Radnica prikuplja bakar/foto ImagoStock&People/PIXSELL
Kada se u kontekstu tranzicije na obnovljive izvore energije govori o tome koji će sve metali biti potrebni za proizvodnju tih tehnologija, obično se spominju litij ili neki još egzotičniji minerali za koje većina nikada nije ni čula. No jedan od osnovnih metala koji se koriste u proizvodnji baterija za električne automobile i dijelova postrojenja za proizvodnju energije iz sunca i vjetra zapravo je bakar, metal koji se industrijski crpi već više od 120 godina.
Štoviše, moglo bi se ići puno dalje u povijest i konstatirati da se bakar koristi još od vremena prapovijesti, odnosno brončanog doba, s obzirom na to da je on osnovni element bronce, bakrene slitine koja je prije više od pet tisuća godina čovječanstvo izvela iz kamenog doba omogućivši mu proizvodnju oruđa, oružja, nakita i posuđa od tog čvrstog i otpornog materijala.
Bakar se od početka industrijske revolucije pa do danas koristi u građevinskog industriji, proizvodnji industrijskih strojeva, izgradnji vodovodne i kanalizacijske infrastrukture, električnih postrojenja i telekomunikacijske infrastrukture. Budući da je visokokvalitetan električni vodič, njegova uloga u tranziciji s fosilnih na obnovljive izvore energije nezamjenjiva je jer se bakar koristi u proizvodnji električnih automobila i postrojenja za energiju vjetra i sunca.
Zbog njegove dugotrajne upotrebe moglo bi se reći i da se prisutnost i postojanje neiscrpnih količina bakra uzima zdravo za gotovo. No istraživanje koje je nedavno provela međunarodna znanstvena organizacija Society of Economic Geologists sa sjedištem u SAD-u pokazuje da je ovo uvjerenje neutemeljeno.
Istraživači su izračunali da će, ako se svijet nastavi razvijati po business as usual modelu, do 2050. biti potrebno 1.100 milijuna tona bakra. Samo će Indija, primjerice, trebati dodatnih 227 milijuna tona da bi svoju infrastrukturu dovela do razine razvijenih zemalja
Autori su zaključili ne samo da u idućih nekoliko desetljeća neće biti moguće isporučiti količine bakra potrebne za neugljičnu tranziciju koja se oslanja na vjetar i sunce, već i da postoji “inherentni konflikt” između potražnje za bakrom u svrhu ekonomskog i ljudskog prosperiteta u zemljama u razvoju i potražnje u svrhu energetske tranzicije s fosilnih goriva. To implicira da će u nekom trenutku biti potrebno odlučiti se za jedan ili drugi smjer razvoja, jer za oba neće biti dovoljno tog resursa.
Spomenuto istraživanje, objavljeno u travnju, potpisuje troje geologa s američkih sveučilišta Princeton i Michigan i australskog Sveučilišta Queensland, a u njemu se, uz statistike o povijesnoj i budućoj potražnji, analizira i spomenuti antagonizam između razvoja koji podrazumijeva globalno napuštanje fosilnih goriva s jedne strane, te s druge porasta populacije i “klasičnog” ekonomskog napretka, dakle uz upotrebu bakra u uobičajene svrhe. Zaključili su također i da, kada se spoje business as usual model razvoja zemalja globalnog juga i tranzicija s fosilnih goriva uz potpunu elektrifikaciju prijevoza, opskrba bakrom koja je za to nužna “ne samo da nije realna, nego je vjerojatno i nemoguća”.
Istraživanje sadrži grafikon koji ilustrira globalnu proizvodnju bakra od 1900. do danas i pokazuje da se od početne godine pa do 2001. prosječno proizvodilo 20,4 milijuna tona bakra godišnje. Kada se u grafikon dodaju projekcije o tome koliko je bakra nužno kako bi se zadovoljile potrebe globalnog razvoja, bez uvrštenja bakra nužnog za prelazak na obnovljive izvore energije, istraživači su došli do zaključka da će vrhunac biti dosegnut oko 2100. godine proizvodnjom 48,7 milijuna tona godišnje, nakon čega će se proizvodnja početi smanjivati.
Kada se u jednadžbu uvrsti i potražnja nužna za tranziciju, krivulja se penje još više uvis i dolazi do količine od 65,7 milijuna tona bakra godišnje. Drugim riječima, projekcija pokazuje praktički eksponencijalan rast, odnosno da će se već u idućih 30 godina iskopati jednaka količina bakra kolika je potrošena tijekom cijele dosadašnje ljudske povijesti.
Kako bi smanjile političke rizike koji proizlaze iz sve češćih pobuna protiv eksploatacije prirodnih resursa u svrhu navodno zelene tranzicije, rudarske kompanije u posljednje vrijeme pokušavaju prodati tezu o “zelenom bakru”
Gledajući kumulativne brojke istraživači su izračunali da će, ukoliko svijet nastavi rasti i razvijati se po business as usual modelu, do 2050. godine biti potrebno 1.100 milijuna tona bakra. Samo Indija, primjerice, trebat će dodatnih 227 milijuna tona kako bi svoju infrastrukturu kao što su električna mreža, bolnice i kanalizacija, dovela do razine kakva je u razvijenim zemljama. Kada se u računicu uvrste potrebe za dekarbonizaciju prijevoza i proizvodnje obnovljive energije, ta se brojka penje na najmanje 1.248 milijuna tona.
