.
Poreklom iz sela udaljenog nekoliko kilometara od Srebrenice, danas 38-godišnji Hasanović živi u Rimu, grad u kojem je studirao film i režiju u Centru eksperimentalne kinematografije (Centro Sperimentale di Cinematografia), afirmišući se kao jedan od najtalentovanijih režisera svoje generacije. Njegovo tragično iskustvo duboko je uticalo na njegov život i profesiju. Naime, on je veliki dio svojih kratkih filmova, koji su dobili priznanja u Italiji i inostranstvu, posvetio ratu u Bosni.
“Dnevnici moga oca” je priča o svakodnevnom životu Srebrenice tokom rata, koju je snimala grupa filmskih stvaralaca amatera, sa čitanjem odlomaka iz dnevnika koje je tada pisao vaš otac i uz dug intervju koji ste s njim snimili neposredno pre njegove smrti. Da li je ovaj dugometražni film prekretnica, s obzirom na to da su vaši prethodni radovi kratkog formata?
Film je za mene postao način da ostanem u kontaktu sa sobom, ali i da otvorim dijalog s drugim. To je potreba da sačuvam sjećanje, da pokušam razumjeti svijet u kojem živim. U nekom smislu, film je moja terapija. Sve što radim rađa se iz unutrašnjih sukoba i pukotina, ali i iz topline, ironije i bliskosti. Ne bježim od sebe, moje priče rastu iz mojih korijena.
Tokom dugog rada na ovom filmu jasnije sam shvatio da je moja strast prema filmu rođena još u djetinjstvu, uz mog oca, koji je bio jedan od rijetkih amaterskih snimatelja tokom rata u Srebrenici. On me naučio kako da držim kameru i kako da gledam svijet kroz njen objektiv.
Rođeni ste u Srebrenici, a od 1993. godine živite u Italiji. Kako je taj dvostruki pogled – balkanski i italijanski – oblikovao vaš umetnički put?
Rođen sam u Srebrenici i do svoje šeste godine odrastao sam u selu Glogova, na jednom sretnom mjestu, okružen šumama, rijekom Drinom i tišinom. Onda je došao rat i sve to je nestalo ili, bolje rečeno, promijenilo se. Počela je borba za preživljavanje, u neljudskim uslovima. Kada sam prvo stigao u Sarajevo, da studiram na Sarajevo Film Academy, a zatim i u Rim, na Centro Sperimentale di Cinematografia, nosio sam u sebi neku vrstu unutrašnje napetosti, zatvorenosti prema svijetu. Rim mi je posebno dao prostor da dišem, da sretnem drugačije poglede, ritmove, mogućnosti.
Ponekad imam osjećaj kao da u meni žive dvije osobe. Jedna koja me stalno preispituje, podsjeća na rane. I druga koja me gura naprijed, tiho vjeruje, ne odustaje. Taj unutrašnji dijalog često osjećam kao sukob Balkana i Mediterana, jedno me vuče ka prošlosti, drugo traži svjetlo. Moja ideja filma rađa se upravo iz tog sudara dviju sila.
Ponekad imam osjećaj kao da u meni žive dvije osobe. Jedna koja me stalno preispituje, podsjeća na rane. I druga koja me gura naprijed, tiho vjeruje, ne odustaje
U filmovima često obrađujete društvene, identitetske i političke teme. Kako birate priče koje želite da prikažete na platnu?
Volim misliti da priče biraju mene. U filmovima se često vraćam temama koje nosim još iz djetinjstva. U kratkim filmovima – “Mama”, “Nomofobija” i “Pink Elephant” – bavim se porodičnim odnosima, nasiljem u porodici, pitanjima morala, ali i nježnim, ponekad bolnim vezama između roditelja i djece. Volim kada film, pored težine teme, nosi i dozu ironije, ona mi pomaže da priđem stvarima s distance, da ih sagledam bez patetike.
Posebno mi je drago što sam napravio i kratki dokumentarni film “Let There Be Colour”, posvećen prvoj Povorci ponosa u Sarajevu 2019. godine. Film je imao dobru festivalsku distribuciju i osvojio nekoliko nagrada, a meni je bio važan jer je nastao iz potrebe da se govori o vidljivosti, slobodi i pravu na različitost. Rekao bih da je za mene najvažnije da osjetim neku unutrašnju nelagodu u vezi s pričom, ili barem emociju koja me pokreće. Tu, u tom trenutku, za mene počinje film.
Zašto ste odlučili da osnujete filmski festival u Srebrenici, Silver Frame Film Festival, koji će se održati od 15. do 17. jula i kako ga je lokalna zajednica prihvatila?
Srebrenica je mjesto koje i danas osjeća posljedice rata i genocida. Prečesto se posmatra isključivo kroz tu traumu. Ali važno je znati da je Srebrenica nekada bila i nešto drugo, mjesto života. U antičko doba, za vrijeme Rimskog Carstva, na ovom području postojalo je naselje Domavia, poznato po bogatim rudnicima srebra. Rimljani su ovo područje nazivali Argentaria, što znači “zemlja srebra”. Mnogo prije nego što je postala simbol stradanja, Srebrenica je bila poznata kao lječilište i odmaralište bivše Jugoslavije, skriveno među planinama, tiho i ljekovito.
