Alija Izetbegović i Franjo Tuđman: kratka anatomija jednog (ne)prijateljstva – Rušenje mitova

Tuđman je bio mnogo kompleksnija ličnost u odnosu na Izetbegovića, vjerovatno i zbog toga što je u sebi ujedinjavao nekoliko različitih, pa čak i oprečnih identiteta – titoistu i mačekovca, komunistu i demokratu, partizana i ustašu, jugoslovenskog unitaristu i hrvatskog nacionalistu. To što je u jednome trenutku shvatio da komunizam nije ono što je kao mladić mislio da jeste ili možda nakon što je pod skramom partizana u sebi počeo da otkriva duboke naslage hrvatskoga nacionaliste, nije ga činilo opreznijim i više sumnjičavim prema svojim kasnijim uvjerenjima.

Utorak je, 8. avgust 1995. godine.

U Predsjedničkim dvorima, u Zagrebu, na svečanoj ceremoniji u povodu obilježavanja pete godišnjice samostalne i suverene države Hrvatske, hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, uručuje orden Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom, predsjedniku predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću. 

To je vrlo sadržajna i pomalo nestvarna slika, skoro pa romaneskna: sadržajna, jer na jedan apsurdan način u sebe sažima godine njihovog pregovaračkog i ratnog neprijateljstva, a nestvarna, jer u tom trenutku još uvijek ne pripada stvarnosti ili barem ne pripada u potpunosti: hrvatska vojna agresija na Bosnu i Hercegovinu okončana je skoro godinu i po dana ranije, ali ona druga, diplomatska, itekako još traje: samo dvadesetak dana prije nego je potpisao odluku o dodjeli Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom Aliji Izetbegoviću i Krešimiru Zubaku (28. maja 1995.), Franjo Tuđman je tokom večere, upriličene u čast obilježavanja 50. godišnjice Dana pobjede u Evropi, britanskom liberalu i kasnijem Visokom predstavniku Evropske Unije u BiH, Paddyju Ashdownu, na poleđini jelovnika u londonskom Guildhallu skicirao granice teritorije Bosne i Hercegovine podijeljene na srpski i hrvatski dio, uvjeravajući ga da za deset godina Bosna i Hercegovina kao država neće postojati. Tek će naknadna historiografija, i bošnjačka i hrvatska, ali posebno ona haška, tu sliku učiniti stvarnom, svaka na svoj način. 

Na snimku koji se može pronaći na you tube kanalu agencije AP, sam čin dodjele ordena Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom ne traje duže od pola minute, ali mi nije teško pretpostaviti da za Izetbegovića vjerovatno traje čitavu vječnost: on vrlo dobro zna da ga Tuđman ne podnosi i da u njegovim očima predstavlja srž svega što u Bosni i Hercegovini treba iskorijeniti; također, lako mogu zamisliti da on nijednoga časa nije lišen spoznaje o moralnim posljedicama svoje odluke da orden primi i to lično od Tuđmana – već tada, u avgustu 1995., zločini što su ih, provodeći upravo Tuđmanovu politiku pripajanja dijela bh. teritorija Hrvatskoj, pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske počinili u Hercegovini i Srednjoj Bosni nad narodom kojem pripada, više nikome nisu bili tajna, njemu ponajmanje – kao što mogu naslutiti da je manje-više siguran u njenu političku ispravnost. 

I upravo će ta slika postati amblematskom za većinu kasnijih Izetbegovićevih kritičara, prije svega onih koji će tvrditi da je Hercegovinu i Srednju Bosnu predao Tuđmanu dok će, istovremeno, u radikalnom dijelu hrvatske javnosti, pogotovo u Bosni i Hercegovini, to biti amblematska slika Tuđmanove izdaje bh. Hrvata i njihove paradržavne tvorevine, Herceg-Bosne. Usudio bih se da kažem da ni prva ni druga teza o izdaji nisu tačne, ali da isto tako nisu ni potpuno netačne: ako je, pak, po nečemu ta slika amblematska, onda je amblematska u onom smislu u kojem nam otkriva svu složenost i dubinu Tuđmanovog i Izetbegovićevog odnosa.

