Slobodan Milošević najveće je poniženje sopstvenom narodu nanio jednom suspektnom izjavom. „Ako ne znamo da radimo, bar znamo da se bijemo.“ Bila je to tvrdnja koja sublimira sve buduće poraze ovog političara. Bila je to ideja koja na poguban način razotkriva arhaičnu političku misao. Nema naroda koji ne zna da radi. A posebno je pitanje kako bi, recimo, neki japanski političar postavio problem? Možda ovako: „Ako već ne znamo da radimo, onda ćemo to da naučimo. To je jedino što nam preostaje, mi drugog puta nemamo.“
RAZGRADNJA I IZGRADNJA
Pomenutu misao Milošević je izrekao uoči serije ratova na tlu bivše Jugoslavije. Znamo kako su završili ti ratovi i kakvu nesreću su proizveli. Znamo i kako je skončao Milošević. Kao pas, umro je u zatvorskoj ćeliji, od srčanog udara. Nedavno smo čitali svjedočenje po kojem je, navodno, noć uoči smrti plakao nad unukovim crtežom.
Šta god da bilo, ostaje činjenica da je taj čovjek imao izbor, da se odlučio za soluciju krvi i da je time ne samo unesrećio milione ljudi, nego i unazadio sopstvenu zemlju, dokusurio sebe i trajno unakazio svoju porodicu. Kao tih godina u Jugoslaviji, slična atmosfera danas vlada i u Bosni i Hercegovini. Uz mnoge evidentne i suštinske različitosti, postoji nekoliko frapantnih sličnosti; svaka od njih upozorava da se ovdje ponovo ulazi u fazu neizvjesnosti, fazu poslije koje će se ili brojati mrtvi ili umnožavati siromašni. Ili sve to u paketu.
Milošević nije bio jedini odgovoran za krvavi raspad Jugoslavije, ali je svakako najodgovorniji. Dođe li do manje ili više krvavog raspada Bosne i Hecegovine, već sada se na političkom nebu nazire ime i prezime osobe koja vjerovatno neće biti jedina odgovorna za sve što slijedi, ali će biti najodgovornija. Riječ je o Miloradu Dodiku, predsjedniku i najmoćnijoj političkoj figuri Republike Srpske. Kao i onda o Slobi, tako i danas o Mići kruži legenda kao o najsposobnijem ili čak najboljem političaru. Ovu metodološku zabludu valja posmatrati s rezervom. Neuporedivo je lakše biti dobar u razvaljivanju, nego u izgradnji države i harmoniziranju odnosa. (Šta ovo znači u praksi, mnogi građani Sarajeva iskusili su 1992. godine. Neki od njih imali su priliku gledati kako na tadašnjem Trgu Pere Kosorića soliter od dvadeset spratova gori punih 48 sati. Ogromna zgrada, građena više od dvije godine, upaljena je jednim zapaljivim metkom, za dvije sekunde, a izgorjela za dva dana. I to uništavanje nije nikakav majstorluk, nego čista, mahnita destrukcija koja ne zaslužuje nikakvo divljenje, ni najmanji respekt.)
Milorad Dodik nije toliko dobro izgradio sopstveni entitet koliko je uspješno blokirao dogradnju Bosne i Hercegovine. Šta god da iz tih dugogodišnjih blokada ispadne, neće biti dobro ni za građane BiH, ni za njega. Ako očekuje da Republiku Srpsku pripoji Srbiji, kao zakašnjelu kompenzaciju za sve poraze minulih godina, zar mu u tom slučaju nije upozoravajući primjer Slovenije, koja se pridružila Evropskoj uniji. Taj proces danas kod njenih građana izaziva samo negativne odrednice: siromaštvo, frustraciju i konstantni osjećaj gubitka. Slovenci listom tvrde da im je bolje bilo u SFRJ nego u EU.
Ako Dodik, pak, misli da bi RS mogla funkcionirati kao prosperitetna nezavisna država, onda mu je procjena još gora. Geografski nelogičan i ranjiv, ekonomski neodrživ i politički nefunkcionalan prostor kojem fali najmanje 500.000 ljudi, s praznom entitetskom kasom koju više nikakav telecom ne može napuniti, s očajnim ljudima koji nisu spremni za nove lomove, manji bh. entitet u slučaju osamostaljenja prošao bi neuporedivo gore od Slovenije.