Upravo zato smo odlučili da Silver Frame Film Festival, čija je prva edicija održana prošle godine, organizujemo ovdje, kako bismo vratili sliku života i stvorili prostor za nešto novo. Festival je takmičarski događaj koji slavi raznolikost globalne kinematografije i pruža platformu za umjetnički izraz kroz film, stvarajući prostor za razmišljanje, dijalog i povezivanje.
Svaka projekcija, radionica i susret predstavljaju korak ka odavanju počasti gradu i njegovim stanovnicima, dok filmovi koje prikazujemo svjedoče o univerzalnim ljudskim pričama o nadi, otpornosti i zajednici. Posebno smo ponosni na to što su u prvo izdanje festivala bile direktno uključene 23 osobe iz lokalne zajednice, kao članovi žirija, volonteri, koordinatori, domaćini, asistenti. Na večernjim projekcijama, ispred velikog platna, u prosjeku je bilo po stotinu gledalaca.
Atmosfera je bila magična i emotivna, publika koja ostaje do kraja, razgovara, osjeća. Prikazujemo filmove kakvi se gledaju u Rimu, Parizu, New Yorku, jer vjerujemo da i ljudi u Srebrenici zaslužuju takav kvalitet. Posebno uključujemo mlade, da im damo priliku da uče, da se izraze i možda upravo ovdje pronađu svoju budućnost. Ukratko, to je festival otvoren za sve, bez obzira na vjeru ili porijeklo, jer film ima snagu da poveže ljude i gradi zajednicu. To je ono čemu težimo.
Koju ulogu film može da ima u procesu izlečenja i pomirenja na mestima obeleženim sukobima, kao što je Srebrenica?
Film nije rješenje. Ne donosi pomirenje preko noći, niti je to njegova uloga. Ali film može postavljati pitanja, otvoriti prostor za pogled, za dijalog. Ključno je prihvatanje istine. A kako da neko prihvati istinu ako je odrastao uz narativ da je Srebrenica laž, manipulacija? Ništa se ne može promijeniti dok se istina negira, a film tu može pomoći tako što izbjegava propagandu i daje glas onima koji ga dugo nisu imali – žrtvama. Upravo to me i podstaklo da napravim film “Dnevnici moga oca”. Vraćajući u život snimke koje je moj otac zabilježio tokom rata, pokušao sam, ili barem se nadam da jesam, da utišam glasove koji i dalje negiraju ono što se tamo dogodilo.
Zato ću uvijek imati povjerenje u moć filma i u njegovu sposobnost da pokaže, da potrese, da stvori prostor u kojem ljudi mogu susresti ono što nikada nisu imali priliku da vide. To smo mogli vidjeti i nedavno, kroz dokumentarni film “No Other Land”, koji nam je prikazao šta se zaista dešava u Palestini, i to mnogo prije eskalacije posljednjih mjeseci. I tu se radi o tome da se istina snažno iznese na ekran, da se gledalac, pa i onaj koji negira, pozove da se zapita.
Srebrenica je simbol sećanja u savremenoj Evropi. Da li je moguće govoriti o prošlosti bez upadanja u retoriku koja dominira na tom prostoru i generalno na Balkanu?
Moguće je, ali samo ako govorimo iskreno, polazeći od ličnog iskustva, a ne od ideologije. Ako damo prostor glasovima koji su predugo šutjeli i ako slušamo bez potrebe da odmah sudimo. Važno je da ne ponavljamo slogane, već da otvorimo prostor za dijalog, da pustimo da progovori tiha istina, ona koja ne traži aplauz, već poštovanje. Tek tada ćemo moći razumjeti prošlost, umjesto da je samo prepričavamo.
Koja je uloga novih generacija u čuvanju i preoblikovanju tog sećanja?
Uloga mladih je da postavljaju pitanja, da pamte, da pokušaju razumjeti ko su i odakle dolaze. Oni ne nose krivicu za ono što se desilo, ali nose odgovornost da iz toga nešto nauče. Njihova snaga je u tome što nisu zarobljeni u starim podjelama. Mogu izgraditi novi jezik sjećanja, ako im damo prostor i povjerenje.
Vjerujem u mlade, jer znam da mnogi od njih razumiju vrijednost obrazovanja. Putovati, učiti i ostati otvoren, to su stvari koje nas čine slobodnima. S druge strane, ako želiš ostati zatvoren u svom svijetu, u maloj sredini, možeš odabrati bilo kakav narativ. Ali ako želiš biti slobodan, moraš prihvatiti istinu. Bez istine nema slobode, ni lične ni zajedničke. Na Silver Frame Film Festivalu ima mnogo mladih, i među publikom i među onima koji rade na organizaciji. To vidim kao jasan znak da u njima postoji želja da doprinesu promjeni.
Kada biste davali savet mladim rediteljima sa Balkana danas, šta biste im rekli?
Na Balkanu često osjećamo pritisak da budemo “uspješni” u očima svijeta, ali ono što je najvažnije jeste biti iskren prema sebi. Kada to postigneš, tvoj film će imati težinu, gdje god da se prikaže. Na Balkanu je često mnogo teže napraviti film nego u drugim dijelovima Evrope. Skoro uvijek moraš tražiti međunarodne koprodukcije, prilagođavati se rokovima fondova, koji često nisu dovoljni. To je dug i iscrpljujući proces, i može se desiti da počneš gubiti nadu. Ali upravo tada, kada se čini da je najteže, tada treba vjerovati još jače.