I

Primiti odlikovanje. Da li je Izetbegovićeva odluka da primi odlikovanje od čovjeka koji je izvršio agresiju na njegovu zemlju bila ispravna? Je li, poput bivše britanske premijerke, Margareth Thatcher, koja je, u znak protesta zbog miješanja Hrvatske u rat u BiH, u aprilu 1993. odbila doći u Hrvatsku i primiti počasni doktorat tamošnjeg sveučilišta, mogao odbiti Tuđmanovo priznanje? Nije li njegova spremnost da primi nagradu u jednu ruku bila nagovještaj neke vrste političkog halala, odnosno mirenja s Tuđmanom? Ili se pak radilo o jasnoj poruci javnosti da među njima nikada nije bilo „zle krvi“? Da li je fotografija koja je nastala tokom ceremonije dodjele ordena kraljice Jelene stvarna slika Izetbegovićevog odnosa s Tuđmanom ili se radilo o još jednome u nizu diplomatskih manevara, kojima su i jedan i drugi pokušavali doći do svojih konačnih ciljeva?

Bilo bi nemoguće dati odgovore na ova pitanja, a da se ne uđe u suštinu jedne bitne činjenice: unutar bošnjačkog je etnonacionalnog korpusa oko Izetbegovićevog lika stvoren mit koji ga prikazuje kao oca nacije, mudrog političara, velikog državnika, dobrog i poštenog čovjeka; istovremeno, on nije samo jedna od centralnih ličnosti bošnjačke ratne mitologije, nego i onoga što članovi i simpatizeri njegove političke organizacije nazivaju „bošnjačkim nacionalnim preporodom“, iako se prije radi o jednome procesu društvene retardacije, koji je započeo početkom devedesetih i koji je doveo do propadanja bošnjačkog građanskog bića, to jeste do njegove transformacije u monoetničko i konfesionalno.

Ali, to je u ovom slučaju manje bitno. Valja primijetiti da je taj mit dovršen i da se strukturiranje slike stvarnosti unutar bošnjačkog, vjersko-etničkog bića u najvećoj mjeri oslanja manje na historijsku, a više na mitsku sliku Alije Izetbegovića, koja počiva na premisi da je svaka kritika njegove politike, zapravo, kritika Bosne i Hercegovine, njene moderne državnosti i bošnjačkog naroda. I upravo je taj sukob između mitskog i historijskog Izetbegovića rijetko gdje tako vidljiv kao u već pomenutoj prilici: od tihog, ali nepokolebljivog lidera svoga naroda u borbi za slobodu, kakvim ga uglavnom portretira domaća i svjetska štampa u godinama rata, fotografija s Tuđmanovom lentom u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, Izetbegovića prikazuje u sasvim drugom svjetlu, što mu jedan dio javnosti u Hercegovini i Srednjoj Bosni – dakle, upravo tamo gdje se Tuđmanova zločinačka politika podjele Bosne i Hercegovine pokazala apsolutno nemogućom – to do danas nije oprostio.

II

Rušenje mitova. Ali koliko god da ta fotografija kompromituje Izetbegovića ili bošnjački mit o Izetbegoviću, isto toliko u radikalnom dijelu hrvatske javnosti, pogotovo u Bosni i Hercegovini, ona kompromituje i Tuđmana, odnosno hrvatski mit o Tuđmanu, jer je obojici, u tom trenutku, dozvoljeno sve osim međusobnog izražavanja poštovanja, naklonosti ili čak prijateljstva, iako je cijela ta farsa s dodjelom priznanja Republike Hrvatske Aliji Izetbegoviću, sve samo ne to: Tuđman je itekako svjestan da je zbog politike prema Bosni i Hercegovini njegov ugled, a samim tim i ugled hrvatske države, u međunarodnim diplomatskim krugovima već godinama prilično narušen, pa mu je neophodno da ga popravi, makar i simbolično – u prilog mu ide i to što ceremoniji u Predsjedničkim dvorima prisustvuju, osim članova dvaju delegacija, i ambasadori Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke i Turske.

