Foto: Grad Banjaluka
U Banjoj Luci otpočela je izgradnja centralnog spomenika VRS-a. Spomenik bi se trebao sastojati od 62 stuba koji simboliziraju 62 brigade VRS-a poredanih oko krsta, a podzemni dio spomenika biće muzej i spomen soba. Za ovaj projekt izdvojiće se preko šest miliona konvertibilnih maraka. Ovdje se susrećemo s nekoliko problema – da li je racionalno izdvajati milionska sredstva za spomenik kada većina populacije u RS živi u dubokoj materijalnoj bijedi i nesigurnosti? Da li je racionalno stvarati kulturu sjećanja oko nacionalističkog terora i podjela nastalih rušenjem radničke Jugoslavije? Da li je racionalno da se politički birokratizam predstavlja kao najviši oblik društvene demokratije dok samostalno upravlja društvenom stvarnosti u sprezi s ekonomskim elitama kad je većina radnih ljudi isključena iz socijalnog života? Da li je racionalno da se na jednom mjestu u čijem su krugu bili veliki giganti poput Elektrokrajine, koja je od kraja rata do danas devastirana i od jedne organizacije udruženog rada pretvorena u akcionarsko društvo, čiji je direktor bivši političar SDS-a, bivši predsjednik RS-a i trenutni političar NDP-a (Narodni demokratski pokret) Dragan Čavić, koji je davne 2004. sprovodio privatizacijsku pljačku tražeći pomoć iz Srbije?
Ali sve je ovo u prošlosti, kažu. Danas dobijamo propagandu nekih drugih stranaka i tzv. opozicionara o tome kako je RS temelj slobode srpskog naroda i kako spomenici koji se prave u čast borcima VRS-a, predstavljaju tu slobodu. Neki će reći da ovi stubovi predstavljaju stubove RS-a. Ali o kakvim je to stubovima zapravo riječ? Stubovi bi trebali predstavljati neku stabilnost, a ovi stubovi iako materijalno novi, zapravo su u svojoj simbolici već krhki za standard života srpskog naroda, a veoma jaki za čuvanje vlasti, privilegija i ekonomskog bogastva srpske elite u RS-u. Činjenica koja ovo pokazuje jeste u načinu života srpskog radništva, koji je ograničen na minimalac od 900 KM, a ako kažemo da dobar dio radnika živi i na prosječnoj plati koja iznosi oko 1300 KM, opet to nije dovoljno za kvalitetan život kada sindikalna korpa u RS-u iznosi preko 2500 KM. Ali će nam srpski nacionalisti odmah reći svoju poznati frazu – ”Srbuj taman slamu jeo”. I ovo je istina, jer nakon srbovanja od životnog standarda ostane samo slama. Ali ako bi srpski radni narod imao i svu moguću ekonomsku stabilnost, ako bi imao sigurno, efikasno i pristupačno zdravstvo i školstvo, ako nema socijalne ugroženosti, ako bi kojim čudom stipendije bile na nivou minimalne plate, kao i penzije, da li to znači da treba podržati RS i njene spomenike?
Postavimo pitanje ovako – koliko je građansko društvo zapravo demokratsko? Koliko srpski radni čovjek u RS-u ima mogućnost da bude faktor društvenog odlučivanja? Najbolji primjer, u najširem smislu riječi, građanske volje bili su protesti “Pravda za Davida”, koji su uništeni policijskom represijom, u koju je vlast godinama ulagala pod pričom odbrane i sigurnosti srpskog naroda u RS-u. Na kraju se ta ”odbrana i sigurnost” okrenula protiv volje tog naroda koji se borio za pravdu. Ukoliko u obzir uzmemo javne rasprave o bilo čemu, vidjećemo da tu predstavnici vlasti dolaze s već gotovim odlukama spremni da naprave samo sitne izmjene, koje toliko ne ulaze u izmjenu njihovog cjelokupnog plana. Za primjer možemo uzeti javnu raspravu o geološkim istraživanjima u RS-u, gdje se narod s Ozrena sa svojim udruženjima protivio uopšte samom konceptu rudarenja prirodnih bogastava, uključujući i litijuma, kojima bi se narušio ekosistem. Vlast je otvorila javnu raspravu za izmjene nacrta zakona o iskopavanju, ali sama problematika iskopavanja niti jedan trenutak nije stavljena pod upitnik. Ovaj sitni primjer jasno nam pokazuje da je politički birokratizam kroz stranačku vladavinu obesmislio ulogu mjesnih zajednica kao političkih faktora koji su postojale u radničkoj Jugoslaviji. Drugim riječima – ništa se ne pita narod iako su srpskom nacionalizmu puna usta tzv. slobode srpskog naroda da odlučuje i živi na svom ”vjekovnom” ognjištu. Neka trećina stubova ovog spomenika simboliše stubove birokratske vlasti.
