Čović će se pokazati jačim i od Plenkovića

U ovih trideset godina lekcija je dobro naučena: krivu Drinu od Daytona ispraviti ne možeš; možeš samo zaploviti njome. Zato se i ime firme već može predviđati: “HB plin”.

Ni Grlić Radman ni Andrej Plenković ne mogu prisiliti Dragana Čovića da odustane od hrvatske firme za Južnu interkonekciju jer bi to značilo odustajanje od ekonomskog tribalizma koji je srž i smisao politike u posljednjih trideset godina u Bosni i Hercegovini. Utoliko je pismo državnog tajnika SAD Anthonyja Blinkena ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću čudnovat dokument koji ignorira temeljni princip funkcioniranja daytonske BiH, koji je uostalom inaugurirala Blinkenova vlastita država: etničko-stranački ekonomski tribalizam. I zato je Grlić Radman, govoreći pred novinarima prije neki dan o Blinkenovu pismu, govorio onako besadržajno, a zato je Čović, govoreći o istoj stvari, bio onako jasan i nedvosmislen, spreman čak i na sukob: zna, naprosto, da je neprikosnoveno ono što zastupa.

I da mu ništa ne može ni Plenković. Jer, obojica znaju da je za oba HDZ-a “nacionalni interes” svetinja, rezon samog postojanja. Pritom, dakako, definiciju “nacionalnog interesa” određuju, svaki sa svoje strane granice, ista ta dva HDZ-a. Tako je HDZ BiH – u skladnom neprijateljstvu s najboljim neprijateljima kod Srba i Bošnjaka – odredio da je hrvatski nacionalni interes u BiH imati nacionalna energetska i javna poduzeća, pa je Bosna i Hercegovina postala jedina država u Europi u kojoj nacionalne stranke upravljaju elektroprivredom, poštom, autobusnim stanicama, telekomima, vodovodima… Tako je to od rata; tako to omogućuje Daytonski sporazum; takva je, naprosto, logika današnje Bosne i Hercegovine.

I sad, odjednom, kao niotkuda, Blinken se dosjetio da bi trebalo ispraviti tu naopaku simetriju, i to baš na najvažnijoj i najosjetljivijoj temi: energentu za grijanje. U srijedu, 17. siječnja, bosanskohercegovački portal Istraga.ba prvi je objavio vijest da je Blinken šest dana ranije, 11. siječnja, ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću poslao pismo u kojemu od Konakovića i njegove vlade zahtijeva da “pritisnu” HDZ BiH i Dragana Čovića kako bi ovaj prestao opstruirati donošenje zakona nužnog za gradnju plinovoda iz Hrvatske prema BiH, takozvane Južne interkonekcije. Blinken je u pismu naglasio kako “isti zahtjev šalje i hrvatskom ministru Goranu Grliću Radmanu”, a američka veleposlanstva pratit će razvoj situacije.

Dan kasnije, o Blinkenovu pismu govorio je Grlić Radman, ali o biti spora nije rekao ni riječi. “Taj projekt je od strateške važnosti i interesa za Hrvatsku, za Bosnu i Hercegovinu, naravno i za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, ali također i za naše američke saveznike”, ponovio Grlić Radman ono što svi znaju, dodajući još jednu duboku misao: da, eto, dogovori traju. O Blinkenovu zahtjevu da “pritisne” Čovića ni riječi, kao ni o tome misli li i on da Čović opstruira donošenje zakona i gradnju Južne interkonekcije.

Zato je dan kasnije, 19. siječnja, za njega neuobičajeno otvoreno, o svemu progovorio sam Dragan Čović. “Dopustiti da jednim strateškim energentom kao što je plin u ovom trenutku upravlja netko drugi s različitim strategijama, pa ako hoćete i političkim, je u jednom trenutku bilo politički naivno”, kazao je Čović. A taj “drugi s različitim strategijama, pa ako hoćete i političkim”, prema Čoviću, jest tvrtka BH gas sa sjedištem u Sarajevu. “Ne bih želio da zbog političke krize netko iz Sarajeva zatvori plinovod u Posušju, da ovako brutalno kažem. Mi želimo zaštititi naš interes”, posve otvoreno kazao je Čović.

