Foto: Arhiv
Silvio Berluskoni (Berlusconi), medijski tajkun i italijanski poslijeratni premijer s najdužim stažem, preminuo je u ponedjeljak, 12. juna u 86. godini. Uprkos mnoštvu seksualnih skandala, optužbi za korupciju i poresku utaju, jedan od najživopisnijih evropskih lidera ostat će upamćen i kao jedan od najuticajnijih političara Italije koji je dominirao i politikom i kulturom zemlje gotovo dvije decenije, pišu svjetski mediji.
Šarm, šale i populistički štih
Berluskoni je oblikovao italijansku politiku i utjelovio njen konzervativni pokret tokom i nakon njegovih mandata italijanskog poslijeratnog premijera s najdužim stažem, napisao je Volstrit džurnal (The Wall Street Journal).
Bio je ličnost koja je često izazivala velike podjele u Italiji i nerijetko je bio meta ismijavanja u inostranstvu zbog svojih grubih šala, seksualnih skandala i preklapanja političkih i poslovnih interesa.
Berluskoni je, ističe američki list, uveo novi oblik visoko personalizovane politike, s dubokim džepovima i ogromnom medijskom platformom koja mu je omogućila da dominira italijanskim konzervativnim krilom.
Berluskoni je ušao u politiku u jeku italijanskih korupcijskih skandala, koji su diskreditovali čitavu političku klasu početkom 1990-ih, naglašava Volstrit džurnal.
U roku od nekoliko sedmica finansirao je i osnovao stranku pod nazivom Forza Italia, ili Naprijed Italija obećavajući sugrađanima novo lice, zajedno s radikalnim novim protržišnim programom punim obećanja o otvaranju radnih mjesta i smanjenje poreza. Uz podršku svog golemog medijskog carstva postao je premijer 1994. u dobi od 57 godina.
Berluskonijevoj popularnosti doprinio je njegov šarm, šale i populistički štih. Njegova politička vizija obuhvatala je liberalne, ali i populističke poglede čime je, prema pisanju lista, stekao podršku miliona Talijana kojima je bilo dosta političke klase umrljane korupcijom i međusobnim sukobima.
Na početku političke karijere, Berluskoni je, prema ocjeni Volstrit džurnala, unio dašak svježeg zraka u politiku opterećenu korupcijom, ali je kasnije bio upleten u niz pravnih, finansijskih i seksualnih skandala koji su nagrizli njegovu popularnost i politički ugled, što je kulminiralo njegovim izbacivanjem iz italijanskog parlamenta 2013.
U međuvremenu su kritičari optužili Berluskonija da je ušao u politiku kako bi zaštitio privilegovani položaj svog poslovnog carstva i ojačao svoj uticaj na medije u zemlji. Kada je dao ostavku na izvršne funkcije u kompaniji, zadržao je kontrolu nad svojim medijskim carstvom, što je izazvalo optužbe za sukob interesa između njegove političke uloge i njegovih poslovnih interesa.
Politički povratak zaokružio je 2022. povratkom u parlament kao senator — položaj koji je obavljao u vrijeme svoje smrti — ovaj put kao partner u koaliciji koja podržava italijansku premijerku Đorđu Meloni (Giorgiu).
Berluskoni, koji je ruskog predsjednika Vladimira Putina smatrao bliskim prijateljem, izazvao je gnjev kada je okrivio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog za rusku invaziju Ukrajine u februaru 2022., napisao je list dodajući da je nepokolebljivu podršku Ukrajini Meloni postavila kao kamen temeljac svoje vanjske politike, ali su Berluskonijevi komentari doveli u pitanje jedinstvo njene vlade.
Stalna zabava – i tragična i komična
Talijanima je Berluskoni bio stalna zabava – i komična i tragična – sve dok ga nisu “izviždali s pozornice”, napisao je Njujork tajms (The New York Times), ističući da se on uvijek uspijevao vratiti.
