Da li su Srbi odustali od Bosne i Hercegovine?

Mogao bi se organizovati građanski plenum s pitanjem da li su Srbi odustali od Bosne i Hercegovine. Građanstvo koje sebe smatra srpskim narodom, moglo bi odgovoriti na pitanje kako doživljava Bosnu i Hercegovinu, kako vidi njenu sadašnjost i budućnost, da li planira život u ovoj zemlji, kakav život u ovoj zemlji želi i misli da može imati.

foto: DW

Građanski/narodni plenum mogli bi organizovati politički predstavnici iz takozvanih srpskih stranaka, trudeći se da tako angažuju članstvo stranaka, ali i građanstvo koje nije članstvo političkih partija. Poduhvat bi mogao biti finansiran iz sredstava za finansiranje rada političkih stranaka koje stranke u Bosni i Hercegovini dobijaju iz budžeta. Mogla bi se tako predstaviti vrlo značajna i vrlo bitna rješenja za sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine.

Lideri dominantnih nacionalnih i multinacionalnih stranka imaju, međutim, drugačiju viziju. Ukoliko nema okupljanja članstva koje govori i koje lideri treba da slušaju, ukoliko nema javnih razgovora s članstvom čija je tema budućnost stanovništva i države, tada lideri upravljaju takozvanim javnim mnjenjem, mišljenjem zajednice koja se ne susreće i ne organizuje, ali, navodno, misli isto, jednako, potpuno identično kao lider za koga glasa.

Tada je moguće da lideri političkih stranaka drže monopol publiciteta odgovora na pitanje kakvu Bosnu i Hercegovinu žele pripadnici srpskog naroda.

No u svojim odgovorima oni govore samo za sebe, po svojoj mjeri i po mjeri svog džepa: odgovaraju na pitanje kakvu sadašnjost i budućnost u ovoj zemlji žele baš oni, šta žele da građanstvo opet uradi samo za njih, s čime bi oni i samo oni lično bili zadovoljni. U neumornim repliciranjima jedni drugima lideri političkih stranka uz svesrdnu podršku medija pod njihovom kontrolom manipulišu javnim mnjenjem i oblikuju misao koju članstvo političkih stranaka i ostatak građanstva treba da osjeća.

Kako su afektivni ispadi, lažna moralisanja i lične ogorčenosti postale medijski sadržaj i sadržaj političkih obraćanja lidera, tako su predstavnici srpskog naroda odlučili da konstruišu i prezentuju navodno saglasje da je Bosna i Hercegovina nemoguća država za srpski narod, da u ovoj zemlji srpski narod ne vidi svoju budućnost, da za tu zemlju nije „mentalno vezan“, da ne može i ne želi razmišljati o sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, da ni na jedan način ne misli i ne osjeća da mu ta zemlja pripada i da je ta pripadnost obostrana.

Budući da u medijskom sadržaju dominiraju poruke političkih lidera, da su bosanskohercegovačkim medijima relevantni samo takozvani lideri koji, navodno, upravljaju brojčano znantnim javnim mnjenjima, nastoji se afirmisati sljedeća predstava:

ideja da je srpskom narodu u Bosni i Hercegovini pod hitno potreban lider koji bi prihvatio i cijenio Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj srpski narod može i želi da živi, lider koji bi demokratizovao učešće građanstva u oblikovanju političkih poruka, a da pritom bude ekskluzivni predstavnik srpskog naroda…

Šta će srpski narod dobiti u toj spektakularnoj predstavi? Isto što bi dobio u građanskom plenumu o sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine iz ekskluzivne perspektive srpskog naroda, ekskluzivnog prava na Bosnu i Hercegovinu koje srpski narod polaže zahvaljujući, eto, politički izmišljenoj tradiciji i izmišljenom političkom nasljeđu.

Isto što dobija u bilo kojoj drugoj ekskluzivnoj predstavi bilo koje nacije u Bosni i Hercegovini: uzde i novi jaram kolonijalističkih, imperijalističkih interesa nacionalne tranzicione elite i nacionalne buržoazije čije krčmljenje društvene svojine i zajedničkog dobra počiva upravo na ideji izmišljenih političkih nacija, izmišljenog političkog nasljeđa te nacije dizajnirane na istom horizontu emancipacije.