Dakle, kratko i jasno: ono što Blinken i američka administracija smatraju “duplikativnim, ekonomski neodrživim i riskantnim za cijeli projekt”, te “očitom korupcijom i samopogodovanjem”, Dragan Čović i HDZ BiH smatraju “zaštitom našeg interesa”. Bit je spora dakako u tome da Čović ne želi BH gasu, tvrtki iz Sarajeva, prepustiti kontrolu nad gradnjom i distribucijom plinovoda od Hrvatske preko Hercegovine prema srednjoj Bosni, nego hoće da posao vodi on i njegovi ljudi. “Mi odgovaramo za ono što radimo u BiH”, objasnio je na konferenciji za novinare. “’Južna interkonekcija’ je strateški interes BiH i hrvatskog naroda u BiH jer prolazi kroz Zapadnohercegovački, Hercegovačko-neretvanski, Livanjski i Srednjobosanski kanton. Ne može mi netko reći da je to strateški interes nekog drugog”, otvoren je Čović.

Načelno, Blinken je, dakako, u pravu: dakako da je apsurdno i koruptivno u tako maloj zemlji imati etnička, pritom još stranačka, gotovo tribalistička javna poduzeća. To je glomazan, netransparentan, spor, birokratski i neučinkovit model prožet korupcijom do srži, koji zemlju drži čvrsto prikovanu za dno ljestvice blagostanja u Europi. Ali istodobno, zar je Blinken zaboravio kolika je i američka odgovornost za to što je Bosna i Hercegovina takva kakva jest? U trenutku kad su u Daytonu ratna osvajanja priznali kao temelj organizacije države, i kad je Republika Srpska pretvorena u neku vrstu države, u tom je trenutku zemlja osuđena na ono što imamo danas: etničke palanke u kojima se i autobusne stanice i poštanske usluge, a kamoli ne telekomi i energetska opskrba, organiziraju prema kriterijima etničkih partija.

I sad se, tridesetak godina kasnije, američki državni tajnik – za kojega nije sigurno čak ni hoće li sljedeću godinu dočekati na tom položaju – od političara u Sarajevu dosjetio zahtijevati da “pritisnu” Dragana Čovića. Pa još zahtijevati od koga: od ministra čija vlada ovisi o političkoj volji Čovićeve stranke, i koju uostalom i vodi Borjana Krišto, čija politička težina ne doseže više od ranga Čovićeve političke sekretarice! Uistinu, gotovo diletantski zahtjev američkoga državnog tajnika – ništa manje ni u odnosu na hrvatskog ministra Radmana, čiji stranački šef Andrej Plenković u sljedećih nekoliko mjeseci prema Čoviću mora biti itekako pitom, jer mu pobjeda na predstojećim izborima u Hrvatskoj može ovisiti o glasu svakog bosanskohercegovačkog hadezeovca.

Čović će se, dakle, pokazati jačim i od Plenkovića, jer je Blinken poslao zahtjev koji se – ma koliko opravdan i razuman bio – u današnjoj BiH naprosto ne može provesti. Ili ipak može, tako da vuk bude sit, a koze na broju: tako da se, primjerice, BH gas, u skladu s Blinkenovim zahtjevom za “upravljačkim reformama”, reorganizira tako da se u Hercegovini – u skladu s Čovićevim zahtjevom za “zaštitom našeg interesa” – formira njegova tvrtka kćer kojom bi upravljale hrvatske stranke, i koja bi vodila posao Južne interkonekcije. Takav kompromis posve je zamisliv. Jer, u ovih trideset godina lekcija je dobro naučena: krivu Drinu od Daytona ispraviti ne možeš; možeš samo zaploviti njome. Zato se i ime firme već može predviđati: “HB plin”.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
U izjavi za medije, poslije promocije knjige „In vino libertas“, održane u petak, u Hrvatskom domu Herceg-Stjepan Kosača, Valentin Ćorić je, između ostalog, izgovorio rečenicu...
Taman kad pomisliš da si već sve vidio i čuo i da te više ništa ne može (neugodno) iznenaditi, pročitaš vijest da je Valentin Ćorić...
Stanko Perica, svećenik i ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi, u intervjuu za Tacno.net govori kako poboljšati odnos ovdašnjih društava prema izbjeglicama i...
Jasno je bilo nakon prošlih izbora da je Stranka demokratske akcije izgubila i politički legitimitet i moralni integritet za participiranje u bilo kakvom ozbiljnom obnašanju...