Foto: Pixabay/Ilustracija
Jeste li za ples? Niste? Možda se bojite da ne znate korake. No ne brinite, naučit ćete kada dođe vrijeme za to, baš kao što je to naučio i naš pjesnik, koji u tekstu “Molim ples”, s kojim se otvara njegova najnovija zbirka poezije naslovljenoj “Balkanski tango” kaže:
“Kad smo bili djeca, učili smo da plešemo. To je prvo saznanje o sebi. Adolescencija. Učili su nas da plešemo južnoamerički ples – tango. Neznanje žilama kola kao strah. Prvi put držim djevojčicu za ruku. Korak desno, lijevo dva. Cijelo vrijeme sam ćutao i ponavljao iste korake. Tada sam se prvi put u životu osjećao slabićem. Bojao sam se biti ono što jesam, prvoj simpatiji sa nježnošću reći da je volim. Tada sam šutio umjesto da vrisnem. Bila su to nezaboravna vremena. Počeo sam da živim sa svojim muzama i pjesamama” (…)
(završen citat)
U uljuđenim krugovima društva uređenih zemalja ples je civilizacijska nadgradnja i uvijek ga povezujemo sa uglađenim ponašanjem, elegancijom, lijepim manirama kojima izražavamo radost, ljepotu, lakoću življenja u skladu sa visoko postavljenim društvenim normama.
Povijesno gledano ples je bio nešto sasvim drugo dok kroz stoljeća nije evoluirao u ovo o čemu pišem/ govorim u uvodu. Ples se prvobitno smatrao svetim činom i bio je najizravnije povezan s duhovnom stranom života. Bio je dio ceremonija, sakralnih svečanosti; način izražavanja ljudske povezanosti s ritmom prirode. Brojni stari narodi povezivali su ples s prvobitnim pokretom tijela u procesu stvaranja svemira i pripisivali su ga raznim božanstvima. Značaj i moć plesa nalazi se u izražavanju intuitivne spoznaje o vječnoj promjeni, o tome da ništa na ovom svijetu nije konačno; sve se zapravo kreće u određenom ritmu, metaforički rečeno – sve neprekidno pleše. Spoznaja o tome značila je za čovjeka skladno povezivanje naizgled nespojivih pojmova kao što su život i smrt; rat i mir; samoća i zajedništvo; ljubav i mržnja; sitost i glad; nada i razočarenje …
A, mi? Gdje smo mi u tome? Mi – Balkanci? Kojoj grupi pripadamo? Zagledani u ovdje prvo-opisanoj grupi, još uvijek tapkamo, plešemo kao plemena (neka mi oproste pripadnici plemenskih zajednica koje nastanjuju prašume zelene Afrike i Novog Zelanda, ili vrele ili pak ledene pustinje na kontinentima koji su u svojim postojbinama zadržali snagu i primitivnost iskonskoga življenja i koji nikada nisu ni čuli za pojam Balkana), dakle, MI Balkanci ne pripadamo ni onim prvima, ni ovim drugima. Mi smo negdje između, zaglavljeni u međuprostoru bez mogućnosti da se vratimo ili da krenemo naprijed.
Balkanski tango
Balkanski preci
Iz trnja sišli u travu
Otac moj držao
Pognuto glavu
Pognutu glavu.
Muzika čarobna
Omamljuje srce
U bajci ispred kuće
Žubori Rijeka
Crna zora stenje
U očima otapa led
Korak desno
Lijevo dva
Desno snajper
Lijevo, lijevo
Tuku obadva
Jesi li ga pogodio?
Tačno u glavu
*Bem li mu / Mamu
Eto, tako i poezija pjesnika Muhameda Elezovića pogađa točno u glavu. Ona je snažna poput ubojitog snajpera i ne može promašiti. Ali, ona pogađa i u srce, prodire u dušu i razara i tješi, polako pretače kapi ponekad otrova, ponekad nektara, što sam jasno izrekla u svom osvrtu-recenziji koju možete pročitati na stranicama u ove bolno-ljekovite knjige.
