Photo by Heinrich Hoffmann/ via Getty Images
Već punih osam mjeseci, od 8. travnja/aprila ove godine, strpljivo čekam očitovanje Ustavnog suda Republike Hrvatske o jednostavnom pitanju koje sam postavio – Da li je Ante Pavelić borac za hrvatsku slobodu i nezavisnost?
Kada živite u zemlji u kojoj Ustavni sud čije je poslanje i osnovna zadaća štititi dogovorene ustavne vrednote naše zajednice, za osam mjeseci nije u stanju odgovoriti na pitanje da li je u Hrvatskoj koja je Ustavom sazdana na antifašizmu moguće ustaške borce i sve druge koji su se borili i ginuli za Nezavisnu Državu Hrvatsku, proglasiti hrvatskim žrtvama palim za slobodu i nezavisnost, kao što je to urađeno Zakonom o blagdanima, tada se trebate zapitati – U kakvoj mi to državi živimo? Svi hrvatski neprijatelji i oni koji Hrvatsku ne vole likuju – Pa u Hrvatskoj imate zakonom utvrđen ustaški Spomendan na one koji su se borili i pali za fašističku paradržavnu tvorevinu tzv. NDH. Njih se proglašava borcima za hrvatsku slobodu i nezavisnost uz istovremeno rušenje partizanskih spomenika čime se nastoji barbarizirati partizanski pokret i tako promijeniti kako našu slavnu antifašističku prošlost, tako i sam hrvatski identitet.
A Ustavni sud na sve to šuti ne odgovarajući na moj prijedlog o ocjeni ustavnosti, a poznato je da šutnja može biti shvaćena i kao znak odobravanja. Osam mjeseci oni ignoriraju ne mene, već jedno tako važno pitanje koje je srž ustavnih načela, koje tako presudno ostavlja svoj trag na našim životima i na našem identitetu.
No, sjetite se, nije Ustavni sud bio uvijek tako inertan i nezainteresiran kao sada kada je zatražena ocjena ustavnosti naziva Spomendana kojeg obilježavamo 15.5. – pod tako zvučnim titularom „Spomendan na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“. Taj isti Ustavni sud je i te kako bio ekspeditivan i učinkovit kada je trebalo ukidati presude pripadnicima i suradnicima kriminalne HDZ-ove organizacije Branimiru Glavašu, Milanu Bandiću i Ivi Sanaderu, sve tijekom 2015. godine, bez obzira da li je riječ o pravosnažnim presudama za djela korupcije i kriminala, ili je pak riječ o presudama za najteže ratne zločine kao u slučaju Branimira Glavaša. Takve junake je Ustavni sud faktički „oslobađao“ i to nakon već izrečenih pravosnažnih sudskih presuda na višegodišnje zatvorske kazne.
Kada bi htjeli biti sarkastični rekli bi da je u tome oslobađanju podobnih i najveći doprinos Ustavnog suda Hrvatskoj kakvu danas živimo – ratni zločinci i kriminalci su se osjećaju sigurno. Ustavni sud, kojeg uglavnom čine isluženi političari HDZ-a i SDP-a, od kojih mnogi nisu ni bili suci, ima ovlasti da čak može ukidati presude kako županijskih sudova, tako i Vrhovnog suda RH. Ta apsurdnost naše stvarnosti gdje se Ustavni sud, koji nije sud a i čiji članovi nisu nužno suci, izdigao iznad pravosudne, zakonodavne i izvršne vlasti, kao da je upravo tako i zamišljen te ugrađen u naš pravni i društveni poredak, sa osnovnom zadaćom da po političkoj liniji HDZ-a oslobađa one koje bi eventualno hrvatsko pravosuđe privodilo pravdi. Time je Ustavni sud postao zadnja linija obrane za pripadnike korumpirane kriminalne elite koja vodi Hrvatsku. Samo je takav poredak mogao omogućiti Branimiru Glavašu da sa slobode prijeti – „Malo sam ih pobio!“
Iako je Ustavnom sudu zaštita ljudskih prava i sloboda građana prioritetna zadaća, oni građanina i čovjeka ne čuju, ne vide, niti prepoznaju. Tako je mome prijatelju Joki i drugih pet tisuća dioničara Croatia banke, RH zakonom oduzela i prisvojila njihovu imovinu, praktički izvršila nacionalizaciju, bez obzira što u Ustavu jasno piše da „prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom“.
Ustavni će sud odšutjeti Jokino pozivanje na ustavne odredbe i paragrafe, prešutjet će prigovore 5000 dioničara, onih malih i nemoćnih građana. Ali kada iza zavjese dogovori sa Saborom smicalicu da se Zakon povuče, Ustavni će sud tada poslije nekoliko godina odgovoriti Joki kako se više nema o čemu očitovati, budući takav Zakon više ne postoji! Zakon dakle, nije na snazi jer je povučen, ali su posljedice ostale i pet tisuća građana je izgubilo svoju imovinu.
Ovakvim postupcima sam Ustavni sud promovira u zajednici pravnu nesigurnost. Dok pripadnike elite kriminalne HDZ-ove vrhuške oslobađa dugogodišnje robije poradi proceduralnih razloga, malima i nemoćnima ne omogućava pravnu zaštitu koja ga po Ustavu pripada.
Ničemu se tu ne treba čuditi, pa opće poznata je činjenica da svaka mafija štiti pripadnike svoga klana. Stoga je normalno da u ovakvoj Hrvatskoj Branimir Glavaš sa slobode prijeti, a da 5 tisuća obespravljenih građana proživljava egzistencijalnu bijedu, poniženje i nepravdu. Ustavni je sud ponizio i doveo do ruba one koji su mu vjerovali i u toj vjeri mu se obraćali tražeći zaštitu svojih prava.
Moj prijatelj Joko pravdu nije dočekao, umro je prije tri godine.
No prije 15-tak dana, o čemu se u Hrvatskoj šuti, u Strasbourgu je Europski sud za ljudska prava odbio žalbu Republike Hrvatske na presudu po kojoj je RH dužna pravično obeštetiti dioničare banke, te je presuda Europskog suda postala pravomoćna.
Hoće li itko odgovarati za novo sramoćenje Hrvatske?
Tekst je prvobitno objavljen 8.12.2021.