Istraživači su također izračunali da bi za namirivanje količine bakra potrebne za neugljičnu tranziciju do 2050. trebalo otvoriti najmanje 36 novih velikih rudnika i 759 manjih. Pritom je prosječni vremenski rok između otvaranja novog rudnika i njegove pune operativnosti najmanje 16 godina, dok bi s druge strane velik broj postojećih rudnika do 2050. godine trebao biti zatvoren.
Na povećanje stope rudarenja utjecat će i faktor isplativosti, koji se prilikom investiranja u nove rudnike računa tako da uključuje tehničke, financijske i političke rizike. Novi rudarski projekti u Latinskoj Americi, gdje se nalaze najveće zalihe bakra, u posljednje četiri godine imali su taj faktor od 23 tisuće dolara, dok je cijena bakra u svibnju bila 11 tisuća dolara. To znači da bi se cijena morala najmanje udvostručiti da bi investitorima projekti bili isplativi.
Autori istraživanja stoga zaključuju da je tranzicija u postojećem ekonomskom modelu bez značajnijeg uključivanja nuklearne energije praktički nemoguća jer iziskuje nerealne količine tog metala, dok je uz trenutnu stopu recikliranja bakra tim procesom moguće priskrbiti tek jednu trećinu potražnje nužne za uobičajeni ekonomski razvoj.
Uz to što ovi podaci sugeriraju da je energetska tranzicija bez promjene kapitalističkog modela nemoguća, apsurdnost takve vrste tranzicije još se više ogleda u činjenici da tako masovno rudarenje uzrokuje ekološku devastaciju, upravo ono što bi se time nominalno htjelo izbjeći. Jedan od slikovitijih primjera su južne i središnje Ande, jedna od bakrom i drugim mineralima najbogatijih regija svijeta.
Za razliku od Čilea i Perua, koji su već postali vodeći svjetski proizvođači bakra, u Argentini je vlada predsjednika države Javiera Mileija lani započela proces deregulacije kako bi u idućih nekoliko godina, uglavnom američke i kanadske kompanije tamo otvorile osam rudnika. To bi Argentinu u nekom trenutku trebalo učiniti šestom najvećom proizvođačicom bakra u svijetu. Na prvom je mjestu Čile s 24 posto ukupne globalne proizvodnje, a na drugom i trećem Peru i Demokratska Republika Kongo s deset posto, dok bi Argentina mogla proizvoditi pet posto.
No dio argentinskih zaliha nalazi se ispod patagonijskog ledenjaka Perito Moreno, koji bi u rudarskim operacijama bio uništen. Osim što samo rudarenje proizvodi goleme količine stakleničkih plinova i time doprinosi globalnom zatopljenju, argentinski ledenjaci strogo su zaštićeni zakonom, između ostalog i zato što su izvor 70 posto pitke vode u zemlji. Iako su Mileijevi prijedlozi trenutno skinuti s dnevnog reda nakon aktivnosti ekoloških organizacija, kombinacija pritiska međunarodnog kapitala na argentinske resurse i ekstremno neoliberalnih politika Mileija znači međutim da će pitanje deregulacije prije ili kasnije ponovno biti otvoreno.
Kako bi smanjile političke rizike koji proizlaze iz sve češćih pobuna protiv eksploatacije prirodnih resursa u svrhu navodno zelene tranzicije, rudarske kompanije u posljednje vrijeme pokušavaju prodati tezu o “zelenom bakru”, načinu rudarenja koji navodno uključuje efikasnije korištenje vode i manji ugljični otisak operacija.
Na prošlogodišnjem samitu rudarskih kompanija u Kanadi predstavnik američke vlade ponudio je sredstva za razvoj “zelenog bakra” u Argentini, a argentinska vlada objavila je da je sličnu ponudu dobila i od njemačke razvojne banke KFW. Na londonskom Imperial Collegeu nedavno je pak otvoren Rio Tinto Centar za materijale budućnosti, koji je već prikupio 150 milijuna dolara za istraživanje “zelenog bakra”.
“Svijet mora započeti s elektrifikacijom energetskih sustava, a uspjeh apsolutno ovisi o bakru. Taj će metal biti jedno od najvećih uskih grla u tom procesu”, rekla je prilikom otvaranja Centra prodekanica fakulteta Mary Ryan. Glavni korporativni partner projekta je multinacionalna rudarska kompanija Rio Tinto, zloglasna po greenwashingu i devastacijama okoliša koje ostaju iza njezinih rudnika diljem svijeta, što samo za sebe svjedoči o ekološkom kredibilitetu tog akademskog poduhvata.