“Ova zbirka i jest i nije antiratna. Ona i jest i nije nevina i naivna. Ona i jest i nije negacija i potvrda pjesnikovog bića kako na biološkoj tako i na duhovnoj razini. Kaotičnost i patetičnost; smirenost i uzburkanost; očekivanost i šokantnost – on je uvijek u traženju i bježanju od samoga sebe. Kako sve to podnijeti, preživjeti i živjeti i pri tome ostati duboko human. Jedino stihom, nikako drugačije.”
Jedino stihom, nikako drugačije, jer Hamina poezija, (dozvolite mi da ga tako zovem kao prijatelja, a tako ga svi zovu i pod tim imenom je poznat u njegovom rodnom Stocu) dakle, Hamina poezija, kao što i svaka poezija radi, djeluje na imaginaciju čovjeka-čitatelja i oblikuje njegove osjećaje, ali ona istovremeno utječe i na svijest i savjest kako pojedinca, tako i na čovječanstvo, uopće. Prema Schopenhaueru, “vrhunska poezija ne izražava pojave, već bit/suštinu tih pojava” Ona je izražavanje vidljive stvarnosti (ljepota vode, rijeke, svjetlo zore, osmijeh djeteta, cvrkut ptica …) ali i ideja i intimnih osjećaja od kojih Hamo ne bježi. Naprotiv, on im okreće lice i grize i onda kada je orah toliko tvrd da može slomiti zube. I ne samo zube. Pjesma “Snajperist u Nedžarićima” potvrđuje ovu tvrdnju:
Snajperist u Nedžarićima
(…) Nišani
Gađa I zavija
Ubiti
I samo ubiti
On je u klanu
Profesionalnih ubica
Pripada vojsci
Kojoj noge ljubi
Klanja se svom
Bogu
Koji je slijep
Misli samo
Na sebe
Kad ubija
Likuje
I naslađuje se
Tuđim bolom
Najopasniji je
Za tuđim stolom
Kad sjedi
Oči mu zrcale
Strašću gladne / Zvijeri
(…)
A takva je I pjesma “Crvene beretke” (str.22) koja počinje ovako …
Ko je ubica tvoga djeteta?
Sjedi li u parlamentu
Bosne i Hercegovine
Il se možda u nekoj zemlji
U svijetu krije?”
… a završava stihovima
“U slobodno vrijeme
U bolniškom dvorištu
Osamljen šeta
S đavolom bi u kolu igrao
Samo da mu ponovo
U ruke pušku metnu”
(…)
Mogla bih tako detaljizirati i citirati, analizirati, tumačiti do dugo u noć, ali knjiga je tu da se čita i da vam sama sve kaže i ispriča (ako za to imate hrabrosti, jer ona je gola istina i nije za neznalice i slabiće).
Ovaj svoj prikaz ili uvid u stihove pjesnika Muhameda Elezovića završit ću, zaokružit ću na pomalo nebičan način. Biti će to moj poklon pjesniku koji je hrabar kao lav, nježan kao povjetarac, iskren kao bol, tih kao zora, kao vulkan moćan, rječit kao sova (…)
I radost i tugu, i bol i sreću, i suze i smijeh treba podijeliti, jer se samo tako podijeljeni umnožavaju, a intenzitet proživljenoga se pojačava. Skoncentrirat ću se na radost, jer knjiga je uvijek radost, bez obzira što nam njezine stranice otkrivaju. Radost stvaranja je nemjerljiva. Ona se spoznaje samo srcem, što nam pjesnik lijepo poručuje pjesmom “Nikad se ne raduj sam”
“Ako se već raduješ/ Raduj se s prijateljima/ Porodicom (…)
Ako se već raduješ/ Radost svoju podijeli/ S kućnim ljubimcima (…)
Ako se već raduješ/ Otvori prozore/ Radost svoju / Podijeli s pticama (…)
Od njegovih stihova, umjesto od grančica lovora, isplela sam vijenac kojeg mu stavljam na ranjeno srce kao me(h)lem i na glavu kao krunu – jer večeras je on PJESNIK – LAUREAT:
“Koliko je samo tuge/ Iscurilo iz mog djetinjstva (dok) /Oči kroz trepavice
Škilje svijet/ Izobličen nepravdom istine./ Šutio sam umjesto /Da vrisnem.