S druge strane, Izetbegovićevi motivi da toga dana bude u Zagrebu duboko su egzistencijalni: unatoč tome što Tuđmanova vrlo rđava diplomatska reputacija nije nikakva tajna i što mu, u tom smislu, gotovo sigurno nije nimalo milo priskočiti mu u pomoć, on jednako dobro zna da odbrana Bosne i Hercegovine od srpske agresije ovisi o njegovom koketiranju s Tuđmanom, čak mnogo više nego što Tuđmanov ugled u međunarodnoj zajednici ovisi o koketiranju s njim. Samo nekoliko dana ranije, u strahu da bi se bihaćkom okrugu mogla ponoviti sudbina Srebrenice i Žepe1 Krajem 1994. Izetbegović je u jeku srpske ofanzive na Bihać uputio pismo Tuđmanu, u kojem od njega zahtjeva da poduzme „sve mjere da se spriječe napadi na BiH sa teritorije Hrvatske“. (Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.) Radilo se o napadima koje su s područja tzv. Republike Srpske krajine poduzimali Martićevi četnici, te ostaci razbijene vojske Fikreta Abdića. Iako to u svojoj memoaristici nigdje ne spominje, navodno je isto učinio i 18. jula, četiri dana prije potpisivanja Splitskog sporazuma, u jeku još jedne srpske ofanzive na Bihać. , on je u Splitu s Tuđmanom potpisao zajedničku Deklaraciju o „oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“; uslijedile su vojno-policijske akcije „Ljeto ’95“ i „Oluja“, kojima je teritorij tzv. Republike Srpske Krajine vraćen u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, a nakon tri godine izolacije, konačno je deblokirana i s ostatkom svijeta povezana bihaćka regija.

Federacija i konfederacija. Međutim, za Izetbegovića ni izbliza nije sve tako jednostavno: iako je Washingtonski sporazum2Partnerstvo između Hrvata i Bošnjaka bilo je jedan od strateških ciljeva SAD i većeg dijela EZ, ali je Tuđman na njega pristao tek onda kada je postalo izvjesno da bi se Hrvatska zbog svoje politike prema BiH mogla suočiti s ekonomskim sankcijama, za šta je, opet, dobio određene ustupke od kojih je jedan svakako bio i izgradnja buduće konfederacije između dvaju država. okončao hrvatsku vojnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu i formalno-pravno ukinuo Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu (HR HB), njena vlada u tom trenutku i dalje djeluje na teritoriji Federacije BiH koju kontrolira HVO; također, rukovodstvo HR HB radi sve da izbjegne obavezu iz Sporazuma koja se odnosi na povratak raseljenih lica, drugim riječima čini sve da zadrži demografsku sliku Federacije nastalu etničkim čišćenjem, što je strategija koja se u osnovi temelji na ideji buduće podjele Federacije ili možda čak i trojne podjele Bosne i Hercegovine po etničkom principu u mirovnim pregovorima sa srpskom stranom; usto, Izetbegović je svjestan da pomenuti sporazum iz Washingtona Federaciju BiH tretira kao državu s konfederalnim odnosom prema Republici Hrvatskoj3 Šta je podrazumjevala konfederacija BiH i Hrvatske: Od slobodnog pristupa Jadranu do monetarne unije (klix.ba), što je – osim što je pravna pretpostavka za neku buduću integraciju Federacije4I u odluci o njegovom, te odlikovanju Krešimira Zubaka, nasljednika Mate Bobana na mjestu predsjednika HDZ-a BiH, ordenom Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom, navodi se da im se to priznanje dodjeljuje za doprinos „uspostavi povjerenja između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda, suradnji u otporu agresiji i uspostavi hrvatsko-bošnjačke Federacije te izgradnji njezine Konfederacije s Republikom Hrvatskom.“ Samim tim, ni „Splitska deklaracija“ nije ostala bez formulacija o konfederalnim vezama Federacije BiH i Republike Hrvatske, zbog čega ispada da je vojna pomoć Bosni i Hercegovini za Izetbegovića uslovljena, između ostalog, i uspostavljanjem konfederacije s Hrvatskom ili dijela Federacije u hrvatsku državnu zajednicu, na čemu Tuđman neprestano radi – u suprotnosti s njegovom politikom prema drugom agresoru, Srbiji: u svom pismu predsjedniku SAD, Billu Clintonu, upućenom krajem novembra 1994. godine, Izetbegović energično odbacuje ideju konfederacije između Republike Srpske i Srbije, o kojoj se u to vrijeme sve intenzivnije špekulisalo u zapadnim diplomatskim krugovima. Time je svoju sudbinu i sudbinu Federacije Bosne i Hercegovine još čvršće vezao za Tuđmana5U knjizi „Misija mir“ (Zid, Sarajevo, 1998.) bivši supredsjedatelj Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju i visoki predstavnik Evropske zajednice u BiH, švedski diplomata, Carl Bildt piše kako je tokom prvog razgovora koji je vodio s Tuđmanom u Zagrebu, 2. jula 1995., hrvatski predsjednik pokušao tvrditi da je stvaranjem Federacije BiH cijeloj Evropi učinio uslugu, jer je spriječio nastajanje muslimanske države usred Evrope. , svjestan da opstanak njegovog naroda, ne samo kao političkog subjekta, nego uopće, kao biološkog bića – primjeri Srebrenice i Žepe to zorno ilustruju – u velikoj mjeri ovisi o spremnosti hrvatskog predsjednika da mu pomogne.

