U jednom privatnom razgovoru, veselo se smijući, kažem dragoj B. kako su mi “u posljednja tri desetljeća Bosanke spasile život”.
Međutim, kažem to seriozno i odgovorno: podatak stoji, mogu ga potvrditi sa stotinjak fotografija, na kojima sam sretna, nasmijana, lucidna, raznježena , zadovoljna, angažirana, ušuškana, ugošćena, i u svakom smislu usrećena. Ušećerena, takoreći. Kamo god sam s njima išla, za njima hodala, promovirala, govorila, gostovala, predavala, ili samo u rajskoj prirodi uživala i velike praznike slavila (kako civilizacijske tako i prijateljske) , Bosanke su tome dale okvir od čistoga zlata.
Znam da bi pok. Vesna H. tome dodala “i Hercegovke”, no meni ta distinkcija nikada nije bila presudna. Znam ja, a znaju i one, podobro, o čemu se tu govori.
Što da kažem? Obožavam njihova jela, humor, glazbu, divnu čistoću njihovih domova, ritualnost života, darežljivost veliku, skromnost, gostoljubivost.
Od dvije šake brašna, vode i soli i nešto zelenjave iz vrta, naprave gurmansku poslasticu, da prste poližeš! Od tkanina, vune, konca, čuda iskroje, navezu i sašiju.
Mudre su i dunjalučki i knjiški, kako god poželiš. Neću vam ni govoriti koliko su lijepe: uvjerite se sami, svojim očima. Sve bi s tobom podijelile, ništa ne očekuju za uzvrat. Drže se svojih običaja a tvoje poštuju. Gdje god se nađu u svijetu, sigurno neće propasti, tolika je snaga života u njima i mudrost preživljavanja. Naučile su me da izuvam cipele, nosim keranu maramu kad idemo u džamiju i da nekoliko redaka sure izmolim na arapskom. Da slušam ilahije, uberem ljekobiljku, da pijem vodu s česme. Veoma volim njihova imena i za svako znam što znači i koji im je ekvivalent u jezicima koje poznajem. I da znate: sva zla koja su Bosni i njenim dušama učinjena, učinili ste i meni osobno. Ne zaboravljam.
Ne mogu ispričati o složenosti naših odnosa, ali zahvaljujem životu što je u moj život doveo Azru, Berku, Memnunu, Seku, Miladu, Vildanu, Erminu, Ivanu, Medihu, Brankicu, Zoricu, Gabrijelu, Daru, Šteficu, Almu, Feridu, Hasiju, Razu, Refiku, Ljubicu, Vesnu, Dinu. I još najmanje desetak onih, koje poznajem virtualno, nadajući se da ćemo se u životu sresti, makar jednom. Oprostite mi ako sam nekoga zaboravila u nabrajanju, u sjećanju ste mi stalno, sveprisutno.
I kad slušam onu moju omiljenu “Daleko je zemlja Bosna, šaj, dumdum daj”, ja znam da je ona blizu, čim sklopim oči ili otvorim svoje mape. Tamo su moje prijateljice, drugarice, ispisnice, jaranice, prijateljice. Mnogo vas volim, i ako sam u nešto u životu sigurna, to je činjenica da će tako i ostati, čak i kad nekoga od nas život odnese na drugu obalu rijeke.
Molim za vas jednu suru na dobru i neka vas život čuva. Ostajte mi hairli i kuvetli, dokle je svijeta i vijeka našega! Selam vama, od vaše posestrime!
