Boris Pavelić: Iščezavanje hrvatske alternative

Gotovo tri godine prošle su otkad je Zeleno-lijeva koalicija u hrvatskom Saboru iznijela ono što smo na ovome mjestu nazvali “naznakama novog, nenacionalističkog programa za Bosnu i Hercegovinu”. U saborskoj raspravi o Hrvatima u BiH 8. prosinca 2020., tada još novi saborski zastupnici Bojan Glavašević i Sandra Benčić nastupili su s govorima kakvi se u hrvatskoj sabornici iznimno rijetko – ako ikad – čuju.

Piše: Boris Pavelić

“Zeleno-lijeva koalicija drži da raspravu o BiH treba pomaknuti iz diskursa o konstitutivnim narodima prema diskursu o razvoju te zemlje”, rekao je tada Bojan Glavašević. “Četvrt stoljeća poslije Daytona, BiH nije uspjela uzeti zamah i napredak prema EU i drugim integracijama, a uzrok je tome prije svega politika iz nacionalne vizure, koja zanemaruje interese svih građanki i građana BiH. Treba napokon priznati da su takve politike kočnica razvoju BiH. Ne želimo reći da se itko u BiH treba odreći svog identiteta, kulture i jezika, naprotiv: to su elementi koje građani BiH trebaju nastaviti njegovati i u tome imati našu podršku; želimo reći da nacionalni identiteti ne bi trebali više biti primarni kriterij za kreiranje politike u BiH i prema BiH”, kazao je Glavašević, političar i ratna žrtva čija obiteljska sudbina budi suosjećanje svakoga tko je protiv mržnje, rata i razaranja.

Još borbenije govorila je njegova kolegica iz parlamentarnog zastupničkog kluba Sandra Benčić. “Jedino što je osigurano hrvatskom narodu u vezi njegovog položaja u BiH”, rekla je, “čini se da je povlašten položaj pojedinih Hrvata u BiH”. Kao primjer navela je najmoćnijeg među njima, “jednog od prvaka u broju pravosudnih procesa koji su se protiv njega vodili”, Dragana Čovića. “Čović je ne samo sudskim postupcima, nego i pokazivanjem velikog osobnog bogatstva slijedio svoje hrvatske uzore: tako je na imanju od dvije tisuće kvadrata u Mostaru sagradio vilu koja je procijenjena na 22 milijuna kuna, odnosno tri milijuna eura; moram priznati da to čak ni njegovi kolege u Hrvatskoj ne mogu samo tako osigurati i ostvariti”, rekla je Benčić. Danas, tri godine kasnije, Sandra Benčić kandidatkinja je za predsjednicu hrvatske vlade: politička platforma Možemo! objavila je 16. rujna da je Benčić – jednu od svojih najagilnijih političarki, koordinatoricu stranke i članicu njezina Upravnog vijeća te predsjednicu Zastupničkog kluba Možemo! u Saboru – istakla kao premijersku kandidatkinju na predstojećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, koji će biti održani najkasnije do kraja sljedeće godine. Zato sada valja pitati: što je ostalo od “novog, nenacionalističkog programa” Zeleno-lijeve koalicije za Bosnu i Hercegovinu?

Ne mnogo, nažalost, ako je suditi prema medijskim odjecima te politike u posljednje dvije ili tri godine. Valja ovdje podsjetiti da je Sandra Benčić 31. kolovoza 2021., u programatskom intervjuu za tacno.net, dodatno objavila kako Zeleno-lijeva koalicija “u pogledu Bosne i Hercegovine gradi drugačiji narativ”. “Kao prvo”, nastavila je, “jasno je da BiH nedovosmisleno tretiramo kao samostalnu i cjelovitu državu, a kao drugo, trudimo se afirmirati pitanja građanske jednakosti u Bosni i Hercegovini. To ne znači da se ne prepoznaje ili ne priznaje etnička pripadnost, ali da pored toga postoji dimenzija građanstva kroz koju javne funkcije moraju biti pod jednakim uvjetima dostupne svima, a građani tretirani jednako pred zakonom. To sada, nažalost, nije slučaj”. Benčić je i dodatno objasnila: “Mi smo se jasno odredili protiv nacionalističkih politika ‘čistih’ područja, a prevalentne nacionalističke politike u Bosni i Hercegovini dijele se na one koje vode podjeli BiH i konačnom ‘amenu’ na etnička čišćenja počinjena u ratu, i one koje koriste doduše argument cjelovitosti i jedinstvenosti BiH, ali uz namjeru dominacije većine nad manjinom. Trenutno niti jedna od tri najveće stranke u BiH – SDA, HDZ BIH i Dodikova SNSD – ne vode politiku koja bi osigurala institucionalnu i teritorijalnu održivost BiH uz jednakost građana i u političkom i društvenom i ekonomskom smislu. Sve tri stranke oslanjaju se na politike Hrvatske, Srbije, pa i Turske prema BiH, odnosno na vanjsku podršku nacionalističkom narativu.”