Ali koliko zaista vjeruje u Tuđmanovu pomoć, Izetbegović će otkriti u intervjuu za RTV BiH odmah po povratku iz Zagreba, odnosno s turneje po oslobođenoj Bosanskoj Krajini (Bihać, Cazin, Bužim i Velika Kladuša) koja je uslijedila nakon toga: „Mislim da u tom pogledu ne bi trebalo gajiti pretjerani optimizam. Hrvatska će ići do granica svojih interesa.“6Alija Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005. I zaista, nešto više od mjesec dana nakon što u Predsjedničkim dvorima primi odlikovanje od Tuđmana, njih dvojica će se, tokom jednog sastanka s Richardom Holbrookeom u Zagrebu, žestoko verbalno sukobiti, pri čemu će Tuđman odbiti da bosanskoj strani ustupi gradove koje je tokom ofanzive u Zapadnoj Bosni okupirala Hrvatska vojska, baš kao što će odbiti i da uđe u Banja Luku.

Ta naizgled bezizlazna pozicija, u kojoj je jedini stvarni izbor najčešće bio izbor između dva zla, prirodna je politička pozicija Alije Izetbegovića u vrijeme hrvatske i srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu; razumjeti to znači u izvjesnoj mjeri razumjeti i način na koji je on obavljao funkciju Predsjednika predsjedništva, pogotovo u pregovorima o unutarnjem uređenju države na čijem se čelu nalazio, a u kojima je, pod pritiskom i bez jasne strategije kako da se tome odupre, uglavnom taktizirao, oklijevao i pristajao na ono što mu se nudilo, a s čim se često ni sam nije u potpunosti slagao.

III

Sličnosti i razlike. Historija Izetbegovićevih i Tuđmanovih nesporazuma otpočela je još u februaru 1990. godine, u Zagrebu, kada su se prvi puta sreli.7U svojoj memoaristici, Izetbegović će kasnije navesti da mu je Tuđman tom prilikom savjetovao da ne osniva svoju muslimansku stranku, jer su „Hrvati i Muslimani u Bosni i Hercegovini jedan narod“, na šta mu je on odgovorio da to nije tačno, odnosno „da se muslimani osjećaju Muslimanima, da oni veoma vole i poštuju Hrvate, ali da nisu Hrvati“ (Alija Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.) Iako u njihovim biografijama postoje određene analogije, one samo dodatno potcrtavaju suštinske razlike između njihovih historijskih ličnosti i uloga. Rođeni su u 1920-im (Tuđman 1922.; Izetbegović 1925.); oba su preživjeli Drugi svjetski rat, ali u različitim okolnostima: Tuđman je bio istaknuti član partizanskog pokreta otpora, dok je mladomuslimanski pacifizam Aliju Izetbegovića držao na sigurnom odstojanju i od Pavelićevih ustaša i od Titovih partizana. Kao i Izetbegović („Islamska deklaracija“, „Islam između Istoka i Zapada“), i Tuđman je svoje kasnije antikomunističke stavove iznosio i obrazlagao u pamfletima i knjigama („Velike ideje i mali narodi“, “Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta”, „Bespuća povijesne zbiljnosti“) i baš kao ni u Izetbegovićevom, ni u njegovom slučaju to nije promaklo komunističkim vlastima: i jedan i drugi dva su puta zatvarani i osuđivani, ali u odnosu na Tuđmana, čiji je antikomunizam bio nacionalistički, velikohrvatski, Izetbegovićev je bio vjerski, odnosno islamski; Tuđmanov je bio hegemonijski i agresivan, dok je Izetbegovićev bio filozofski pasivan i politički benigan.

