Prije dvije godine objavili smo svjedočanstvo Branka Vukovića Brane o ubistvu njegove familije, roditelja: majke Divne – Seke i oca Luke – Luje, te starica Dese i Ljubice Vuković koji su pobijeni i ubačeni u jednu od jama na putu za Gorance u blizini Mostara, gdje su u toku rata devedesetih završavali mnogi nepoćudni Mostarci. Ubili su ih i bacili u jamu u januaru 1993. godine. Prošlo je 30 godina od tada a Brano i njegov brat, koji su preživjeli jer su ranije otišli iz Mostara, i danas tragaju za istinom – ko ih je pobio i zašto. Nakon 16 godina od ubistva neko je anonimno poslao rukom nacrtanu mapu puta do te zloglasne jame i tako su otkrili gdje su pobili i ubacili njegove najmilije. Našli su ih na gotovo stotinu metara dubine, izvadili i sahranili u Mostaru.
Ko ih je pobio i zašto, ubacio u bezdan, u jednu od zloglasnih mostarskih jama, jesu li ubice ubijali svoje žrtve po nečijem nalogu uz prešutan blagoslov vlasti, do kada će pravosuđe takve predmete držati u ladicama, a komšije okretati glavu praveći se da ništa nisu ni vidjeli ni čuli? Nepodnošljiva je njihova šutnja. Do kada će ubice slobodno hodati gradom…? – bezbroj je pitanja bez odgovora. O svemu tome smo razgovarali sa Branom Vuković koji traga, raspituje se svugdje uporno kucajući na vrata tužilaštava ali čini se uzalud. On neće odustati dok ne otkrije ubice jer oni koji bi morali raditi taj posao očigledno neće.
Vaše video svjedočanstvo pogledano je više od 99.500 puta. Da li Vam je iko prijetio ili se javio možda poslije toga s nekom informacijom ili ljudi samo pogledaju, zgroze se i odšute? Zašto ljudi šute o svemu i 30 godina poslije?
– Da, ove godine u januaru je bilo tačno 30 godina od naše tragedije. Moje svjedočanstvo na vašem portalu se i dalje gleda i ljudi me stalno kontaktiraju. Saznao sam još detalja o ubistvu mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković. Već sam rekao da je grupu ubica vodio narkoman iz Splita Tihomir Burić zvani Splićo, a u grupi su još bili: Prskalo Željko zvani Veja, Dražan Buntić zvani Mesar i još jedna osoba kojoj nisam saznao ime. Ovi navedeni nisu lično poznavali moje roditelje, dakle oni su poslani od nekoga na našu adresu. Saznao sam da je za vrijeme rata (92/93 godine) u blizini robne kuće “Talijanka” postojala jedna ilegalna kafana kojoj su dali ime “ustaška postaja”. U toj kafani su se redovno sastajali čelni ljudi HVO-a. Dobio sam informaciju da se sa tog mjesta išlo u “noćne akcije”, tu su se planirale pljačke, odvođenje iz stanova i ubistva. Stalni gosti tog opskurnog mjesta su bili i moje komšije koji su u to vrijeme bili pripadnici HVO-a. Dinko Slezak Dika je bio stalni gost u toj kafani, kao i Zadro Zdravko zvani Čkara. Kao što rekoh, nije mi niko prijetio a i da jeste nije me briga. Moram da kažem da sam stvarno dobio veoma konkretne informacije koje se poklapaju sa činjeničnim stanjem u Mostaru.
Predmet o ubistvu vaših najmilijih šeta od suda u Mostaru do Sarajeva i obratno, mijenjaju se istražitelji, odugovlači se sve a vrijeme prolazi. Imate li ikakvih novih saznanja?
– Zadnja informacija u navedenom predmetu, prema sudu BiH je upućen prijedlog za prenos vođenja postupka na procesuiranje Kantonalnom sudu i tužiteljstvu HNK u Mostaru. To znači, bukvalno prevedeno, da se ovaj slučaj zataškava sa svih strana i svim mogućim sredstvima. Meni je svejedno gdje se vodi postupak, u Sarajevu ili Mostaru. Moja saznanja o ubistvu mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković se vežu za stalno ista imena. Jadrana Topića Ćelu smatram prvim odgovornim za ubistvo, a Ilija Ile Vrljić je bio zapovjednik 3 Cimske bojne (kasnije je to prešlo u brigadu čiji je zapovjednik bio opet Ile Vrljić ) iz čijih redova su bili i ubice mojih roditelja. Sva ova saznanja sam proslijedio u SIP-u Mostar, Tužilaštvo BiH, MUP BiH i mojim advokatima (BiH i Regensburg – Njemačka).