Hercegovački Hrvati, ustavno hendikepirani saveznici Milorada Dodika, disciplinirano su slijedili njegovu taktiku demoniziranja Bosne, ali tu bi oni sa svojom politiziranom Hercegovinom mogli ispasti najveći gubitnici: upravo ta omražena Bosna, uključujući još omraženije Sarajevo, (a ne Hrvatska) njihovo je najbolje i najsigurnije tržište. Biznismeni iz zapadne Hercegovine ovih su zamki svjesni i sa strepnjom iščekuju dalji razvoj događaja.
KO ĆE BITI NAPUŠTEN I OČAJAN
Da je Milošević onu destruktivnu deseteračku energiju usmjerio u razvijanje konkurentske uloge Srbije i kreativnih potencijala njenih građana, gdje bi mu i gdje bi im kraj bio? To je narod koji, pokazalo se, itekako zna da radi. Da je Milorad Dodik ostao pri nekadašnjoj političkoj poziciji i da je energiju, umjesto u demoniziranje Sarajeva, usmjerio u izgradnju države, bio bi uspješan. Ovom novinaru Željko Kopanja je 2006. godine, uoči tadašnjih izbora, rekao da je Dodikovo nacionalističko zastranjenje tek privremeni ispad, uobičajena predizborna taktika, i da govorimo o budućem premijeru Bosne i Hercegovine. Kopanja je zvučao iskreno, duboko vjerujem da je i sam prizivao takvu mogućnost. Njemu i njegovim poslovima malo su i četiri miliona stanovnika Bosne i Hercegovine, a kamoli milion ili čak manje ljudi iz Republike Srpske. Ta opcija nikada nije došla na dnevni red, Milorad Dodik, kao i svojevremeno Milošević, izabrao je nešto drugo.
Ovakva politika, a u to se, metodom neposredne nesreće, uvjeravamo već dvije decenije, proizvodi samo zlo. Dođe li do podjele Bosne i Hecegovine, u centralnom komadu zemlje ostat će jedan također nelogičan, neprosperitetan, nedefiniran, svakakvom propadanju i dugotrajnom nazatku izložen teritorij s tri i po grada: Tuzla, Zenica, Sarajevo i pola Mostara.
I tako, dugoročno svi gube, a male, varljive, privremene pobjede kasnije će, kad prođe trijumfalistički gratis period, da se izvrnu u žestoke poraze, kako to ovdje obično biva. I zalud je što se uvaženi Milorad dobro čuva da ne ponovi greške svog prethodnika, koji se danas brani u Haagu. Bira riječi i kontrolira emocije, koliko i kad može. A kad ne može, onda nam servira standardnu dozu crnog humora. Prošle sedmice imali smo tragikomičan primjer gubljenja kontrole nad sopstvenim vokabularom od strane vlasnika (1/1) Republike Srpske. Komentirajući presudu hrvatskim generalima, Dodik je Franju Tuđmana i Antu Gotovinu, kreatora i izvršitelja zločinačkog poduhvata nad njegovim sunarodnicima, titulirao kao – citiramo – „gospodin Tuđman i gospodin Gotovina“. Taktičko-partnerski razlozi. A onda je Paddy Ashdown napisao jedan tekst i dobri, pošteni predsjednik ga je – kao i svaka osoba krhke samokontrole – nazvao penzionerčinom.
Gospodin Dodik već je stigao do tačke s koje nema povratka. On nazad ne može. Ima li ga ko zaustaviti? Mi i ne slutimo kakvim sve procesima svjedočimo. Ko zna šta se u našoj avliji sprema? Hoće li neko (i ko li bi to mogao biti?) za desetak godina, sam, napušten i očajan, skončavati u zatvorskoj ćeliji, plačući nad dječijim crtežima? Eto još jednog krucijalnog pitanja za popularnu Aziru i njene nepogrešive kašike.