Dalje: kao i Tuđman, i Izetbegović se nakon izlaska iz zatvora počeo baviti politikom i kao ni Tuđman, ni on nije propustio priliku da u vrijeme kraha Saveza komunista i početka dezintegracije SFR Jugoslavije osnuje političku stranku; međutim, za razliku od Tuđmana, koji je nacionalni program Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) temeljio na konkretnom političkom djelovanju i koji je prema crkvi od početka bio nepovjerljiv8Marinko Čulić, „Tuđman i poslije Tuđmana“, Znanje, Zagreb, 2014., pogotovo nakon što je propao pokušaj da je profilira kao modernu, evropsku demokršćansku stranku, Izetbegović je principe djelovanja Stranke demokratske akcije (SDA) gradio na principima klerikalnog islamskog učenja, koristeći strukture Islamske zajednice na terenu, pogotovo imame, u popunjavanju stranačkih opštinskih odbora9Mustafa Čengić, „Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira“, Kult-B, Sarajevo, 2015.. Tuđmanu crkva jeste bila važna, ali prije svega kao nacionalni simbol, odnosno kao institucija u kojoj se ogledao hrvatski nacionalni identitet, dok je kod Izetbegovića bilo drukčije: on je bio duboko religiozan čovjek, čiji je odnos prema islamu definirao i njegovu politiku i njegovo nacionalno biće.

Kao predsjednici dvaju bivših jugoslovenskih republika, i Tuđman i Izetbegović su početkom devedesetih pokrenuli procese osamostaljivanja Hrvatske, odnosno Bosne i Hercegovine od SFR Jugoslavije, ali opet za razliku od Tuđmana, koji je teren za to počeo pripremati čak i prije dolaska HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, Izetbegović se u tu pustolovinu upustio nakon što je postalo izvjesno da s otcijepljenjem Hrvatske pred sobom ima dva moguća izbora: ili sporazum s Miloševićem, odnosno ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji sa Srbijom i Crnom Gorom, što je predlagao jedan dio muslimanske inteligencije okupljen oko Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića ili pak vrlo neizvjestan put u nezavisnost, što je, temeljem logike golog opstanka, zahtijevalo hitno sklapanje političkog i vojnog savezništva s Tuđmanom. Ispalo je da je predsjedničku epohu i jednoga i drugoga obilježio rat: Izetbegović ga je vodio, ali ga nije birao, ratovao je jer je morao, jer je na njega bio osuđen i uglavnom bez mnogo šansi da ga dobije, dok je Tuđman umjesto savezništva s Izetbegovićem, na kraju izabrao sukob s njim i tako priznatu, suverenu državu Hrvatsku, koja je, također, bila žrtva velikosrpske agresije, učinio agresorom u Bosni i Hercegovini.

Tuđman i Izetbegović su, što samostalno, što preko stranačkih ili državnih delegacija koje su imenovali, potpisali ili su odobrili niz sporazuma i zajedničkih deklaracija, ali su u najvećem broju slučajeva oni samo prikrivali njihova suprotstavljena stajališta u vezi s mnogim pitanjima, a ponajviše s pitanjem budućnosti Bosne i Hercegovine: Tuđmanu su najčešće služili kao paravan za stvaranje Velike Hrvatske, a Izetbegoviću su bili jalova nada da će njima uspjeti pridobiti Hrvatsku kao trajnog saveznika u borbi protiv srpske agresije.

IV

Podjela na dvije banovine. Tuđman je bio mnogo kompleksnija ličnost u odnosu na Izetbegovića, vjerovatno i zbog toga što je u sebi ujedinjavao nekoliko različitih, pa čak i oprečnih identiteta – titoistu i mačekovca, komunistu i demokratu, partizana i ustašu, jugoslovenskog unitaristu i hrvatskog nacionalistu. To što je u jednome trenutku shvatio da komunizam nije ono što je kao mladić mislio da jeste ili možda nakon što je pod skramom partizana u sebi počeo da otkriva duboke naslage hrvatskoga nacionaliste, nije ga činilo opreznijim i više sumnjičavim prema svojim kasnijim uvjerenjima. Naprotiv, od 1961. godine, kada se odrekao čina general-majora Jugoslovenske narodne armije i postao direktor tek osnovanog Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Tuđman se u potpunosti posvetio hrvatskoj stvari sa žarom ozbiljnog istraživača, iako u suštini ništa od onoga što je za života objavio nije imalo značajnijeg odjeka u akademskim krugovima, pa čak ni u vrijeme njegove najveće političke slave, tokom devedesetih godina XX vijeka. U svojoj doktorskoj disertaciji „Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“ odbranjenoj 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru, iz koje je, u periodu od 1959. do 1971., objavio nekoliko rasprava u ondašnjim časopisima i o čijoj se autentičnosti svojevremeno vodila ozbiljna polemika – historičar, Ljubo Boban, optužio ga je za plagiranje – Tuđman je postavio osnove svojih ideoloških svjetonazora kojima će ostati vjeran sve do smrti, 1999. godine.