Druga trećina simboliše srpske tajkune, krupne i sitne. Najveći tajkun u RS-u jeste Mirko Risović, vlasnik “Tropic” marketa, a njegova porodica vlasnik je i marketa “Crvena jabuka”, čije se bogatstvo procjenjuje na preko 320 miliona. Radnici na Facebook grupi “Crna lista” poslodavaca RS-a pričali su svoja iskustva o radu u njegovim marketima, a 2020. godine plata radnika bila je u visini 500 KM. Crna lista u velikoj je mjeri raskrinkala mit o poštenju i ”domaćinskom duhu” srpskog privrednika i pokazala je da se radi o ljudima koji radnika vide kao potrošnu robu u cilju stvaranja vlastitog bogatstva. Budžet RS-a za 2024. godinu iznosi oko pet milijardi, što znači da jedan čovjek u RS-u drži 6% entitetskog budžeta. I dok srpske radničke porodice brinu o plaćanju računa, o školovanju djece, svom zdravstvenom i kulturnom životu, tajkuni su osigurali svoje porodice generacijski kroz eksploataciju radnih ljudi. To sasvim dovoljno govori o ekonomskim slobodama, ekonomskoj sigurnosti i egzistencijalnoj izvijesnosti srpskih radnika u RS-u. Činjenica je da druga trećina stubova ovog spomenika simboliše stubove srpskih tajkuna, koji su se obogatili kroz privatizacijsku pljačku i tržišnu ekonomiju.
I šta nam je ostalo od ovog mita srpske slobode za koju su se izborile 62 brigade VRS-a? Sloboda da se vrše masovni zločinitokom rata, sloboda da se vrši etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i da se dotadašnji gradovi svih naših naroda i narodnosti pretvaraju u tzv. srpske gradove. Tako je Draško Stanivuković jasno naglasio da je Banja Luka SRPSKI grad, a jedan širi projekt iz Srbije govori o ”srpskom svijetu”. Ova retorika pomalo vuče na retoriku NDH. Ne samo da je ovaj stav diskriminatorski, on jasno poručuje da drugi narodi ovdje nisu dobrodošli iako su kroz istoriju u Banjoj Luci živjeli svi narodi BiH. Pritom, on naglašava da građani žive u slobodnom i prkosnom gradu iako su u tom gradu brojna nerješena ubistva, iako banjalučki tajkuni drže većinu tog grada u svom vlasništvu te u skupštinu grada ulaze stranačke birokrate, dok je većina građana isključena jer su mjesne zajednice kao faktor lokalne samouprave obesmišljene. Srpski se nacionalizam ni prema čemu ne razlikuje od ostalih nacionalizama u BiH. A na kraju svega toga, sva ta sila koju je jedan narod koristio protiv drugih, okrenula se protiv tog naroda. Ali sva ta sila koja se javljala tada, ne samo u fizičkom smislu, nego i sila ideologije, sila narativa srpskog nacionalizma, trideset godina kasnije, pravi strašne posljedice po slobodu srpskog naroda. Susrećemo se opet s nasiljem u porodici i tradicionalnim normama, s huliganskim nasiljem putem koga se najviše širi mržnja i nacionalistička propaganda među omladinom, s femicidom, s nasiljem nad umom omladine i intelektualnih krugova, kojima se serviraju narativi mitologije srpskog nacionalizma i pravoslavne dogme, u velikoj mjeri kroz medije. Susrećemo se s nasiljem policijskog aparata, a sada i s nasiljem zakona, putem koga se pokušava ograničiti sloboda govora i rada građanskih organizacija. I na kraju ona poslednja trećina ovih stubova simboliše nasilje.
Ali možda će opet negdje izaći Nikola Pejaković i njemu slični da govore kako je RS najvažniji moment za srpski narod i kako je samoupravljanje donijelo samo štetu, iako istorija pokazuje sasvim drugačije. Istorija prijašnje epohe uči nas tri važne stvari – uči nas o bratstvu i jedinstvu naših naroda, koji su zajedno stali protiv nacionalističkog i fašističkog terora. Spomenici ove epohe upravo nose simbolizam ovog jedinstva naših narod. Ova istorija uči nas o ekonomskoj sigurnosti naših naroda i demokratskom društvenom upravljanju, koje je proizašlo iz struktura mjesnih zajednica. Ali spomenici ove epohe uništavaju se ili su pušteni zubu vremena, a na njihovo mjesto dolaze spomenici iluzija, iza kojih stoji čist teror domaćih nacionalizama i profiterstva. Doći će vrijeme kada će ovi stubovi pasti, a radni ljudi ponovo osjetiti zrake slobode, jedinstva i sigurnosti.