Za ekonomiste, on je bio čovjek koji je ugrozio italijansku ekonomiju, dok je politolozima predstavljao hrabar novi eksperiment uticaja televizije na birače, napisao je list, dodajući da je novinarima tabloida Berluskoni bio slastan izvor skandala, gafova, bezobraznih uvreda i seksualnih izleta.
Nadareni govornik i šoumen koji je kao mladić pjevao na kruzerima, Berluskoni je prvi put izabran za premijera 1994., u jeku talijanskih takozvanih korupcijskih skandala Čiste ruke. Prvi dolazak na dužnost brzo je propao, ali su birači, mnogi uvjereni u njegova obećanja iz televizijskog potpisivanja “Ugovora s Talijanima”, velikom većinom odabrali njega, najbogatijeg čovjeka u Italiji, da ponovo vodi zemlju 2001., ovaj put kao šef najveće koalicije u italijanskom parlamentu.
Ta vladajuća koalicija desnog centra je, naglašava Njujork tajms, trajala duže nego bilo koja italijanska vlada od kraja Drugog svjetskog rata.
Ponovo je postao premijer 2005. nakon rekonstrukcije vlade, a zatim je iskoristio svoju moć da promijeni izborni zakon kako bi osigurao bolje šanse za svoju pobjedu na sljedećim opštim izborima. Za dlaku je izgubio trku 2006., mada je ostao u centru pozornice i vratio se na vlast na prijevremenim izborima 2008.
Njegove vlade su, napisao je Njujork tajms, trošile puno vremena na zakone koji su se činili kao skrojeni da zaštite Berluskonija od decenija suđenja za korupciju – cilj za koji su neki od njegovih najbližih savjetnika priznali da je razlog zašto je uopšte ušao u politiku.
Uživao je parlamentarni imunitet, ali je 2003. njegova vlada otišla dalje, donijevši zakon koji mu daje imunitet od krivičnog gonjenja dok je na dužnosti. Neki od tih zakona na kraju su proglašeni neustavnima, a 2009. najviši sud u zemlji oborio je zakon o imunitetu.
Pored optužbi za korupciju, Berluskoni se suočio i sa optužbama da je platio za seks s maloljetnom djevojkom. Međutim, ističe Njujork tajms, ono što je ga stvarno maknulo s vlasti nije bilo iznenadno etičko buđenje u Italiji, već problem evropske dužničke krize i nedostatak povjerenja među evropskim čelnicima da on može izvesti zemlju iz nje.
Do trenutka kad je konačno podnio ostavku, 2011., usred razjedinjene konzervativne koalicije i opštih nemira u Italiji, činilo se da je učinjena velika šteta. Mnogi analitičari smatrali su ga odgovornim za narušavanje ugleda i finansijskog zdravlja Italije i smatrali su njegovo vrijeme na vlasti izgubljenom decenijom od kojeg se zemlja od tada borila da se oporavi.
Ipak, naglašava Njujork tajms, njegov često iskrivljen pristup javnom životu, koji je postao poznat kao berluskonizam, učinio ga je najuticajnijim italijanskim političarem nakon Musolinija.
Preživljavanje svih zamislivih skandala
Bilo da je držao moćne vladine lidere da čekaju dok je telefonom razgovarao sa svojim mnogo mlađim djevojkama, ili pohvalio Baraka Obamu (Barack) za njegov “ten”, Berluskonijevo nepoštivanje protokola, takta, pa čak i ukusa, osiguralo je da, uz Donalda Trampa (Trump), bude prvi “slavni političar” svoje generacije, napisao je londonski Tajms (The Times).
Malo ko izvan Italije mogao je shvatiti kako je tako neugodan čovjek mogao biti izabran za premijera svoje zemlje tri puta između 1994. i 2011., i predsjedavajući četiri vlade, ističe list i dodaje da dio objašnjenja njegove popularnosti leži u njegovom bogatstvu koje je magazin Frobs (Forbes) procijenio na osam milijardi dolara.
