Nakon komentara ”Jedna mala sarajevska analiza” prenesenog sa sarajevskog website-a protest.ba, saznadoh da poznati srbijanski neimar – Nemanja (Emirov) Kusturica ponovo osjeća potrebu da se tuži. Ovog puta zahtjeva da mu e-novine i Petar Luković isplate cijelih 3 miliona srbijanskih dinara zbog uvreda, psovki i vulgarnosti. Tako bar kaže Zdenko Tomanović advokat poznatog vokalno-instrumentalnog interpretatora, moguće i autora, lirskih slika plastično iskazanih zločinom nadahnutim stihovima – ”Ko ne voli Radovana, ne vidjeo Đurdjevdana” i ”Ko ne voli Dabić Rašu, popušio kitu našu”. Uz ranije traženih 2 miliona dinara zbog nekog drugog teksta prenesenog januara 2011. na portalu e-novina može se zaključiti da je akcija prikupljanja ”dobrovoljnih” priloga za izgradnju ”Kamengrada” već u toku.
Ne treba sumnjati da će zavisno srbijansko pravosuđe izaći u susret propjevanom srbijanskom režiseru i učiniti sve da vlastitim zalaganjem da doprinos izgradnji još jednog Kusturkinovog sela, projekta od ogromnog političkog značaja kako za vlasti u Beogradu, tako i za mokrogorskog Gorštaka. S tim što su za veleposjednika ekonomski detalji vjerovatno još i značajniji. Čini se, a volio bih da griješim, da čovjek svih sistema već sada može zadovoljno trljati ruke.
Dok čitam posljednje informacije o napretku duševne boli moralne gromade na pamet mi padoše svi oni koji bi mogli da se osjećaju oštećenim i povrjeđenim njegovim filmskim, književnim i muzičkim ostvarenjima, a naročito političkim angažmanom. Npr. govorom na čuvenim februarskim demonstracijama 2008. godine, a protiv nezavisnosti Kosova nakon kojega su gorjele ambasade neprijateljskih zemalja po Beogradu. Čak i sam predsjednik Tadić, vjerovatno znajući sta se sprema, bijaše prisiljen da si nađe spasa u ”prijateljskoj posjeti Rumuniji”, čini mi se, koja je trajala dovoljno dugo dok se pepeo na zgarištima ohladi.
Jedan od njegovih posljednjih filmova, iako 15 minuta kratak, govori dovoljno o umjetnikovom vječitom konfliktu kako sa stvarnošću tako i sa istorijom na koju se tako često poziva. Riječ je o tužiteljovom djelu iz 2004/05 – ”Plavi Ciganin”, koji čini sedminu UNICEF-ovog filmskog projekta od sedam kratkih filmova objedinjenih naslovom ”Sva nevidljiva djeca” (All the Invisible Children)
Zamisao navedenog filmskog projekata naručenog od strane UNICEF-a a dobrim dijelom finansiranim od strane italijanske vlade bila je, valjda, skrenuti pažnju na tešku situaciju u kojoj se iz različitih razloga nalazi više miliona djece širom svijeta. Osim propjevanog srbijanskog vlastelina u projektu su učestvovali – Mehdi Charef, Spike Lee, Katia Lund, Stefano Veneruso, John Woo, Ridley Scott i kćerka mu Jordan.
Kratki film ”Plavi ciganin” možda i ne bi bio vrijedan pomena kada ne bi obratili paznju na par detalja. Riječ je UNICEF-ovom projektu, a ova organizacija za pomoć djeci već od 2002 godine među ambasadorima dobre volje ima i čovjeka koji putujući svijetom opjevava lik i nedjelo jednog pritvorenog osumnjičenika za najteže zločine, uključujući i genocid. Osumnjičenik i haški uznik, riječ je naravno o Dabić Raši, je optužen između ostalog i za ubistvo preko hiljadu djevojčica i dječaka Sarajeva. Izgleda čudno da jedna organizacija kao sto je UNICEF može sebi dozvoliti da bude neinformisana o, uz pjesmu i veselje, iskazanim stavovima jednog od njenih ambasadora dobre volje. Ili je ipak jos uvijek riječ o opšteprihvaćenom mišljenju iz 1992-95 da djeca Sarajeva (kao i nekih drugih mjesta širom BiH-e) i nisu baš obična djecu, no sasvim legitimni vojni ciljevi.