Podjela Bosne i Hercegovine na hrvatsku i srpsku banovinu, po uzoru na sporazum Cvetković – Maček iz 1939. godine, činila je srž ne samo Tuđmanovog doktorskog rada, nego i njegove kasnije bibliografije – „Velike ideje i mali narodi“ (1969), članak “Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta” (1977), knjiga „Bespuća povijesne zbiljnosti“ (1988) i zbirka neobjavljenih priloga tokom protekla četiri desetljeća „Usudbene povjestice“ (1995) – te je, uz neke nužne korekcije, a narastajući s vremenom u njegovome mozgu poput trakavice, predstavljala i osnovu svih njegovih pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Zastupajući tezu da je „Bosna i Hercegovina komunistička izmišljotina, koju je trebalo sasjeći u korijenu“ kako bi se riješilo hrvatsko nacionalno pitanje u SFR Jugoslaviji, on je još šezdesetih godina XX vijeka smatrao da je ideju banovine Hrvatske moguće realizirati mirnim putem, odnosno u okvirima postojećeg, jugoslovenskog ustavno-pravnog poretka; time je, zapravo, u jednome sasvim novom vremenu i političkim okolnostima artikulisao stare, ali u historijskom smislu još žive težnje hrvatskih nacionalista, počev od Starčevića, preko Radića i Štadlera, pa sve do Mačeka i Pavelića, koji su manje-više smatrali da je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja, a Muslimani – Hrvati islamske vjeroispovijesti. I zaista, u Tuđmanovom je slučaju ideja o podjeli Bosne i Hercegovine po mnogo čemu bila i frustracija islamom i Muslimanima – često je govorio da je Bosna vršak islamskog koplja zaboden u srce Evrope – za koju je uporište nalazio u Huntingtonovoj teoriji o takozvanom sukobu civilizacija, koja je početkom devedesetih godina prošloga vijeka doživjela globalnu ekspanziju; i ne samo to: on je vjerovao da Huntingtonova teorija opravdava etničko čišćenje Muslimana s prostora Hrvatske zajednice, a kasnije i republike Herceg-Bosne (HZ HB).10O historiji velikohrvatske politike, kao i o Tuđmanovim ideološkim stavovima prema Bosni i Hercegovini pisao sam ranije: Elvedin Nezirović: Deveti maj: sjećanja, događaji, činjenice – Tacno.net

Međutim, po nekima nisu samo Tuđmanova rasistička, antimuslimanska stajališta odredila kurs hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka, nego u izvjesnoj mjeri i njegov lični antagonizam prema Aliji Izetbegoviću. Ozlojeđenost Izetbegovićem rodila se tokom njihovog, već pomenutog susreta u Zagrebu, u februaru 1990. godine, kada je Tuđman samouvjereno tvrdio da će na predstojećim republičkim izborima u Bosni i Hercegovini Hrvatska demokratska zajednica osvojiti sedamdeset posto glasova, odnosno da će uzeti sve glasove Hrvata i Muslimana, na šta mu je Izetbegović mirno odgovorio da se itekako vara i da će umjesto sedamdeset, HDZ osvojiti ne više od sedamnaest posto glasova; devet mjeseci poslije, hrvatski se predsjednik osjetio duboko poniženim, jer je Izetbegović bio u pravu: skriven iza slatkorječivih fraza o hrvatskom europejstvu i, istovremeno, svjestan da je Izetbegović sasvim ovisan o njemu, čekao je pogodnu priliku da mu se osveti. Ono što se dogodilo poslije, može se, u izvjesnoj mjeri, tumačiti i tako: kao Tuđmanova lična osveta Aliji Izetbegoviću.