To mu je omogućilo ne samo stvaranje nacionalnog političkog pokreta tvrdokornih lojalista koji su svoje karijere dugovali njemu, već i kontrolu nad golemim dijelom italijanskih medija, osiguravajući povoljan prijem u vlastitoj zemlji.
Za razliku od svojih uglavnom dosadnih političkih suparnika, Berluskoni je, ističe Tajms, imao karizmu, uvijek se pojavljujući u odijelu s dvorednim kopčanjem i sa stalnim smiješkom koji je prikazivao niz biserno bijelih zuba. Popustljivost tolikih Talijana objašnjava kako je Berluskoni uspio preživjeti i prevladati optužbe, skandale i krize koje bi uništile svakog drugog političara.
Bio je optužen – i u nekim slučajevima proglašen krivim – za niz krivičnih djela, uključujući pronevjeru, poreznu prijevaru, lažno računovodstvo i pokušaj podmićivanja suca.
Prema vlastitom iskazu, više od 2.500 puta se pojavio pred sudom u periodu od 20 godina, uz pravni trošak od 200 miliona eura. Uz to, njegov treći mandat premijera bio je zasjenjen nizom izvještaja o njegovom lascivnom privatnom životu, odnosno divljim događajima poznatim kao bunga bunga partiji.
Preživjevši gotovo svaki zamislivi skandal, Berluskoni ipak do kraja ostao aktivan u politici. Jedina kazna od koje nije mogao pobjeći bila je vlastita smrtnost, napisao je Tajms.
Sićušni kolos
Više od tri decenije, sićušni kolos koračao je uskim italijanskim poluostrvom, monopolizirajući medije, manipulirajući polugama moći i zaokupljajući maštu prijatelja i neprijatelja, napisao je Vašington post (The Washington post) naglasivši da je Il Cavaliere, ili Vitez, kako su ga zvali, bio jedan od najživopisnijih evropski lider na prelazu u 21. vijek.
Tokom njegovih premijerskih mandata, Italija je skliznula u socijalnu nevolju i ekonomsku katastrofu. Poraz, i kasnija osuda za poreznu prevaru, sveli su čovjeka koji je obećao spasiti Rim na vječno preplanulu karikaturu poznatu u svijetu po ostvarivanju vlastitih interesa, prijateljstvu sa stranim diktatorima i vezama s mnogo mlađim ženama.
Međutim, dodaje Vašington post, unutar Italije, Berluskoni je ostao ključan, pojavljujući se iznova kao umirujuća figura djeda, tvorca kraljeva i glasa razuma dok je zemlja još više teturala udesno pod populističkim vođama.
Sve vrijeme dok je bio prisutan u javnosti, bivši premijer – visok metar i 65, punašne građe, zalizane kose i tena boje mandarine – uzdizao se nad svim ostalim temama rasprava, napisao je list naglasivši da je čak i nakon odlaska s dužnosti, Berluskoni ostao prisutan u javnosti.
Njegove pristalice pripisuju mu zasluge za političke promjene i inspirisanje cijele klase preduzetnika. Za njih je ubrizgao život u turobnu državnu televizijsku organizaciju, modernizirao tržišta, osvojio nogometne trofeje s fudbalskim klubom A.C. Milan i izgradio moćnu stranku desnog centra od nule.
Ta svijetla verzija Berluskonija zasjenila je mračniju stranu na koju su, ukazuje Vašintgton post, ukazivali njegovi vječito frustrirani kritičari u zemlji i inostranstvu uz tvrdnje da je bio prepun političkih intriga, okrutnih poslovnih dogovora, sudske drame, grubih šala i seksualnih skandala.
“Berluskoni se masi ljudi činio sposobnim donijeti promjene. Pojavio se nov”, rekao je Roberto Dalimonte (D’Alimonte), politolog sa rimskog univerziteta Luis.
“Neki će ga pamtiti kao čovjeka koji je mogao učiniti više za modernizaciju zemlje. Za druge, on će biti veliki korupcionaš italijanskog društva i trebat će generacija da se oporavi od bolesti koju je usadio.”
