Foto: Tacno.net
Napustila nas je naša saradnica Amela Rebac. Tim povodom objavljujemo njen tekst o Starom Mostu.
Povodom godišnjice rušenja Starog Mosta
Tarih o gradnji mosta u Mostaru
Derviš-paša Bajezidagić
Ćupriju podiže koja podsjeća na luk duge, Allahu moj!
Ima l’ na svijetu po ljepoti druge?
Jedan je Derviš zadivljen stao i rekao riječi:
„Ostavit ćemo ćupriju a mi ćemo prijeći“
Godine 974. (1576-77)
juli .2004./ Nezavisne Novine
Dok sam na CNN, u tužnom norveškom kampu za izbjeglice, gledala kako moj Stari most nestaje u modroj i zelenoj vodi Neretve, mislila sam da nikada neću moći zaustaviti suze koje su nekontrolirano tekle. Mislila sam, ovo sigurno sanjam, mada su mi se najgori snovi već, nažalost, ispunili kada su mi prijatelje i rodbinu počeli odvoditi u logore, a mene natjerali da kao miš drhtim u podrumu od Bošnjaka i Srba očišćene zgrade.
I sada, kada se sjetim kako je Mostar nestajao pod hiljadama granata dnevno, kako su ljudi ubijani i protjerivani, ne mogu da zadržim jezu i strah koji se šire tijelom i glavom i lagani drhtaj nervoznih očnih kapaka, kojima jedino smijem trepnuti dok očekujem bat čizme na ulaznim vratima – “Došli su da me pokupe!”
Zbog tog straha, zbog smrti i straha hiljada preplašenih Bošnjaka, zbog ubijenih na Uborku i u Vranici, zbog mojih prijatelja Hrvata, koji su spuštenih pogleda sa stidom prolazili gradom svjesni da mi ne mogu pomoći… Zbog onih Hrvata koji su našli snage i načina da mi pomognu, zbog ubijenih u Grabovici. Zbog Srba koji su nestajali bez traga i za koje su se samo rijetki i hrabri pitali gdje su, Stari most je morao bit ponovo sagrađen i ova ceremonija je morala biti veličanstvena.
I veličanstvena je, iako je za nju stigao tek mizerni novac od države i Federacije. Iako su se neke televizijske zvijezde dobrano potrudile da se na Mostar i otvaranje Starog mosta gleda kao na vulgarno provincijsko trošenje novca, zarad interesa pojedinaca i njima omiljenih političkih partija. Pozivalo se na dobrovoljno i besplatno učešće u ceremoniji svečanog otvaranja mosta, mada se isto tako dobro zna da su se i manja i beznačajnija učešća u “priredbama” oko Starog i te kako dobro naplaćivala. No, suština nije to sveprisutno licemjerje, ta želja da se Starim mostom manipulira, da se Mostar izigra, suština je u činjenici da smo ostavljeni sami sebi.
Problem je što Mostar nije dobio svoj aerodrom, iako je to predviđeno i iako ima sve tehnički potrebne, a naročito vremenske uslove za to. Problem je što kantonalna policija radi sa posuđenom opremom. Problem je što se ulice grada i zgrade nisu oprale i što većina rupa nije zakrpljena, problem je što su gosti spavali u kasarnama i hranili se u mostarskim restoranima dobrotom njihovih vlasnika, a na to je, zapravo, trebala biti utrošena većina predviđenog novca od kojeg u Mostar trenutno nije stigla ni trećina.
No, u isto vrijeme Sarajevom drmaju Baščaršijske noći a, Boga mi, Sarajlije će obradovati i SFF. Zbog takvog maćehinskog odnosa prema Mostaru od rata pa do sada često se zapitam jel’ ovo moja domovina i jesam li i ja njen građanin, jel’ Sarajevo i moj glavni grad?
Zbog toga se odavno deklariram prije svega kao Mostarka. I zbog toga je dan otvaranja Starog mosta za mene i sve Mostarce dan “D”, zato je ovo naša Olimpijada, zato je ovo naš Tadž mahal, Ajfelov toranj i Statua slobode, zato mi srce ubrzano lupa dok zamišljam kako Mostar obilaze hiljade turista koje žele vidjeti Stari most i koji ostavljaju milione eura? S njim je moj Mostar najljepši grad na svijetu i zato “Starom” nikad ne okrećem leđa i uvijek ga gledam u lice jer znam, on će nas ili sahraniti ili nahraniti!