  • 1
    Krajem 1994. Izetbegović je u jeku srpske ofanzive na Bihać uputio pismo Tuđmanu, u kojem od njega zahtjeva da poduzme „sve mjere da se spriječe napadi na BiH sa teritorije Hrvatske“. (Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.) Radilo se o napadima koje su s područja tzv. Republike Srpske krajine poduzimali Martićevi četnici, te ostaci razbijene vojske Fikreta Abdića. Iako to u svojoj memoaristici nigdje ne spominje, navodno je isto učinio i 18. jula, četiri dana prije potpisivanja Splitskog sporazuma, u jeku još jedne srpske ofanzive na Bihać.
  • 2
    Partnerstvo između Hrvata i Bošnjaka bilo je jedan od strateških ciljeva SAD i većeg dijela EZ, ali je Tuđman na njega pristao tek onda kada je postalo izvjesno da bi se Hrvatska zbog svoje politike prema BiH mogla suočiti s ekonomskim sankcijama, za šta je, opet, dobio određene ustupke od kojih je jedan svakako bio i izgradnja buduće konfederacije između dvaju država.
  • 3
    Šta je podrazumjevala konfederacija BiH i Hrvatske: Od slobodnog pristupa Jadranu do monetarne unije (klix.ba)
  • 4
    I u odluci o njegovom, te odlikovanju Krešimira Zubaka, nasljednika Mate Bobana na mjestu predsjednika HDZ-a BiH, ordenom Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom, navodi se da im se to priznanje dodjeljuje za doprinos „uspostavi povjerenja između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda, suradnji u otporu agresiji i uspostavi hrvatsko-bošnjačke Federacije te izgradnji njezine Konfederacije s Republikom Hrvatskom.“ Samim tim, ni „Splitska deklaracija“ nije ostala bez formulacija o konfederalnim vezama Federacije BiH i Republike Hrvatske, zbog čega ispada da je vojna pomoć Bosni i Hercegovini za Izetbegovića uslovljena, između ostalog, i uspostavljanjem konfederacije s Hrvatskom
  • 5
    U knjizi „Misija mir“ (Zid, Sarajevo, 1998.) bivši supredsjedatelj Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju i visoki predstavnik Evropske zajednice u BiH, švedski diplomata, Carl Bildt piše kako je tokom prvog razgovora koji je vodio s Tuđmanom u Zagrebu, 2. jula 1995., hrvatski predsjednik pokušao tvrditi da je stvaranjem Federacije BiH cijeloj Evropi učinio uslugu, jer je spriječio nastajanje muslimanske države usred Evrope.
  • 6
    Alija Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.
  • 7
    U svojoj memoaristici, Izetbegović će kasnije navesti da mu je Tuđman tom prilikom savjetovao da ne osniva svoju muslimansku stranku, jer su „Hrvati i Muslimani u Bosni i Hercegovini jedan narod“, na šta mu je on odgovorio da to nije tačno, odnosno „da se muslimani osjećaju Muslimanima, da oni veoma vole i poštuju Hrvate, ali da nisu Hrvati“ (Alija Izetbegović, „Sjećanja“, Oko, Sarajevo, 2005.)
  • 8
    Marinko Čulić, „Tuđman i poslije Tuđmana“, Znanje, Zagreb, 2014.
  • 9
    Mustafa Čengić, „Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira“, Kult-B, Sarajevo, 2015.
  • 10
    O historiji velikohrvatske politike, kao i o Tuđmanovim ideološkim stavovima prema Bosni i Hercegovini pisao sam ranije: Elvedin Nezirović: Deveti maj: sjećanja, događaji, činjenice – Tacno.net
Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Elvedin Nezirović

Elvedin Nezirović

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Danas je godišnjica presude čelnicima tzv. Herceg Bosne. Tim povodom objavljujemo esej književnika Elvedina Nezirovića o Slobodanu Praljku koji je isti dan izvršio samoubojstvo....
Evedin Nezirović bosanskohercegovački književnik i novinar, dobitnik nagrade"Predrag Matvejević", za Tačno.net piše esej o rušenju Starog mosta u Mostaru....
Zatočenici su bili zatvoreni u četiri betonska i jednom limenom hangaru, zatim u dva podzemna tunela, te prostorijama koje su između sebe nazivali „samicama.“ Prema...
Mrtvima pripada smrt, nama, živima, ostaje krivica. ...