Neznanje žilama kola/ Kao strah./ Bojao sam se/ Biti ono što jesam.
Nekada davno/ Kad smo bili djeca/ Mislili smo da smo jedno.
Onda nas sudbina razdvojila/ Razbacani na sve strane/ Lutamo svijetom
Tražimo svoju drugu/ Polovinu./ (Zato sada) Poezijom duše/ Vičem.
Stihom šapućem/ Licem udaram / Istinu u oči, / U brzacima/ Čistine potoka
Tražim neuprljane/ Misli djeteta (…)/ Ono uvijek sjedi/ Na oblacima
Okupano i čisto/ Motri svijet/ Bez gorčine (…)
Želim svoje tri želje/ Najdraže/ Da mijenjam/ Za dušu/ Djeteta/ Iskrenu.
Svoje sam korijene/ U srcu spremio./ Prekinuli (su) pupčanu vrpcu
Između neba i čovjeka/ Pred našim očima/ Umire još jedan dan
Je li čovjek ostao/ Bez raja/ Brazda iza nas/ Jedini je znamen/ Na Božijem dlanu.
Jednoga dana / Kad doneseš pravednu/ Odluku/ Čitav svemir ćeš/ Udružiti
Ako znaš koračati/ Koračaj ka zvijezdama/ Sve ostalo je pad.
Budućnost pišu oni/ Koji se nikome ne pokoravaju./ U svom letu ljubav
Svjetlost rađa./
Čovjeka cijeloga života/ Prate tri dara Božija:
Majčin blagoslov/ Sudbina i Domovina (a)/ Bol je dar božji/ On nas drži.
Svjetlost me vraća u život/ Odlazim putanjom gdje mi je suđeno./ Dubina očiju
Skuplja mrak/ (jer dok on) umiljato nišani/ Tačno u srce/ U glavu/ Bol boli
Do mozga/ Gađaju djecu/ A svi smo mi/ Božija djeca/ Smrt im je postala zanat
Brojimo/ Dan za danom/ I izmišljamo/ Po jednu planetu
Ratovima ruše/ Da bi poslije sebi gradili/ Udružiše se vuk i čovjek/
Strasti podivljalih/ I pođu na pute nepoznate (…)/ Zvijer i čovjek
Ognjištu se svom vraćaju/ U svoje prvobitno / Postojanje (dok ja)
Skupljam ostatke / Izgubljenog ponosa/ I čvrsto ga vežem u tri čvora
(potlačeni) Inatom se bore/ Do pobjede/ Budućnost pišu oni koj se
Nikome ne pokoravaju/ (pesnica) Visoko podignuta/ Prijeti nepravdi
I zlim ljudima, / (a ti, zmijo) Veliki zalogaj/ Možeš da staviš u usta/
Ali tešku riječ ne/ Kajanje je vraćanje/ Ognjištu/ Osjetićeš gorak okus
Kupine što je izrasla/ Iz tvojih uspomena/ U duši kad se ožiljak javi
On vječno traje/ Čovjek ne može/ Da ostane na nogama/ Bez drugog čovjeka
Sam bez oslonca/ Sklon je padanju/ (il) pjesmom podupire/ Svoju nemoć padanja/ Čovjek ne zna/ Odakle je došao/ Niti kamo ide/ Život ga nosi od nepoznatog/ K nepoznatom/ (iako) on ima oca, djeda/ Pradjeda – cijeli rodoslov/ (jer) Prva kap (majčinoga) mlijeka je/ Sjedinjenost dobrote svega
(… … …)
Dva starca uboga (…) jeli su/ Hljeb i luk/ Sunce ih je čekalo/ Da završe sa hranom
Blago njima – čine dobra djela.
I tu završava ova poema satkana od stihova pjesnika Muhameda Elezovića, a ja ću sa zahvalnošću dodati: Blago tebi, pjesniče, pisanjem svojim činiš dobra djela!
U Stocu, 23. 10. 2023.
