Foto: Hercegovina.info
Kako je običaj da se na ovim balkanskim prostorima slave i veličaju i najveći sopstveni porazi, nije bilo nimalo iznenađujuće da nakon dugo odlaganih izbora u Mostaru, kasnog decembarskog povečerja 2020.godine, srpska jedinstvena koalicija “Ostajte ovdje”, kako piše beogradska “Politika”, organizuje veliko pobjedničko slavlje. Slavilo se u srpskom izbornom štabu, a s Bjelušina iznad Sabornog hrama Svete Trojice ispaljen je i vatromet. Uslijedile su i izjave kako će sada i Srbi imati svoju pravu političku riječ koja će oslikavati ono što je potreba srpske zajednice u Mostaru. Uradiće se vodovod u Željuši, infrastruktura u Hodbini i Ortiješu, zapošljavati Srbi u državnu službu, stvarati uslovi za povratak preko 20.000 izbjeglih Srba, asfaltirati neasfaltirano, naročito tamo gdje su njihovi glasači. Politički mentori koji redovito dolaze sa strane poručivali su: “Da Srbi konačno imaju svoje mjesto u Mostaru”.
Cjelokupna politička platforma gradila se na principu da jedino “pravi i autentični Srbi” jesu oni za koje im iz političke centrale ili vjerskih krugova kažu da to jesu i da jedino i isključivo takvi mogu predstavljati mostarske Srbe. Nisu to oni sa sopstvenim i drugačijim razmišljanjem, oni što nisu utoreni u nacionalni obrazac svekolikih nacionalnih i mostarskih podjela. Sve je išlo na ruku vladajućem tridesetogodišnjem dvojcu, HDZ i SDA, pa su jedva dočekali da im se u takvoj politici priključi i treći “srpski partner”. I jedni i drugi prigrlili su ih objeručke. U podjeli političkog nacionalnog plijena, ovog puta bez imalo problema – što je u Mostaru prava rijetkost, izabran je predstavnik srpske koalicije za potpredsjednika Gradskog vijeća, koji trijumfalno izjavljuje: “Ovo je istorijski dan za srpsku zajednicu u Mostaru jer je dobila svog legitimnog predstavnika. Od sutra ćemo krenuti da se borimo za ravnopravnost, za pristup budžetima, radnim mjestima…” Valja podsjetiti da su u vremenima kad je Mostar doživljavao svoj istinski i svekoliki napredak njegovi najbolji predstavnici bili upravo Mostarci, koji su bili podjednako cijenjeni koliko u sopstvenom, toliko i u druga dva naroda. Bili su to Mostarci iz Mostara koji su razumjeli sudbinu i bilo tog čudnovatog grada, a nikako oni što su mijenjali adrese i prebivališta neposredno pred izbore kako bi se dočepali vlasti i funkcije.
Nije Aleksa Šantić išao po sopstveno mišljenje negdje izvan Mostara da bi napisao svojim sugrađanima druge nacionalnosti “Ostajte ovdje”. Onda i ne čudi da već spomenuta “Politika”, tog davnog februara 1924. godine, izvještava da “veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda posljednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva prosvete”. Ta skupa Aleksina dosljednost, i u taze proteklom ratu, koštala ga je bacanjem biste u Neretvu iz koje je Šantić ponovo izronio i vratio se u Mostar među svoje, ma koje nacionalnosti bili. Prolazi nam četrvta godina zajedničke vlasti i u Mostaru, pa bi se svaki građanin trebao upitati šta su nam to “troglavi” donijeli ili još bolje što su to uradili i odnijeli oni što se našim i autentičnim predstavljaju? Ne smijemo zaboraviti ni one Srbe što su na listama drugih nacionalističkih stranaka, a prioritet su im njihovi lični i politički interesi. I takvih je podosta.
I gdje smo to sad nakon čevrerogodišnjice njihove pobjede?
Rasuli su se Mostarci, Srbi posebno, među onih milion i dvije stotine hiljada – širom dunjaluka. Godine 2013. zabilježeno ih je u Mostaru 4.421 ili skoro dvadeset hiljada manje nego prijeratne 1991. godine. Sad ih je, u 2024. izbornoj godini, sigurno manje, pa su i u gradu, u kantonu, u Federaciji, nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine ili ih je taman toliko koliko bi stalo na stadion Veleža u Vrapčićima. Zapravo, onoliko ih je koliko ima Bošnjaka i Hrvata u čitavoj istočnoj Hrcegovini, I još, uz dodatak onih iz Foče i… pa bi svi zajedno jedva popunili tribine Leotara u Trebinju. Mostarska zbilja danas je, svakako, drugačija i za ostala dva naroda. Tužnija za većinu, bolja samo za pojedince. Odlaze, kao nikad ranije, i jedni i drugi i treći. Mladi i školovani posebno. Raspolućeni zbog posla, zdravstvenog osiguranja, kulture i obrazovanja, politike i podjela, uboge stvarnosti i neizvjesne budućnosti.
Kada su u nekoliko navrata međunarodne organizacije organizovale humanitarnu pomoć za socijalno ugrožene, imali su priliku uvjeriti se u dramatičan položaj, kako povratnika, tako i mnogih drugih porodica koje bukvalno jedva preživljvaju. Bez medicinske zaštite, s jednom pocijepanom trenerkom, s preko osamdeset preteških godina, stidljivo su progovarali kako ih nikad i niko nije ni posjetio. A takvih je bilo od Salakovca do Blagaja. U isto to vrijeme autentični su se slikali s vođama ili obilježavali godišnjice pobjede naših nad njihovim. Odavno su zaboravili da postoje oni što su ih birali. I nije tačno da ne zapošljavaju, ali samo one iz sopstvene porodice ili političke istomišljenike. Neki od autetentičnih birali su između banaka i državne uprave, između državnih firmi ili elektroprivrede. U proteklom periodu zapošljavali su gotovo isključivo one kojima je Mostar samo ulaznica, a istočnohercegovački korijeni prednost u odnosu na stvarne mostarske adrese. Potpredsjednik Gradskog vijeća čak se “drznuo” da u četvroj godini vladavine upita odgovorne koliko je to njegovih sunarodnika zaposleno u gradskoj upravi. Vjerovatno će u predstojećim predizbornim aktivnostima ubjeđivati kako mu je za to neophodan još jedan mandat. Nisu se nikad oglasili povodom nemilih događaja na Partizanskom, a trebali bi znati da je i na tom groblju stotine njihovih sunarodnika. Kad im je nejasna crta između četnika i partizana, procijenili su da je najbolje ušutjeti.
Zar u četverogodišnjem mandatu nisu bili u stanju od dvije Prosvjete napraviti jednu ili su im podjele i unutar sebe samih glavna preokupacija. I tako sve u krug. Većina u svijetu okrutne stvarnosti, autetentični u markiranim odijelima, na proslavama i društvenim mrežama. Lajkaju i dodvoravaju se drugima i sebi samima. Dolazi li vrijeme kad će obični građanin, čovjek konačno shvatiti o kakvoj je zloupotrebi i manipulaciji riječ?