Precizna analiza, bez ikakve sumnje. Problem međutim nastaje u istoj točki kao i uvijek kada je riječ o odnosu hrvatske ljevice prema Bosni i Hercegovini: kada preciznu analizu treba pretočiti u opipljivo i efikasno političko djelovanje. U posljednje dvije godine, naime – od saborskog govora Glavaševića i Benčić, i od njezinog intervjua tacno.netu – javnost nije čula ni za jedan politički potez kojim bi Zeleno-lijeva koalicija krenula provoditi načela koja je proklamirala. A događaji su zahtijevali upravo to: napad Rusije na Ukrajinu Miloradu Dodiku poslužio je kao okidač za novu nacionalističku lavinu, pa se BiH u posljednje dvije godine bori s Dodikovom secesionističkom ofenzivom, koju s mnogo političke niskosti i osobnog debelokoštva iz Zagreba podržava hrvatski predsjednik Zoran Milanović, uz fingiranu ravnodušnost vlade Andreja Plenkovića. Takav zloguki razvoj događaja upravo vapi za glasom razuma i časnog otpora, kakav je glas Zeleno-lijeve koalicije upravo morao biti – ali eto, nije bio.

Može se, istina, razumjeti zašto. Dvije izborne pobjede unutar godinu dana – iznenadan i neočekivan parlamentarni trijumf 2020. te apsolutna pobjeda na lokalnim izborima u Zagrebu 2021. – novu hrvatsku ljevicu zatekle su nespremnu za dva tako golema politička posla. Vrlo brzo se pokazalo da im manjka ljudi spremnih i osposobljenih za odgovorne političke poslove: za razliku od etabliranih političkih stranaka – a i one znaju atrofirati, za što je SDP tužna, ali najbolja potvrda – Zeleno-lijeva koalicija izrasla je bez temeljitih priprema, tek iz kreativne, ali neuredne kakofonije civilnog društva, i njihovim se dobrim namjerama vrlo brzo ispriječio najveći neprijatelj sustavnog rada: manjak organizacijske strukture. Kada je o BiH riječ, takvi su problemi, naravno, još i mnogo veći, i u organizacijskom, i u političkom smislu. Organizacijski, stvar je očigledna: BiH je susjedna država, i ako u njoj samoj ne izraste autentična alternativa za novo doba, hrvatska Zeleno-lijeva koalicija ne može mnogo: tek, možda, pokušati promijeniti politiku Zagreba prema BiH i HDZ-u BiH, što u samoj BiH može izazvati tek sukob s HDZ-om BiH, i dodatnu nacionalističku radikalizaciju te stranke i njezinih satelita objedinjenih u Hrvatskom narodnom saboru. Politički, pak, tema Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj je i dandanas svojevrsna tabu tema, tipičan ostatak ucjenjivačkih politika iz vremena Tuđmanovih devedesetih: svako iskakanje iz nametnutoga, navodnog “nacionalnog konsenzusa” o tome kako bi ta zemlja, iz vizure Zagreba, trebala izgledati, u svakom se trenutku može prometnuti u optužbu za “izdaju nacionalnih interesa”. I baš su zato – zbog hrabrosti da na tu igru ne pristanu – govori Glavaševića i Benčić u prosincu 2020. u Saboru bili tako važni, i tako hrabri.

Ali, poslije njih – muk. Kako je postizborna euforija splašnjavala, a istodobno jačala mučna politička svakodnevica, opterećena korupcijom u Hrvatskoj i nacionalizmom u BiH, tako je, čini se, u Zeleno-lijevoj koaliciji počela iščezavati i ambicija političke dobre volje prema susjednoj zemlji. Ali, ipak je možda još prerano za fatalističke zaključke: ima još vakta do izbora; ima još vremena da hrvatska politička alternativa pronađe stazu o kojoj je prije dvije godine na ovome mjestu nadahnuto govorila današnja kandidatkinja za hrvatsku premijerku: “Mislim da postoji mnogo staza koje nas mogu dovesti do budućnosti kakvu želimo za naše dvije zemlje – budućnosti koja je prijateljska, ravnopravna i neopterećena ratnim traumama. Vjerujem da je takva budućnost moguća.” Pragmatično i feministički ohrabrujuće, Benčić je poentirala: “Gdje postoji volja, uvijek ćemo naći način.” A mi sada pitamo: postoji li volja, još uvijek?

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili...
Stanko Perica, svećenik i ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi, u intervjuu za Tacno.net govori kako poboljšati odnos ovdašnjih društava prema izbjeglicama i...
U ovih trideset godina lekcija je dobro naučena: krivu Drinu od Daytona ispraviti ne možeš; možeš samo zaploviti njome. Zato se i ime firme već...
Kako je, pitamo se, uopće moguće da političke vođe u EU shvaćaju moralne obveze Europe kada je riječ o borbi protiv Rusije, a ne shvaćaju...