Alois Mock. Ime koje danas izgovaraju rijetki. Ime koje nikad nije vikalo, ali jest odjekivalo. Nije pripadao nikakvom glasnom poretku stvari, nije tražio priznanje ni naklonost, ali je stajao tamo gdje su svi drugi ustuknuli: na raskršću između evropske ideje i balkanske boli.
Bio je Evropljanin iz vremena kad je ta riječ još imala značenje – ne pasoš, nego obećanje. Njegova Evropa nije bila mehanizam, nego zakletva. Zakletva da se nikada više neće šutjeti pred zločinom. Da patnja neće biti lokalna stvar. Da čovjek vrijedi više od teritorije.
U vrijeme kad su ministarstva šutjela, kad su filozofi bježali u apstrakcije, a televizije prikazivale Sarajevo kao egzotični ratni film, Mock je bio jedini koji je govorio ne da bi bio u pravu, nego da ne bi bio kriv.
Nije imao harizmu vođe, ali jest imao ono što veliki vođe nemaju – suzdržanu, gotovo monašku moralnost. Onu vrstu odgovornosti koja ne traži zahvalnost. Govorio je o Bosni ne kao teritoriji, ne kao sukobu, već kao – porazu Evrope. I u tom glasu čulo se nešto što podsjeća na Arva Pärta: tiha nota u haosu, spor akord u svijetu koji više ne sluša.
***
Postoje dani kada se pitam ko su zaista naši saveznici. Oni koji su s nama kad pobijedimo? Oni koji nam šalju oružje ili pomoć? Ne. Saveznik je onaj koji zna naš poraz, i svejedno ostaje. Koji nas ne razumije sasvim, ali ne okreće glavu. Onaj koji vidi našu smrt i kaže to nije lokalno pitanje, to je pitanje ljudskosti.
Alois Mock nije bio Balkanac. Bio je iz Beča, grada u kojem su stoljećima odlučivali o sudbinama drugih. Ali on nije odlučivao – slušao je. Gledao. Govorio kad više nije bilo politički mudro govoriti. I upravo u tome je bio najveći. Ne u svojim govorima, ne u funkciji, već u tome što je uspravno stajao dok se svijet ljuljao.
Njegov glas bio je suprotnost cinizmu. A to je, u ovakvom svijetu, možda najrevolucionarnija stvar.
***
Ako zatvorimo oči, možemo ga zamisliti kako stoji sam u hodniku neke evropske institucije dok oko njega prolaze ljudi sa fasciklima, rokovnicima, planovima. Njegove ruke su prazne. Njegov pogled je odsutan ali prodoran. Kao da gleda mnogo dalje – ne u sljedeću rezoluciju, nego u budućnost koju više niko ne smije promašiti. On zna da ako Bosna padne ne pada samo jedan narod – pada ideja da Evropa ima dušu.
U tom trenutku njegovo lice podsjeća na lice iz nekog starog filma Tarkovskog: lice čovjeka koji zna previše a govori premalo. Ne zato što se boji, već zato što zna da riječi moraju biti teške kao olovo da bi nešto promijenile.
***
Danas, kad istorija opet postaje ponavljanje, kad granice jačaju, a solidarnost se mrvi pod težinom tržišta, možda je vrijeme da se sjetimo Aloisa Moca. Ne kao političara. Nego kao svjetionika. Melankoličnog, tihog, nepotkupljivog. Čovjeka iz nekog boljeg filma. Čovjeka iz budućnosti.
Njegova Bosna nije bila žrtva ni problem, nego – dokaz. Da postoji nešto veće od nacije, nešto dublje od interesa. Da su ljudi, kako bi rekao Bernhard, “dovoljno krhki da se isplati braniti ih”.
Alois Mock nikada nije došao po medalju. Došao je da ostavi trag. I otišao je tiho, onako kako pravedni ljudi i odlaze – s pogledom koji nas i dalje gleda.