Sve te političke tradicije izmišljenih nacionalnih projekata počivaju na istom uzusu: u odgovorima na pitanja čiji je feudalizam stariji, koja nacija duže njeguje političke antagonizme između nadređenog i potčinjenog, čija je nacionalna tradicija feudalističkog tlačenja starija, koja je proizvela više kulturno-istorijske baštine, koja je bliže ispunjenju zemaljskih ostvarenja mitskih zapovijesti…

Pravo pitanje nije kada će Srbi u Bosni i Hercegovini imati lidera ili politički pokret koji bi svoju političku afirmaciju tražio u Republici srpskoj, u Brčko distriktu i Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno na nivou Bosne i Hercegovine.

Prava intriga ne leži, dakle, u još jednom srpskom, hrvatskom, bošnjačkom ili nekom drugom, trećem i četvrtom nacionalnom predznaku, već u posve drugom političkom pitanju: kada će nenancionalne, nenacionalističke političke stranke u Bosni i Hercegovini ovladati političkim metodama borbe, metodama političkog organizovanja, pravima i slobodama građanskog udruživanja i organizovanj, ali isključivo tako da budu sposobne da čuju, slušaju, učestvuju u dizajnu politike.

Novost bi bila postojanje političkog pokreta koji ne bi polagao ekskluzivno pravo na trajektoriju puta sadašnjosti i budućnosti, oblast kretanja crpljenja izvora državnosti i liniju putanje fluidnih nacionalnih identiteta baziranih na feudalističkom, buržoaskom nasljedstvu. Novost bi bila postojanje političkog pokreta koji ne bi tražio ekskluzivnog lidera koji treba, može i misli da je rješenje manipulisati javnim mnjenjem, konstruisati saglasje s političkim predstavnikom takozvanih drugih naroda s ciljem dogovora o budućnosti zajedničke zemlje. Novost bi bila da pojedinci i pojedinke koji/e glasaju za predvodnike afirmacije nacionalističkih politika, ovladaju snagom emancipacije i oslobođenja, snagama i pravima koja slobodni građani imaju u demokratskom društvu.

Uslovi su za to jasni i nedvosmisleni. Potrebno je donijeti određene političke odluke. Pomiriti se s činjenicom da su političke tradicije nacija u Bosni i Hercegovini – za razliku od kulturoloških tradicija grupa, zajednica, masa – izmišljeni koncepti koji su se afimisali u ratnim razaranjima, osvajanjima, stravičnim zločinima…

Pomiriti se s istinom da su u današnjem fluidnom vremenu, fluidnom prostoru i fluidnom životu ideniteti koje nude nacionalističke struje zamjena za uživanja prava i sloboda formulacije vlastitih preferencija pojedinaca, pojedinki, zajednica, grupa, masa, gomila, pa naposljetku i javnosti i društva. Pomiriti se s činjenicom da su nacionalni identiteti koje nude nacionalističke struje samo ona predstava i onaj spektakl koji građanke i građane udaljava od principa građanskog upravljanja društvenom svojinom. Ne, dakle, pomiriti se s liderima koji bi ove činjenice i ovu istinu izvrnuli naopačke.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Ljupko Mišeljić

Ljupko Mišeljić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Dok je za parkove sa skulpturama navodnih srpskih vladara Kulina bana i Tvrtka I Kotromanića mogla izdvojiti milion i po eura, banjalučka uprava neće da...
Projektni zadatak „Trijumfalne kapije“ izradilo je Odjeljenje za stambene i komunalne poslove Grada Gradiška. Na tender se prvo nije javio niko, a potom jedan ponuđač....
Projektni zadatak “Trijumfalne kapije” izradilo je Odjeljenje za stambene i komunalne poslove grada Gradiške. Na tender se prvo nije javio niko, a potom se javio...
"Klizi li RS ka diktaturi?" – pitaju se oni koji nisu svjesni da jedina oblast kretanja RS jeste tromo gibanje iz autoritarnog režima ka naličju...