Sam film, nastao prema djelu do tada nepoznatog scenariste Stribora Kusturice, je srceparajuća priča o friško otpuštenom štićeniku iz jedne srbijanske kazneno-popravne institucije. Plavokosi dječak Uros, za kojeg bi naš dvojac Kusturica rado htio uvjeriti da je romskog porjekla, zbog nasilja i kriminala u porodici spas na kraju ponovo nalazi u istom onom srbijanskom kazneno-popravnom domu iz kojeg je upravo otpušten. Enjoy life in serbian prison!!!
Naivni, kao i oni kojima režiserov rad i sentimenti nisu poznati od ranije, će vjerovatno ostati razočarani izostankom bilo kakve kritike upućene na račun srbijanskog društva, gdje nacionalnom mitologijom, predrasudama a vrlo često i otvorenim rasizmom obilježen vladajući režim radi protiv vlastitih građana, naročito pripadnika tzv. manjinskih skupina, uključujući pripadnike romske nacionalnosti. Film više liči na još jedan hvalospjev srbijanskim vlastodršcima koji, reklo bi se, po najvišim demokratskim standardima štite svoje građane, pa tako i djecu romskog porjekla. A Romi, svedeni na egzotične statiste a urijetko i epizodiste, kako u Kusturičinom filmu tako i u samom društvu, sa svojim ”problematičnim” načinom življenja i još ”problematičnijim” odnosom prema vlastitoj djeci i ne zaslužuju, valjda, bolje od toga. Sreća pa su država i državni režiser tu da ih zaštite od samih sebe.
Slične se ”dušebrižnosti”, doduše, znaju desiti i u drugim civiliziranim zemljama, pa i tzv. zemljama blagostanja i socijalne pravde – uključujući i sjevernu mi domovinu čije su se vlasti u saradnji sa zdravstvenim institucijama pobrinule za 400-500 nasilnih sterilizacija žena romskog porjekla u periodu od završetka drugog svjetskog rata do kraja 70-ih godina prošlog vijeka.
Značaj koji Kusturica u svojim filmovima pridaje muzici se može primjetiti već na samom početku i ovoga filma. U stilu prekaljenog šibicara, režiser projektu pod patronatom UNICEF-a podvaljuje instrumentalni dio preuzet iz pjesme TNSO – Wanted Man – danas poznatije kao pjesme o Dabić Raši.
Ali koga jos može da čudi sto stvaralac čiji su radovi i javni nastupi obilježeni podvalama sličnog tipa, koristi još jednu priliku za činjenje istog? Možda je jedina razlika što se u ovom slučaju to ne čini uz podrsku Vučelićeva RTS-a već uz odobrenje i finansiranje UNICEF-a?!
Jednu od njegovih bjednijih podvala u posljednje vrijeme zapazih u snimku emisije Agepe na programu Studija B, čini mi se. Tom prilikom predstavljajući svoje remek-djelo puno neprovjerenih autobiografskih glasina, neimar iz Srbije, onako šanerski, usput zavali i kao hrvatskog light-nacionalistu obilježi prerano preminulog Davorina Popovića, pjevača Indexa. Jednog od rijetkih u Sarajevu koji je, ako još ima takvih koji vjeruju Kusturičinim tvrdnjama – a vidimo da ima, pokazivao razumjevanje za Kusturicu i njegove stavove tokom rata. Govoreći o pjesmi ”Da sam ja netko” pisac Kusturica sa neskrivenim podjebavanjem istaknu riječ ”netko” iz naslova pjesme i to obrazloži Davorinovim hrvatstvom. Činjenica da je to jedna od nekoliko pjesama koju je za Indexe napisala crnogorsko-hrvatska pjesnikinja Maja Perfiljeva nema ama baš nikakvog značaja za dobrostojećeg antiglobalistu.
Činjenicama je odavno odzvonilo u magično–irealnom svijetu bun(t)ovnog zemljoposjednika sa, za sad, one strane Drine. Ono što puno više treba da nas brine je to da ista konstatacija važi i za srbijansko pravosuđe, za koje su mnogi od zločina počinjenih u susjednoj im državi, tj. BiH, planirani i počinjeni u ime i od strane državljana Srbije još uvijek nevidljivi i nebitni. O neuhvatljivim zločincima sa Superhero-statusom među velikim dijelom kako biračke tako i vladajuće mase da i ne govorimo. Ako je suditi prema zadnjim aktivnostima pravosudnih organa Srbije, ni u skorijoj budućnosti se ne može očekivati ništa dobrog. Pa tako ni u slučaju Kusturica protiv e-novina.