Kako se nosite s tim sve ovo vrijeme od kada ste saznali za ubistvo svojih roditelja koji su bili omiljeni u svom gradu? Dolazite li u Mostar? Susrećete li ljude koji se dovode u vezu s njihovim ubistvom?
– Jako teško se nosim sa svim ovim, bijesan sam i ogorčen. U Mostar dolazim, ali sa knedlom u grlu, srećom imam rodbinu i jako dobre prijatelje u Mostaru i neka svoja mjesta u gradu gdje rado idem. A ovi ljudi koji su povezani sa ubistvom mojih roditelja mene izbjegavaju, tj. gledaju da se drže što dalje od mene.
Kako se osjećate danas? Vjerujete li uopće u pravdu u ovakvom sistemu kakav je u BiH, koji sakrivajući ubice još jednom ubija i ponižava žrtve?
– Kao što rekoh, strašno sam ogorčen i bijesan. U pravdu ću vjerovati uvijek, a u pravosuđe BiH ne mogu vjerovati jer ne funkcioniše. Prošle godine sam bio na obilježavanju 30 godina od zločina na Uborku, tu je ubijeno 114 civila, Bošnjaka i Hrvata. Ubili su ih pripadnici srpskih paravojnih formacija uz pomoć JNA i Crvenih beretki. Niko još nije odgovarao za taj zločin. Osim familija ubijenih niko ne radi ništa po tom pitanju. To je sve jako stresno i bolno, stvarno ne znam kuda vodi ovo sve.
Očekujete li da bi se mogla pronaći tijela Mostaraca koji su ubijeni i još uvijek nisu pronađeni a pretpostavlja se da su u površinskom kopu rudnika Vihovići?
– U Mostaru se još traga za preko 200 nestalih ljudi, pouzdano znam da se veliki broj njih krije u kopu Vihovići. Pojavio se svjedok, za sada anoniman, koji tvrdi da su tamo odvoženi ubijeni ljudi, i to kamionima Parkova (Komunalno preduzeće iz Mostara). Uskoro bi trebalo da se istraži kop Vihovići, ja znam da postoji mogućnost da se jezero isuši. Veliki dio nestalih se nalazi u tom jezeru.
Šta bi trebalo uraditi po Vašem mišljenju da pravda konačno bude dostupna svima?
– Vidite, situacija u Mostaru, a i u cijeloj BiH je šizofrena. Žrtve se dijele na “vaše” i “naše”. Narod permanentno na izborima bira nacionaliste, a oni onda plaše neuki narod ovim drugim, istovremeno međusobno surađuju na zataškavanju zločina, jedni drugima izlaze u susret. Kako inače objasniti slučaj sa Uborkom, 114 ubijenih civila a još niko nije procesuiran, preko 200 nestalih Mostaraca a niko ne zna šta je sa njima. Ubistvo pripadnika Armije BiH uhapšenih u Vranici, dugogodišnji cirkus od suđenja, bjekstvo glavnog aktera (Željko Džidić) u Hrvatsku. I na kraju ubistvo mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković. Sva dokumentacija je u tužilaštvu, a ništa se ne dešava. Osim toga, Mostar je grad u kome je laž legalizovana. Građani Mostara šute o zločinima, a znaju ko je šta radio. Ubice se slobodno šetaju po gradu. Niko neće da se miješa u svoj posao. Stvarno ne znam šta poduzeti. Ja živim u normalnoj, pravnoj i uređenoj zemlji i znam koje su prednosti života u takvoj zemlji. A da u BiH šačica bijednika drži u šahu cijeli grad, pa ako hoćete na kraju i cijelu državu, stvarno mi nije jasno.
Tekst prvobitno objavljen 27.2.2023.
